Više od 300 građana potpisalo je peticiju koju su pokrenuli roditelji djece i mladih s poremećajima hranjenja sa zahtjevom za bolje prepoznavanje autizma i ADHD-a kod pacijenata u zdravstvenom sustavu, kako bi njihovo liječenje bilo uspješnije.

– Tražimo bolji način prepoznavanja autističnih obilježja kod djece, mladih i odraslih koji dolaze u zdravstveni sustav zbog poremećaja hranjenja, depresije, anksioznosti, OKP-a, traume, samoozljeđivanja i drugih teškoća mentalnog zdravlja. Autizam i ADHD ne moraju se kod svih osoba pokazivati na isti način, mnogi to uspješno prikrivaju, a zbog toga se do odgovarajuće procjene dolazi kasno ili se takve osobe uopće ne prepoznaju, upozorava autorica peticije Dina Popović, predsjednica Udruge Žaruljica i majka djevojke s poremećajem hranjenja.

Drukčiji pristup

Posebno je važno, kaže, ovo pitanje otvoriti kod osoba s poremećajima hranjenja jer autizam i ADHD mogu biti važni za razumijevanje bolesti, teškoća i načina na koji oboljeli doživljavaju liječenje. Procjenjuje se da od poremećaja hranjenja – anoreksije, bulimije i kompulzivnog prejedanja – u Hrvatskoj danas boluje gotovo 40.000 ljudi, najčešće djevojčice i mlade žene u dobi od 12 do 30 godina, a broj oboljelih raste iz dana u dan. Anoreksija pritom ima najvišu stopu smrtnosti među svim mentalnim bolestima.

Peticijom se traži da zdravstveni sustav razvije način ranijeg prepoznavanja mogućih obilježja autizma i ADHD-a kod osoba koje pomoć traže zbog poremećaja hranjenja i drugih problema mentalnog zdravlja. To uključuje edukaciju zdravstvenih djelatnika, korištenje odgovarajućih screening alata i mogućnost daljnje stručne procjene.

– Predlažemo da se kao prvi korak pokrene pilot-projekt kojim bi se provjerio ovakav pristup. Inicijativa proizlazi iz iskustava obitelji, a tražimo da se ta iskustva, zajedno sa suvremenim stručnim spoznajama, uzmu ozbiljno u obzir pri oblikovanju boljeg pristupa liječenju, poziva Popović. Peticija se zasniva na saznanjima zapadnoeuropskih istraživača koji se bave povezanošću autizma i poremećaja hranjenja, a osobito anoreksije. Jedan od njih je dr. William Mandy, profesor kliničke psihologije s University College London koji upozorava na potrebu prilagodbe zdravstvenih i terapijskih pristupa.

Nedovoljno znanja

Da veza autizma i poremećaja hranjenja nije dovoljno prepoznata ni u javnosti ni u sustavu, potvrđuje pravobranitelj za osobe s invaliditetom Darijo Jurišić, koji smatra da je važno slušati struku, ali i otvoriti prostor za bolje razumijevanje povezanosti autizma i problema s hranjenjem.

– Kada slušate međunarodne stručnjake, možete vidjeti da postoji snažna povezanost između autizma i poremećaja hranjenja. O tim se problemima još uvijek nedovoljno zna, i to ne samo među građanima. Važno je dodatno educirati i stručnjake kako bi se ovim problemom više bavili, veli Jurišić, te upozorava na učestalo nerazumijevanje autizma.

Uvažavanje peticije koju upravo potpisuju stotine građana, a traže prepoznavanje autizma u zdravstvenom sustavu, bio bi prvi korak na tom putu.

Infobox (Okvir):

(Ne)vidljive teškoće

– Često zaboravljamo da su ljudi s autizmom i odrasle osobe. U našoj percepciji uglavnom ih doživljavamo kao djecu. Međutim, ta djeca odrastaju te i dalje imaju autizam, a potreba za podrškom ne prestaje. Uz to, veliko je nerazumijevanje autizma – ljudi misle da to znači da je osoba potpuno disfunkcionalna i ne komunicira s okolinom, ali to nije prava slika. Osoba s autizmom može komunicirati, raditi i funkcionirati u društvu, a istodobno imati niz teškoća koje nisu odmah vidljive, primjerice, izrazitu osjetljivost na buku, svjetlo, gužvu ili druge senzorne podražaje, tumači Jurišić.

Zato se na međunarodnim događanjima sve češće u prostoru organizira mirniji, izdvojeni dio za osobe kojima smetaju jaki podražaji, poput svjetla i zvuka. Ne radi se, dodaje, samo o komforu ili društvenoj uključivosti. To može biti važno i u zdravstvenom sustavu, gdje način komunikacije, senzorno okruženje i terapijski pristup mogu utjecati na to kako će osoba proći kroz liječenje. Da bi se to postiglo, zaključuje, trebala bi postojati jača suradnja različitih sustava, zdravstvenog, obrazovnog i sustava socijalne skrbi.