Kada mogu rado prihvaćam sugestije prijatelja i poznanika, odnosno čitatelja općenito, koji me predlažu pisanje o određenoj temi. Tako činim i sada! »Dobro bi bilo da predstaviš perisku, školjku koja izumire, za koju znam da je najveća u Jadranu, i ništa više.« Ovaj sam prijedlog dobio još prije nekoliko mjeseci. I ne prvi put! Već više godina periska je u središtu svekolike pozornosti, medijske i javne općenito, u Hrvatskoj i na čitavom Sredozemlju.

Ugrožena je preko svih granica, gotovo pa je nestala iz mora. Malo sam razmislio, pogledao arhivu i – otkrio nešto nevjerojatno. Kroz sve godine o periski nisam pisao! Možda nekad davno, ali traga nisam otkrio. U redu, nikada nije kasno. A potrebno je baš u današnje vrijeme!

U ranom djetinjstvu, valjda s prvim slovima, upoznao sam losturu. Neki su je nazivali i plastura. Tek puno godina kasnije saznao sam da je »službeni« naziv te školjke periska ili plemenita periska. Velika, lijepa i svakome atraktivna školjka. Znao sam i to da je neki ljudi vade iz mora ronjenjem na dah.

Bez maske i peraja, tko će ih dati u ono vrijeme. Spominjali su i lokalitete gdje ih nalaze. Pamtim ih i danas, kao i ljude koji su bili vješti u toj aktivnosti.

Neću ih otkrivati. Nisam to nikada učinio, pa neću ni sada.

Te ljušture velikih školjki na mjesnom su trgu prodavane malobrojnim prvim turistima koji su tek počeli otkrivati danas razvikanu destinaciju.

Atraktivne suvenire turisti su rado kupovali. Problem, i to veliki, bio je kako čitave donijeti kući. U ono vrijeme rijetki su putovali na ljetovanje osobnim automobilom, na otocima se nisu pojavljivali. Bio je to veliki luksuz. Vlak i brod bila su prijevozna sredstva onog vremena i – svih su zadovoljavala.

Ali… kako u tom tramakanju i presjedanju sačuvati veliku, krhku i – skupu školjku? Da, takva su bila te vremena – periska je prodavana za suvenir. Danas je nema ni za dokaz da je još živa!

MOŽDA SE NEGDJE KRIJE

Uvodno moram napomenuti – obradi periske pristupam na uobičajen način, kao što pišem o ribana i ostalim morskim organizmima, zanemarujući činjenično stanje. U stvarnosti, dio teksta u kojem predstavljam perisku trebalo bi smjestiti u prošlo vrijeme jer, skoro pa da je nema, iako se za nju i dalje govori da je stanovnik Jadranskog i Sredozemnog mora. Pišem s namjerom da ljudi upoznaju perisku, da pri eventualnom susretu s njom pravilno reagiraju.

Neka ih ne povuče pohlepa za atraktivnim suvenirom. Tko zna, možda se u nekom skrivenom i manje dostupnom kutku našeg mora krije koja odrasla i zdrava jedinka..? Recimo i to, Jadransko more stanište je dviju periski, ako ih još ima. Jedna se naziva periska ili plemenita periska, a druga je periska dubinska. Postoje razlike među njima, ali su za većinu nas one slabo uočljive, pa većina ljudi govori sam o periski. Ipak, poznatija nam je ona prva, mnogi će reći »obična periska«.

More izbacilo ljušturu periske / Photo: Ivana Ivanovic/PIXSELL

Periska je najveća i najatraktivnija školja Jadranskoga mora, najveća u čitavom Sredozemlju. I ne samo to, ona je endem Sredozemnog mora! Karakteristična je po obliku i građi, prvenstveno privlačna zbog svoje ljušture koja je kao suvenir svojedobno imala visoku cijenu.

Oblikom ljuštura podsjeća na izduženi trokut sa zaobljenom osnovicom i oštrim kutom na suprotnoj strani. Ljuštura je tanka i krhka, a površnim pogledom stječe se dojam da je građena od kakvog obojenog stakla.

Vanjski dio izgleda kao da je ukrašen mnogim ljuskastim lamelama kojih nema jedino na najužem dijelu. Boja ljušture s vanjske je strane crvenosmeđesedefasta, a s unutrašnje opalnosedefasta.

»LOVILA« SE RONJENJEM

Periska ili plemenita periska, a neki od narodnih naziva na našoj obali i otocima još su joj: lastura, lostura, ostura, palastura, lošćura, vela datula. Naraste u duljinu do jednoga metra, a najveća težina može joj iznositi 3 kilograma. Prosječni primjerci dugački su 30 – 50 cm i teški četrdesetak dekagrama. Važno je znati još nešto, danas je izuzetno važno, sezona mriještenja počinje joj krajem proljeća i traje do kraja ljeta.

Periska nikada nije bila gusto naseljena, naprotiv smatrana je rijetkom školjkom, ali se mogla naći u čitavom Jadranu. Prebiva na dubinama od 2 do 20 metara, isključivo na mekom, pjeskovito-muljevitom dnu obraslom zosterom i posidonijom. Živi uspravno, a svojim užim dijelom zabodena je u meku podlogu i posebnim čvrstim svilenkastim nitima pričvršćena za dno. Nalazi se u zaštićenim zaljevima i uvalama.

