Sam pojam zvuči podosta dramatično jer spajanjem riječi »kultura« i »rat« u termin »kulturni rat« već u startu poprime konotacije koje nisu nimalo jednostavne, naprotiv, umnogome su složene, pa traže i malo povijesnih referenici, uz one koje vežemo uz aktualno društvo spektakla u kakvom se Trump show iskazuje i kroz kontekst ovodobnog kulturnog rata.

Prema knjizi Irene Taviss Thomson, izraz »kulturni rat« posuđenica je iz njemačkog izraza »kulturkampf«, koji se odnosi na sukob između kulturnih i vjerskih skupina u kampanji od 1871. do 1878. pod kancelarom Ottom von Bismarckom u Njemačkom Carstvu protiv utjecaja Rimokatoličke crkve.

Ideološka polarizacija

U jednom od najranijih i najpoznatijih ovodobnih prikaza kulturnih ratova, James Davison Hunter je početkom 1990-ih koristio termin »kulturni ratovi« kako bi opisao ideološku polarizaciju američkog društva, temeljni rascjep između ortodoksnih i progresivnih pogleda na moral, i sugerirao da taj rascjep prelazi klasne, vjerske, rasne, etničke, političke i spolne granice. U očima jednog pristaše kulturni rat je očit u istovremenoj pojavi »moralnog nereda« i »moralnog preporoda« simboliziranog uspjehom i gangsta rapa i gospel rocka.

Moglo bi se zaključiti kako su kulturni ratovi stari fenomen u novom izdanju. Pritom su naravno neizbježni politički interesi unutar kojih se moralne, identitetske i svjetonazorske razlike pretvaraju u oruđe za mobilizaciju birača.

Umjesto klasične ekonomske raspodjele političke se elite sukobljavaju oko vrijednosti, ljudskih prava, tradicije i kulturnog nasljeđa, što često dovodi do duboke društvene polarizacije.

U širem kontekstu ekonomski aspekt kulturnih ratova obuhvaća utjecaj ideoloških i društvenih sukoba na ekonomske procese, tržišta i institucije. Očituje se kroz polarizaciju potrošača, financijske troškove za javne ustanove, utjecaj na poslovanje kompanija te odvraćanje resursa od ključnih strukturnih i financijskih reformi. Ovdje bismo mogli raspravljati i o klimatskim referencama unutar složenog pojma kakav je »kulturni rat«.

Za ovo naše globalno umreženo i digitalizirano stoljeće logičnim se nameće i medijski aspekt kulturnih ratova, koji je ključan za razumijevanje načina na koji se društveni sukobi stvaraju, šire i održavaju.

Mediji nisu samo neutralni prenositelji informacija o kulturnim sukobima, već aktivni sudionici koji ih oblikuju. Internet i digitalni mediji omogućuju istomišljenicima stvaranje zatvorenih zajednica (eho komora). Unutar tih zajednica vrši se pritisak i javna osuda (tzv. kultura otkazivanja ili »cancel« kultura) neistomišljenika, što guši slobodan dijalog.

Također, unutar šire slike koja se prezentira kao kulturnoratovska sadašnjost svoju ulogu igra i religijski aspekt jer se religija često koristi kao temeljni izvor moralnih autoriteta i identiteta.

Ovaj se fenomen manifestira kroz nekoliko ključnih dimenzija: borba oko tradicionalnih i liberalnih vrijednosti, religija u javnom prostoru i politici, sukob tumačenja i identiteta, te sekularizacija nasuprot desekularizaciji.

Pitanje vrijednosti

O čemu govorimo kad danas govorimo o kulturnim ratovima – pitali smo izv. prof. dr. sc. Iris Vidmar Jovanović, predstojnicu Katedre za estetiku i epistemologiju, Odsjeka za filozofiju, Filozofskog fakulteta u Rijeci.

– Da, pojam kulturni rat povezuje se s Bismarckovim sukobom s papom Pijem IX. u kasnome devetnaestom stoljeću oko uloge Crkve u državnim poslovima i organizaciji obrazovanja, a njegovo se osnovno obilježje nije znatno promijenilo od tada: radi se o izrazu koji metaforički zahvaća sukob između dviju strana oko poželjnih i prihvatljivih, odnosno nepoželjnih i neprihvatljivih normi, vrijednosti, stavova, pa čak i znanstvenih teorija, umjetničkih praksi i drugih kulturnih sadržaja.

