Slika beskućnika koju mnogi još uvijek imaju u glavi, radno sposobnog čovjeka koji je ostao bez posla i gotovo slučajno završio na ulici, danas sve manje odgovara stvarnosti.

Lice beskućništva u Hrvatskoj posljednjih se godina značajno promijenilo. Među ljudima bez doma sve je manje onih kojima bi povratak na tržište rada mogao biti izlaz iz teške situacije, a sve više starijih osoba s niskim prihodima, ljudi s psihičkim i intelektualnim teškoćama te osoba koje se bore s različitim oblicima ovisnosti.

Alternativna skrb

Prema riječima Zvonka Mlinara, izvršnog predsjednika Hrvatske mreže za beskućnike, struktura ljudi koji žive bez doma danas je bitno drukčija nego prije desetak godina.

Razdoblje gospodarske krize nakon 2008. obilježio je velik broj radno sposobnih ljudi srednje i starije životne dobi koji su nakon gubitka posla i dugotrajne nezaposlenosti izgubili mogućnost samostalnog uzdržavanja.

Među njima su bili i mladi koji su nakon odrastanja u sustavu alternativne skrbi, dječjim domovima ili udomiteljskim obiteljima, nakon punoljetnosti ostajali bez potrebne podrške.

S padom nezaposlenosti nakon recesije mijenjao se i profil ljudi koji završavaju u beskućništvu. Broj radno sposobnih osoba postupno se smanjivao, dok je rastao udio ljudi koji se istodobno suočavaju s više teškoća, narušenim zdravljem, problemima mentalnog zdravlja, intelektualnim teškoćama ili ovisnostima.

– U posljednje tri godine među beskućnicima gotovo da nema radno sposobnih ljudi, osim ako je riječ o osobama s teškim oblicima ovisnosti o alkoholu ili opojnim sredstvima, pojasnio je Mlinar.

Danas najveći dio populacije bez doma čine starije osobe, ljudi sa zdravstvenim poteškoćama te osobe koje zbog svojih okolnosti teško mogu dugoročno zadržati posao.

Čak i kada uz pomoć organizacija koje rade s beskućnicima pronađu zaposlenje, često ga ne uspiju održati jer im poslodavci nakon isteka probnog roka ne produže ugovor.

Poseban problem predstavlja činjenica da dio ljudi koji žive bez doma formalno ispunjava uvjete za neki oblik trajnog smještaja, primjerice u domovima socijalne skrbi ili udomiteljskim obiteljima, ali mjesta nema dovoljno. Istodobno, dio ljudi takav oblik pomoći odbija jer ga ne smatra rješenjem koje bi im omogućilo samostalan život.

Mlinar upozorava i na skupinu ljudi koji su tijekom života radili i ostvarili radni staž, ali su tijekom gospodarske krize ili pandemije COVID-19 izgubili zaposlenje.

Gubitak prihoda često je bio tek početak problema. Slijedili su narušeni obiteljski odnosi, psihičke poteškoće, zdravstveni problemi i postupni gubitak društvenih veza, što je mnoge dovelo do života bez sigurnog doma.

Rast troškova

Sve izraženiji trend posljednjih godina jest i porast broja starijih ljudi i umirovljenika koji dolaze u rizik od beskućništva. Riječ je o osobama koje često još imaju određeni oblik smještaja, ali više ne mogu podmirivati osnovne životne troškove. Posebno su ugroženi samci koji nemaju vlastitu nekretninu i žive od niskih mirovina.

– U Hrvatskoj su već dugo egzistencijalno najugroženije starije osobe, osobito one koje žive same. Niske mirovine i stalni rast cijena hrane, režija i stanovanja doveli su mnoge ljude u situaciju da više ne mogu pokriti osnovne potrebe.

Gospodarski pokazatelji o rastu BDP-a i plaća ne odražavaju stvarni položaj umirovljenika. Plaće su rasle, ali mirovine taj rast ne prate, posebno ne poskupljenje hrane i troškova stanovanja, naglasio je Mlinar.

Posljedice takve situacije sve su vidljivije u radu Dnevnog centra za pomoć i podršku beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva, koji vodi Hrvatska mreža za beskućnike.

Sve češće ondje dolaze ljudi koji formalno imaju adresu, ali su zbog siromaštva na rubu gubitka doma. Neki ne mogu platiti režije pa ostaju bez grijanja ili električne energije.

Prema podacima kojima raspolaže Mlinar, u Hrvatskoj je oko 8.000 kućanstava isključeno iz elektroenergetske mreže. Dodatni pritisak stvara i rast troškova stanovanja, osobito u većim gradovima i turističkim područjima.