Za razliku od riba i većine ostalih morskih organizama, periska nije bila vrsta za koju se govorilo o vremenu i načinu vađenja – lova. Davno je ona u Jadranu opasno prorijeđena, pa je uvrštena u ugrožene životinjske vrste i zakonom zaštićena, a njeno vađenje strogo je zabranjeno. Oni koji su vadili perisku činili su to prvenstveno zbog njene ljušture, a ne zbog prevelike vrijednosti njena mesa.

Praktički se periska mogla vaditi čitave godine, a ljetni mjeseci za tu su aktivnost bili povoljniji. Rijetki pojedinci u ljetnim su je mjesecima doslovce čupali s morskog dna. Doslovce, vadila se ronjenjem i čupanjem rukama s dna. Postojala je i posebna naprava zvana losnar koja je omogućavala vađenje periske bez ronjenja, iz barke.

STROGO ZAŠTIĆENA VRSTA

Pamtim, u ono davno vrijeme meso periske ljudi su jeli, prodavana je samo ljuštura. Nisu imali neki poseban način pripreme, obično bi ga kuhali i prije konzumacije malo začinili maslinovim uljem.

Ne znam da li su to činili, ali prije pripremanja treba odstraniti jedan dio koji je jako papren. Prilikom konzumacije periske potreban je oprez – moguće je naići na male bisere što ih ona ponekad stvara. Da, ima i toga! Njihova tvrdoća mogla bi biti pogubna za zube onog tko ju konzumira.

Danas nažalost, nema straha. Kada je uopće netko digao živu i zdravu odraslu perisku..? Iskusni ribolovci meso periske koristili su kao odličnu ješku za lov mnogih vrsta bijele ribe. Posebno je za ješku dobar mali račić, zvan čuvarkuća, koji se u njoj gotovo redovito nastanjuje.

U Hrvatskoj je plemenita periska strogo zaštićen vrsta, a njena stroga zaštita propisana je i na razini EU-a. Međunarodna unija za očuvanje prirode 2019. godine plemenitu perisku svrstala je u kategoriju »kritično ugroženih vrsta«. Zavod za zaštitu okoliša i prirode Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja od 2020. godine provodi projekt Očuvanje plemenite periske u Jadranskom moru.

U nacionalnu akciju »Jeste li ih vidjeli?« od 2019. godine uključena je periska, s »ciljem uključivanja javnosti u određivanje rasprostranjenosti vrsta te podizanja svijesti o važnosti njihovog očuvanja.« Ministarstvo poziva javnost da dojavi lokacije na kojima su uočene žive jedinke plemenite periske, kako bi se identificirale i očuvale u prirodi, te pratilo stanje populacije. Ako se »otkrije« plemenita periska za koju se pretpostavlja da je živa, treba iznad nje nježno proći rukom kroz morsku vodu, a živa periska će se zatvoriti. Pritom treba paziti da se sama školjka ne dira.

DUBINSKA JE MANJE LIJEPA

Znatne su razlike između plemenite periske i periske dubinske iako, površno gledano, djeluju identično. Obje imaju ljušture u obliku oštrokutnog trokuta, s time što je dubinska šira a vanjska površina nema joj izražene ljuskave lamele, kao plemenita. Razlikuje ih i životni prostor. Plemenita je stanovnik malih dubina, skoro pa plićaka.

Dubinska, što govori i sam naziv, nije čovjeku dostupna. Ona boravi na dubinama između 75 i 130 metara, na pjeskovito-muljevitu dnu, pod uvjetom da je bogato naseljeno raznovrsnim morskim organizmima, nadasve bodljikašima. Također, dubinska je znatno manja, maksimalna joj je dužina 35 centimetara, a težina 75 dekagrama.

Prosječni primjerci teški su četrdesetak dekagrama. S vanjske strane ljuštura dubinske je zelenkastosmeđasta, dok je unutrašnjost opalosedefasta. Jasno, tu se školjku drugačije vadilo, odnosno lovilo – isključivo pridnenom povlačnom mrežom – koćom, i to kao usputni ulov.

Periska dubinska uglavnom je boravila u akvatoriju nekih otoka i otočja južnog Jadrana, nigdje gusto naseljena.

DESETAK ŽIVIH PRIMJERAKA

Pomor periske počeo je uz istočnu obalu Španjolske 2016. godine i munjevito se proširio čitavim Sredozemljem, uključujući i naše Jadransko more. Pošast je toliko drastična da danas na Sredozemlju gotovo pa nema živih periski.

U znanstvenim i stručnim krugovima ulažu se veliki napori za očuvanje vrste i njenu revitalizaciju, u što je uključena i Hrvatska.

Na nekoliko lokaliteta otkrivene su periske i izolirane zdrave ličinke. U laboratorijima ih nastoje razmnožiti, te kasnije zdrave mlade naseliti u prirodne morsku sredinu.

Boja ljušture s vanjske je strane crvenosmeđesedefasta, a s unutrašnje opalnosedefasta / ISTOCK

Hoće li biti uspjeha u spašavanju periske, vrijeme će dati odgovor! Prema nekim izvorima, u hrvatskom dijelu Jadrana potvrđeno je desetak živih primjeraka.

Nažalost, bilo je slučajeva da su ronioci naišli na periske u prirodnom, uspravnom položaju, ali se ispostavilo da se radi o praznim ljušturama.