Kada je prije devedeset godina prokopan kanal na predjelu Privlaka, ondje gdje je otok Lošinj dotad bio »najtanji«, otvorilo se pitanje za raspravu u zemljopisnim krugovima – otok Lošinj »de facto« se pretvorio u dva otoka, no ova podjela nije zaživjela u svakodnevnoj uporabi te se i dalje u udžbenicima, statistikama i svakodnevnom govoru Lošinj tretira kao jedna cjelina, a varijanta s dva otoka živi jedino u povremenim polemikama – svojedobno i na stranicama našega lista – i razgovorima uz kavu ili neko drugo piće.

Most Privlaka / Foto: B. PURIĆ

Pritom na stol padaju prijedlozi o imenima dva otoka, od kojih bi sjeverni, veći, ali i mnogo slabije naseljeni dio imao ponijeti ime Nerezine, vodeći se običajem nazivanja otoka prema najvećem naselju, a južnom, manjem, ali naseljenijem dijelu ostalo bi ime Lošinj ili bi bio nazvan Mali Lošinj, također prema najvećem naselju.

U drugom prijedlogu, veći sjeverni dio postao bi Veli Lošinj, a južni dio Mali Lošinj, što bi možda i imalo smisla, kada na južnom dijelu ne bi postojalo naselje Veli Lošinj, i to manje od susjednog Malog Lošinja.

Treba primijetiti da su u davnini Lošinj i Cres bili jedan otok, Apsyrtides.

Tada je također umjetno napravljen kanal u Osoru, no ta se intervencija primila u zemljopisu i svaki dio dotad zajedničkog otoka dobio je svoje zasebno ime.

Neupućenima, lako moguće, sve ovo postaje teško za praćenje, pogotovo dodamo li tu i činjenicu da južnim dijelom otoka Cresa upravlja lokalna samouprava sa sjedištem u Malom Lošinju, pa naselja Osor, Punta Križa, Ustrine i Belej, iako na Cresu, gravitiraju Lošinju, odnosno Gradu Malom Lošinju. Grad Cres je nadležan za sjeverni i srednji dio otoka Cresa.

Sve je to od manjeg značaja u svakodnevnici prosječnog ovdašnjeg stanovništva i gosta otoka – važnije je da uredno funkcionira promet i sve što o njemu više ili manje ovisi – opskrba i trgovina, zdravstvena skrb, turizam, druge djelatnosti.

Kao sve izraženija smetnja, posljednjih se godina »afirmirao« most na Privlaci, s učestalim kvarovima mehanizma i otvaranjem pitanja je li Lošinju potrebno neko novo, drukčije rješenje?

Prekid prometa dvaput na dan

Kako bi pojednostavili pomorski promet, u ono vrijeme bez konkurencije najvažniji, Lošinjani su 1936. godine prokopali Privlaku i time omogućili da se iz luke Malog Lošinja brzo prijeđe u Kvarnerić, bez potrebe za oplovljavanjem otoka i prolaskom kroz Ilovička vrata na jugu ili kroz Kavuadu, prolaz u Osoru.

O potrebi iskopa kanala bilo je govora još u doba ambiciozne austrijske uprave početkom XX. stoljeća, ideja je cirkulirala i u vrijeme talijanske okupacije, no ostvarili su je sami otočani – 1934. godine posao miniranja i ručnog kopanja poveo je ing. Virgilio Budinis (Budinić) iz Velog Lošinja, a dvogodišnje su radove financirali imućniji Lošinjani, od kojih se prilogom istaknuo Nicolo Martinolich (Nikola Martinolić), vlasnik brodogradilišta.

Most Privlaka neposredno nakon otvaranja 1936. godine

Ispočetka je preko kanala bio postavljen fiksiran drveni most, za tada vrlo slab cestovni promet, a nedugo potom postavljen je most s mogućnošću zakretanja (kolokvijalno: »otvaranja«) za prolazak viših plovila.

Godinama je postojao stalni ritam o kojemu su sudionici u cestovnom i pomorskom prometu morali voditi brigu – most preko osam metara širokog kanala zakretan (»otvaran«) je u 9 i u 18 sati, što znači da bi cestovni promet bio prekidan dvaput dnevno, s trajanjem prekida ovisno o broju viših plovila čiji bi zapovjednici ta dva termina koristili za ulazak ili izlazak iz lošinjske luke – nekad svega nekoliko minuta, nekada i po više od pola sata.