– U Zagrebu danas nije moguće unajmiti ni krevet ispod 200 eura mjesečno, a slična je situacija i u priobalnim gradovima, osobito tijekom turističke sezone.

Za osobu koja živi od zajamčene minimalne naknade takav je iznos nedostižan. Čovjek koji prima osnovnu socijalnu pomoć često ne može osigurati ni najskromniji oblik smještaja, kazao je Mlinar.

Iako se beskućništvo često povezuje s osobnim životnim okolnostima poput gubitka posla, raspada obitelji, bolesti ili ovisnosti, Zvonko Mlinar upozorava da takvo objašnjenje ne daje potpunu sliku problema.

Uz individualne poteškoće, važnu ulogu imaju i nedostaci sustava koji ljudima u kriznim situacijama često otežavaju povratak u stabilan život.

– Beskućništvo se ne može objasniti samo problemima pojedinca. Na njega utječu i širi društveni i institucionalni problemi, istaknuo je Mlinar.

Među najčešćim okolnostima koje ljude dovode do života bez doma navodi narušene obiteljske odnose, dugotrajnu nezaposlenost, niska primanja, zdravstvene teškoće, ovisnosti o alkoholu, kocki ili psihoaktivnim tvarima, iskustvo boravka u institucijama poput zatvora, odgojnih ustanova ili dječjih domova, gubitak imovine, stariju životnu dob i obiteljsko nasilje.

Socijalna izolacija

Posebno naglašava problem socijalne izolacije. Velika većina ljudi koji žive u beskućništvu nema obiteljsku ili drugu mrežu podrške na koju bi se mogla osloniti.

Prema njegovim riječima, čak 98 posto beskućnika su samci, gotovo polovina nikada nije zasnovala bračnu zajednicu, a približno jednak broj ljudi je razveden. Gubitak doma tako često znači i gubitak društvenih veza, sigurnosti i potpore koja bi mogla pomoći u povratku u stabilniji život.

Psihičke teškoće i ovisnosti pritom nisu uvijek uzrok beskućništva, nego se često razvijaju ili dodatno pogoršavaju kao posljedica dugotrajnog života u neizvjesnosti. Bez sigurnog smještaja zdravlje se dodatno narušava, a time se smanjuje i mogućnost zapošljavanja te ponovne integracije u društvo.

– Uz individualne probleme i poteškoće ljudi koji žive u beskućništvu, veliki dio problema proizlazi iz strukturalnih nedostataka, odnosno nedovoljne brige društva za njihovo zbrinjavanje i reintegraciju, upozorava Mlinar.

Upravo ti nedostaci često odlučuju hoće li se privremena životna kriza prevladati ili će prerasti u dugotrajno beskućništvo. Jedna od najvećih prepreka pritom su administrativni problemi.

Iako su brojna prava formalno dostupna svim građanima, njihovo ostvarivanje često zahtijeva dokumente, adresu i uređen životni status – ono što mnogi ljudi bez doma nemaju.

Poseban problem predstavlja zdravstveno osiguranje. Iako je zakonski zajamčeno, dio beskućnika ostaje izvan sustava jer zbog gubitka adrese, dokumenata ili nedostatka podrške ne uspijevaju pravodobno regulirati svoj status.

– Bez osobne iskaznice teško je prijaviti se na burzu rada, ostvariti socijalna prava ili ponovo urediti zdravstveno osiguranje.

Čak i među onima koji imaju osiguranje, više od 30 posto nema prijavljeno prebivalište tamo gdje stvarno boravi ili uopće nema valjanu osobnu iskaznicu, što otežava izbor liječnika primarne zdravstvene zaštite.

Imamo i slučajeve u kojima su pojedini liječnici odbili upisati pacijente bez riješenog prebivališta, naveo je Mlinar.

Problem prebivališta jedan je od najvećih administrativnih problema za ljude bez doma. Iako zakon omogućuje prijavu prebivališta na adresi ustanove socijalne skrbi ili uz suglasnost fizičke ili pravne osobe, u praksi mnogi ostaju bez valjane adrese i dokumenata.

Mlinar upozorava na slučajeve u kojima se osobama poništavaju osobne iskaznice nakon odjave s adrese, dok dio korisnika Hrvatske mreže za beskućnike navodi da su ih članovi obitelji ili bivši stanodavci odjavili bez njihova znanja.