Neka od prijepornih pitanja koja su pokrenula suvremene kulturne ratove tiču se pobačaja i prava homoseksualaca, a danas je to uglavnom pitanje rasizma. Vrlo često suprotstavljene su grupe društveno i politički podijeljene, primjerice politička ljevica naspram političke desnice, a u srži njihova sukoba jest pitanje vrijednosti, pa čak i svojevrsna ideologija o tome što je dobro, istinito, vrijedno, a što nije, odnosno samo pitanje društvene zbilje.

Kulturni ratovi vezani su i uz definiranje drugoga i pitanje toga kako shvaćamo to drugo – primjerice pitanje pobačaja nije samo pitanje smije li žena pobaciti; u svojoj je osnovi to pitanje o tome kako shvaćamo pojmove žene, majke, autonomije, slobode.

Kulturni ratovi odnose se na duboke, često ideološke i vrijednosne razlike koje prodiru u najdublje slojeve društva i dovode do razjedinjavanja, zato što onemogućuju pronalaženje zajedničkih stavova, vrijednosti i značenja.

Jedan oblik kroz koji se kulturni ratovi odvijaju uključuje i diseminaciju, odnosno uklanjanje ili cenzuriranje određenih sadržaja iz javnih prostora, sadržaja za koje se smatra da ili podržavaju ili potkopavaju određenu ideologiju, odnosno skup moralnih i društvenih vrijednosti.

Ovakve su sukobe nekada vodili državni službenici odnosno različite, međusobno suprotstavljene političke strane, obrazovni djelatnici i drugi akteri umjetničko-kulturno-znanstvene scene, no u novije vrijeme, posebno s pojavom društvenih mreža, vidimo i neke druge oblike djelovanja motiviranih ovakvim ideološkim stavovima o tome što je prihvatljivo ili neprihvatljivo.

U domeni obrazovanja, primjerice, postoje inicijative nastavnika, a često i roditelja, pa i samih učenika i studenata da se određena znanstvena ili lektirna djela uklone iz nastavnih sadržaja, ili da se neka druga uključe.

Vrlo često oni koji smatraju da su određeni sadržaji neprihvatljivi (ili pak potrebni) vjeruju da takvim ograničavanjem (odnosno nametanjem) doista čine određeno dobro i štite ili unapređuju dobrobit onih kojima taj sadržaj uskraćuju. Problem je međutim kako odrediti što je doista dobro, a što ne i u kojim uvjetima, za koje ljude i na koje načine i zbog kojih razloga.

Jesu li ovodobni kulturni ratovi »kreirani« u SAD-u i potom uvezeni u Europu, što je teza koja se puno spominje? Što razlikuje kulturni rat u Sjedinjenim Državama i Europi? Vidimo sad prijepore i oko Nolanova filma »Odiseja«…

– Mi jesmo pod određenim utjecajem onoga što se događa u Americi, posebno uzimajući u obzir politiku Donalda Trumpa. Kulturni ratovi u Americi, koji se možda najizravnije ili najočitije vode kroz prizmu kulture otkazivanja, odnosno woke pokreta, danas su izrazito obojeni pitanjem rase i neki autori (primjerice, filozof Paul C. Taylor) ističu kako su umjetničke prakse jedan od najjačih čimbenika održavanja premoći bijelaca, odnosno konstruiranja stavova o manjinama, ženama, imigrantima i slično.

Trumpova je politika u prvi plan stavila i rodna pitanja, odnosno prava LGTBQ manjina. Zastupnici kulture otkazivanja, odnosno oni koji u njoj sudjeluju, smatraju da institucije ne uspijevaju sankcionirati nepoželjne oblike govora i ponašanja pojedinaca koji su na određenim društvenim položajima – umjetnici, sportaši – i kako bi se stoga sami građani trebali organizirati u sankcioniranju takvog ponašanja.

Woke je nešto više usmjeren na ispravljanje svojevrsnih nepravdi – primjerice rasizma ili nedovoljne zastupljenosti seksualnih, rodnih i drugih manjina u javnom prostoru – Nolanova »Odiseja« tek je jedan od mnogih primjera kojima se takvi propusti nastoje ispraviti kroz umjetničke sadržaje.