Kao posljedica brojnih i opsežnih građevinskih radova na javnoj infrastrukturi i privatnim gospodarskim objektima na južnom dijelu otoka Lošinja, oštećena je središnja osovina mosta, pa su početkom 2015. godine izmijenjeni i popravljeni ključni dijelovi (tada su vozači koristili fiksirani pomoćni most nad kanalom, nekoliko metara dalje), a početkom 2023. godine ponovo je dulje vrijeme bilo onemogućeno zakretanje mosta.

Most Privlaka 25. srpnja nije se mogao zatvoriti dok nisu intervenirali vatrogasci / Foto Ana Braškić

Ove godine, u lipnju su Hrvatske ceste objavile da je pokvaren reduktor okretnog mehanizma, što je značilo novi popravak i novi prekid pomorskog prometa za visoka plovila, završen početkom srpnja.

Nakon popravka, redovni promet ipak nije dugo trajao pa je 25. srpnja, prilikom jutarnjeg zakretanja mosta, došlo do kvara zbog kojeg više nije bilo moguće na uobičajeni način vratiti most u njegov osnovni položaj preko kanala, pa su intervenirali radnici obližnjeg brodogradilišta i vatrogasci i zajedničkim snagama, sajlama i ručno, vratili most.

Kao zanimljivost, u škveru su istaknuli da je ključni dio posla obavio Nikola (Nikolino) Martinolić, umirovljenik koji i dalje povremeno dolazi raditi u brodogradilište, dakle imenjak vlasnika škvera iz razdoblja postavljanja prvog mosta – svjedočeći neraskidivoj vezi ovog objekta i dugovječnog lošinjskog škvera.

Bilo je to subotnje prijepodne u špici turističke sezone, pa su se na cestama s obje strane kanala formirale dugačke kolone vozila, što je zakompliciralo i promet gradskim ulicama Malog Lošinja, onemogućivši uključenje u promet vozilima iz sporednih ulica.

Ovaj prometni kolaps trajao je oko dva i pol sata.

Uplitanje konzervatora

Most je zatim u nekoliko navrata testiran, da bi u četvrtak 13. kolovoza ponovo krenuo s otvaranjem dva puta dnevno.

Time su nautičari, odnosno vlasnici visokih plovila, ponovo dobili mogućnost prolaza.

U međuvremenu na otoku traju rasprave o tome kako trajno riješiti ovaj problem.

Na stranu »rješenja« koja za šalu spremni mještani daju na tzv. društvenim mrežama pomoću računalnih programa – izdvojimo ona s fotomontažama Privlake premoštene rimskim akvaduktom, Starim mostom u Mostaru ili pak Brooklynskim mostom – kao ozbiljnije alternative spominju se viši most, u ravnini dva brda s obje strane Privlake (ostao bi za riješiti problem cestovnog pristupa marini i pomorskom graničnom prijelazu s južne strane Privlake) te nabavka suvremenijeg mosta koji bi bio na visini sadašnjeg, ali bi imao mnogo brži mehanizam.

Za srpanjskog kvara mehanizma, lošinjska gradonačelnica Ana Kučić uputila je priopćenje u kojem je navela da postojeće stanje nije prihvatljivo i da o tome nadležne obavještava već dugo: »Prilikom posljednje obnove Konzervatorski odjel u Rijeci inzistirao je na očuvanju postojećeg mosta, zbog čega se nije išlo prema drugim rješenjima«.

Također, gradonačelnica je istaknula da »očuvanje kulturne baštine jest važno, ali ne može biti nauštrb sigurnosti živih ljudi.

U 21. stoljeću nije normalno da most koji se kontinuirano popravlja svojim kvarom na gotovo tri sata cestovno odsiječe dio otoka i onemogući prolazak hitnim službama.

Prema informacijama koje imamo, Hrvatske ceste osigurale su sredstva za ugovaranje izrade rješenja za Privlaku.

Kao gradonačelnica nisam prometni stručnjak i ne mogu govoriti o tome treba li to biti novi most ili neko drugo tehničko rješenje; to moraju utvrditi stručnjaci«.

Iz Hrvatskih cesta, za koje poslove održavanja mosta vodi riječka tvrtka Ingenium, kažu da u ovogodišnjem planu imaju predviđen postupak javne nabave za uslugu izrade prostorno-prometno-građevinske studije varijantnih rješenja premošćivanja Privlake, ali i kanala u obližnjem Osoru.