Dodatni problem stvaraju stanodavci koji odbijaju prijaviti podstanare. Bez adrese i dokumenata teško je ostvariti socijalna i zdravstvena prava, čime se dodatno produbljuje začarani krug beskućništva.

Problem nije samo u administraciji. Mnogi ljudi koji se nalaze u sustavu socijalne skrbi jednostavno nemaju dovoljno sredstava za dostojanstven život.

Zakon o socijalnoj skrbi zajamčenu minimalnu naknadu određuje kao pomoć osobama i kućanstvima koja nemaju dovoljno sredstava za podmirivanje osnovnih životnih potreba. Međutim, njezin iznos, upozorava Mlinar, ne odgovara stvarnim troškovima života.

– Radno sposoban samac prima 170 eura zajamčene minimalne naknade, dok starija osoba ili osoba potpuno nesposobna za rad prima 221 euro. U vremenu kada su troškovi stanovanja, hrane i režija značajno porasli, takav iznos teško može osigurati osnovnu sigurnost.

Dodatni problem predstavlja i pomoć za troškove stanovanja, koja bi trebala pokrivati dio troškova najamnine, komunalnih usluga, grijanja i vode. Ona je izmjenama zakona smanjena s ranijih 50 posto na najmanje 30 posto iznosa zajamčene minimalne naknade.

Za ljude koji nemaju vlastitu nekretninu to često znači da pomoć nije dovoljna ni za zadržavanje postojećeg smještaja, ispričao nam je Mlinar.

Nedostatak smještaja

Nedostatak smještajnih kapaciteta jedan je od najvećih problema sustava pomoći ljudima bez doma u Hrvatskoj. Prema procjenama Hrvatske mreže za beskućnike, najmanje 2.000 ljudi živi bez ikakvog organiziranog smještaja, na javnim mjestima, u napuštenim prostorima ili neadekvatnim uvjetima, dok prihvatilišta i prenoćišta u cijeloj zemlji raspolažu s tek oko 450 kreveta.

Zakon o socijalnoj skrbi obvezuje velika gradska središta i sjedišta županija na osiguravanje prehrane u pučkim kuhinjama te smještaja za beskućnike, no ta se obveza u praksi ne provodi jednako.

Prema podacima Hrvatske mreže za beskućnike, određenu razinu usluge osigurava tek dio od ukupno 25 zakonskih obveznika, među njima Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Zadar, Dubrovnik, Varaždin i drugi gradovi.

U sredinama gdje nema organiziranog smještaja ljudi bez doma često su prisiljeni odlaziti u druge gradove ili ostaju bez institucionalne pomoći, pa dostupnost osnovne skrbi ovisi o mjestu u kojem se zateknu.

Poseban problem predstavlja smještaj žena bez doma, koje čine između 20 i 25 posto ukupne populacije beskućnika. Dio prihvatilišta nema uvjete prilagođene ženama, a ona koja ih imaju često nemaju dovoljno kapaciteta.

Iskustvo organizacija koje rade s beskućnicima pokazuje da je povratak u stabilan život moguć, ali samo uz odgovarajuću podršku. Za osobu koja ostane bez doma prvi korak nije samo pronalazak posla, nego osiguravanje sigurnog prostora za život.

– Nemoguće je ići na posao s ulice i bez prihoda čekati prvu plaću, istaknuo je Mlinar.

Zato smatra da sustav treba osigurati primjereno stanovanje uz stručnu pomoć i podršku, sve dok osoba ne prevlada teškoće koje su je dovele do gubitka doma i socijalne izolacije.

Iskustvo dnevnih centara pokazuje da radno sposobne osobe, kada dobiju osnovne uvjete i pomoć u rješavanju administrativnih i životnih problema, često relativno brzo izlaze iz beskućništva.

Složenija je situacija kod ljudi s ozbiljnim mentalnim ili drugim zdravstvenim teškoćama, za koje u većini hrvatskih gradova nema dovoljno prilagođenih usluga.

Beskućništvo danas zato nije samo priča o pojedincu koji je »pogriješio«, nego sve češće posljedica siromaštva, bolesti, starenja, gubitka posla i nedovoljno razvijenog sustava pomoći.

Rješenje nije samo u privremenom zbrinjavanju ljudi kada već ostanu bez doma, već u sustavu koji će ranije prepoznati rizik, spriječiti gubitak stanovanja i omogućiti ponovno uključivanje u društvo.

– Čovjeku bez doma nije potrebno samo mjesto za spavanje, potrebna mu je prilika da ponovo izgradi život, kazao je Mlinar.