U oba slučaja prepoznajemo neke pozitivne društvene promjene, no istovremeno u oba slučaja prepoznajemo i pretjerano i često neopravdano djelovanje, nedostatak jasnih kriterija toga koja se povreda ili nepravda sanira i zašto.

U jednom zabrinjavajućem smislu, obje ove struje imaju opasne posljedice za autonomiju, slobodu govora i djelovanja i demokratska načela, kao i za umjetnost, znanost i obrazovanje.

Shvaćanje “drugoga”

U odnosu prema SAD-u, po čemu se Europa prepoznaje kad se uzme u obzir širi i dublji kontekst kulturnih ratova?

– I Europa se nosi s ovakvim pitanjima, kao i s pitanjem imigranata, a rekla bih i određenom krizom religije, no ima ona i svoju povijest kulturnih ratova. Politički sustavi, posebno nacistička Njemačka, pokazali su do koje mjere shvaćanje »drugoga« može biti pogubno za nebrojene mase.

Važno je napomenuti i primjere instrumentalizacije umjetnosti u podržavanju ideologija, od Hitlerova paljenja knjiga do ovogodišnjega Oscarom nagrađenog dokumentarca »Gospodin Nitko protiv Putina«, koji pokazuje upravo jednu takvu propagandu koja od razine osnovnoškolskog obrazovanja pridonosi uspostavi političkog režima i njime pripadnih svjetonazora i vjerovanja.

I mimo političkih pitanja, europska je kulturna scena desetljećima ratovala oko pitanja podobnih i nepodobnih knjiga – sjetimo se samo suđenja Gustaveu Flaubertu potaknutog pitanjem mogućega štetnog utjecaja njegove Gospođe Bovary na moral (i seksualnost) mladih Francuskinja.

S obzirom na globalno umreženo i digitalizirano 21. stoljeće, koja su ključna obilježja i teme kulturnih ratova, napose ovodobnih? Prema analizi sociologa Jamesa Davisona Huntera, točke prijepora nisu ekonomske, već se temelje na sukobu svjetonazora i temeljnih moralnih vrijednosti, poput tradicionalnih i vjerskih naspram progresivnih i sekularnih načela.

– Rekla bih da su to svakako pitanje rase, pod čime ne mislim samo na i dalje sveprisutan rasizam, nego i na pitanje toga kako se bijelci odnose prema svojoj prošlosti i koje se sve emocije ovdje javljaju, poput krivnje ili pak srama i osjećaja odgovornosti.

Tu je i pitanje roda i rodnih ideologija; danas svjedočimo tome da se »bijelog muškarca« sustavno i nediskriminatorno okrivljuje za sve društvene probleme. Prava životinja također postaju sve veći kamen spoticanja, a neki bi možda rekli i diskriminacija na temelju starosti.

Na svim ovim primjerima vidimo da se radi o jednoj sustavnoj dubinskoj nemogućnosti da se dođe do zajedničkog shvaćanja zbilje i same prirode čovjeka. Podijeljene strane ne uspijevaju pronaći zajednički jezik, zajedničku osnovu s koje se može djelovati prema nekom zajedničkom cilju i izgradnji zajedničkog sustava vrijednosti.

Upravo zato Hunter i smatra kako su kulturološki ratovi opasniji nego što to možda izgleda ako pod njima podrazumijevamo pitanje toga hoće li učenici čitati Aristotela ili neće, odnosno hoćete li zabraniti određeni koncert: zato što su u svojoj srži kulturološki ratovi potaknuti sustavno nesumjerljivim stajalištima oko određenog pitanja, smatra Hunter, oni gotovo uvijek dovode do krvavih sukoba i pravih ratova.

I za kraj, ne manje važno, gdje je u svemu tome Republika Hrvatska? Koji su i kakvi kulturni ratovi obilježja hrvatskog društva posljednjih desetljeća, uključujući i aktualno stanje?

– Kod nas i dalje dominiraju pitanja shvaćanja fašizma/antifašizma, na koja se onda nadovezuju ideološka pitanja oko Domovinskog rata. Zabrinjavajući su i sukobi oko prava žena, odnosno o shvaćanju obitelji, o čemu svjedoči i fenomen tzv. klečavaca.

Dojma sam da nam nedostaju resursi, posebno obrazovni, koji bi osigurali bolje razumijevanje ovih društvenih pitanja.