KASTAV – Jedan od najistaknutijih domaćih kantautora mlađe generacije, Matija Cvek, sa svojim bendom The Funkensteins ovog petka, 7. kolovoza stiže na pozornicu kastavske Crekvine.

Dobitnik niza Porina, uključujući onaj za album godine za prvijenac »Izbirljivo i slučajno«, tijekom proteklih je nekoliko godina izgradio prepoznatljiv spoj popa, soula i funka, ali i reputaciju izvođača čije pjesme svoj puni oblik dobivaju upravo u neposrednom susretu s publikom.

Sigurniji nego prije

U Kastav, na Kastafsko kulturno leto, stiže u važnom razdoblju karijere: nakon objave singla »Nisam taj« i uoči velikog koncerta u zagrebačkoj Areni.

U razgovoru s Cvekom dotaknuli smo se strpljenja i sumnje u stvaralačkom procesu, pritiska neprestane prisutnosti na sve bržoj glazbenoj sceni te uloge The Funkensteinsa, koji za njega nisu tek prateći bend, nego ravnopravni kreativni partneri.

Govorio je i o razlikama između intimnih i monumentalnih koncertnih prostora te trenutku u kojem pjesma, jednom puštena među ljude, prestaje pripadati samo svojem autoru.

Koncert počinje u 21 sat, a ulaznice su u pretprodaji dostupne po cijeni od 25 eura, odnosno 27 eura na dan koncerta.

Zadnji singl »Nisam taj« opisali ste kao pjesmu koja je dugo tražila svoj konačni oblik i prošla niz različitih verzija prije nego što je objavljena. Koliko vas danas zanima sama potraga za »pravom« pjesmom, koliko pak trenutak kada morate odlučiti da je gotova? Je li s iskustvom, kojeg se sada već dosta i skupilo, postajete sigurniji u vlastite odluke?

– Mislim da svaka dobra pjesma ima svoj put i da se ne može požurivati. »Nisam taj« je baš takva pjesma – dugo smo je tražili, mijenjali, vraćali joj se i u jednom trenutku jednostavno osjetili da je to to.

Danas možda jesam sigurniji u svoje odluke nego prije, ali nisam izgubio onu zdravu sumnju koja me tjera da stalno preispitujem može li nešto biti bolje.

Kad prestaneš propitivati vlastiti rad, mislim da prestaješ rasti. U jednom trenutku ipak moraš stati i pustiti pjesmu među ljude, jer tek tada ona stvarno počinje živjeti.

Ostvarenje sna

U vrijeme kada se velik dio domaće pop scene oslanja na produkciju i soloizvođače, vi već godinama inzistirate na identitetu benda The Funkensteins. Čini se da kod vas bend nije samo pratnja, nego ravnopravan kreativni partner. Koliko je takav način rada zahtjevniji, omogućuje li da glazba ostane živa i nepredvidljiva, osobito na koncertima?

– Apsolutno. The Funkensteinsi nisu bend koji samo svira moje pjesme – oni su ljudi koji ih oblikuju zajedno sa mnom. Svatko donosi svoj karakter, svoju ideju i svoj glazbeni senzibilitet.

To nekad znači više rasprava i više vremena, ali rezultat je puno bogatiji. Upravo zbog toga koncerti nikad nisu identični. Uvijek postoji prostor za trenutak inspiracije, za neku novu energiju ili malu improvizaciju. Mislim da publika to osjeti i zato nam se ljudi vraćaju.

Pred vama je veliki koncert u Areni Zagreb, što je svojevrsna prekretnica u karijeri. No, prije takvih velikih pozornica dolaze nastupi u manjim sredinama i festivalima poput Kastva, gdje je kontakt s publikom ipak neposredniji. Mijenja li se vaš odnos prema koncertu ovisno o prostoru?

– Svaki koncert nosi svoju posebnu emociju. Arena Zagreb je ostvarenje jednog velikog sna i sigurno će biti večer koju ću pamtiti cijeli život. Ali jednako tako obožavam mjesta poput Kastva, gdje ljudima doslovno vidiš izraze lica i osjetiš svaku njihovu reakciju.

Ne mijenja se moj odnos prema publici, nego samo način na koji prostor diše. Na velikim pozornicama energija je monumentalna, a na manjima intimna. I jedno i drugo ima svoj čar i zato se veselim svakom koncertu bez obzira na veličinu pozornice.

Pritisak postoji

Vaše pjesme sadrže i vrlo osobne emocije i univerzalne teme, zbog čega ih ljudi lako prisvajaju kao »svoje«. Događa li vam se da publika u pjesmama pronađe značenja koja nikada niste namjeravali upisati u njih? Može li vas takvo čitanje vlastitih pjesama promijeniti kao autora ili jednom objavljena pjesma više nije »vaša«?

– To mi se događa jako često i to mi je zapravo jedan od najljepših dijelova ovog posla. Ljudi mi nakon koncerata ili putem poruka ispričaju svoje priče i često shvatim da pjesma za njih znači nešto sasvim drugo nego što je značila meni dok sam je stvarao.

To je prekrasno jer potvrđuje da glazba nema samo jedno značenje. Mislim da onog trenutka kada pjesmu objaviš, ona više nije samo tvoja.

Ona pripada svima koji u njoj pronađu dio sebe. Kao autor mogu imati svoju priču, ali jednako mi je vrijedna i ona koju joj da publika.

Posljednjih nekoliko godina domaća glazbena scena postala je izrazito brza – singlovi izlaze gotovo mjesečno, društvene mreže traže stalnu prisutnost, a publika neprestano očekuje nešto novo. Osjećate li danas veći pritisak da budete stalno prisutni? Vjerujete li da publika zna prepoznati kada pjesma nastaje sporije, ali s više promišljanja?

– Naravno da postoji pritisak. Danas se sve događa jako brzo i lako je steći dojam da moraš stalno nešto objavljivati kako bi ostao prisutan.

Ali ja i dalje vjerujem da dobra pjesma vrijedi više od brzine. Ako mi treba više vremena da napravim nešto iza čega mogu potpuno stati, radije ću čekati nego objaviti nešto samo zato da budem aktivan.

Mislim da publika to dugoročno prepozna. Ljudi možda zaborave koliko je često netko objavljivao pjesme, ali ne zaboravljaju pjesme koje su ih stvarno dotaknule.