Dinamika međuljudskih odnosa predstavlja nepresušnu inspiraciju za raznoliku umjetničku obradu, a kad tome pridodamo složenost onih obiteljskih odnosa koja nerijetko opstoji na bazi duha jednoga podneblja, odnosno mentaliteta, možda imamo (i) filmski recept za uspjeh. Upravo jednu takvu tematiku, onu obiteljskih odnosa s obzirom na južnjački mentalitet, dakle našega podneblja, vješto zahvaća izvrstan debitantski film »Koke« redatelja Igora Jelinovića, koji uz režiju supotpisuje i scenarij za film.

Film je svoju svjetsku premijeru imao na ovogodišnjem Rotterdam Film Festivalu, a prikazan je na Međunarodnom festivalu nezavisnog filma Mastercard OFF Camera u Krakovu, Međunarodnom festivalu jugoistočnog filma u Los Angelesu, svoju hrvatsku premijeru film je imao na Festivalu mediteranskog filma Split, prikazan je na Filmskom festivalu Ponta Lopud, dok je na ovogodišnjem Pula Film Festivalu osvojio Zlatnu Arenu za najbolji film, najbolji scenarij, najbolju glavnu žensku ulogu (Snježana Sinovčić-Šiškov) te sporednu žensku ulogu (Aleksandra Janković). Uz to, film je prikazan i na Cinehill Film Festivalu, nedavno je imao svoju riječku premijeru u Art-kinu, a trenutačno je i u kinima diljem zemlje. Svakako je riječ o filmu koji vrijedi pogledati, uratku koji upravo zbog uvjerljivog evociranja dalmatinskog mentaliteta, kao i same teme – pitanja nasljedstva – koja nije toliko filmski i umjetnički obrađivana, osvaja publiku gdje god se prikazuje.

Eclectica

Složenost obiteljskih odnosa

Radnja ove humorne drame trajanja od sat i pol’, poglavito smještene u Split, te nešto manje i na Hvar, donosi priču o toliko nam poznatoj složenosti obiteljskih odnosa koji nerijetko pucaju kada dođe do kakva osjetljivog trenutka, posebice onog koji se tiče pitanja ostavštine i nasljedstva. Tema je to toliko potentna, ona u našem mentalitetu zapečaćena, tema koja je zapravo dio naše iskustvene zbilje, jer u našoj se okolini gotovo svatko našao u situaciji s pitanjem (čije) ostavštine. A kad do takvog trenutka dođe, znamo, onda na površinu nerijetko isplivaju različite zamjerke, nerazriješene situacije, kao i one neizgovorene istine.

Upravo se to dogodilo i protagonistici filma »Koke«, Tonini, uspješnoj vlasnici računovodstvene tvrtke, brižnoj sestri i majci koja se brine (i) o svojoj nepokretnoj majci, dok za razliku od nje sestra Tajana vodi mnogo opušteniji život. Nakon uvodne scene vožnje Tonine (Sinovčić-Šiškov) i muža (Stojan Matavulj) u automobilu, već ona sljedeća scena ispred tvrtke koja se bavi autoopremanjem pokazuje Toninine osobine – sveprisutna je, na sve obraća pažnju, sve analizira i sve komentira. Naravno za one u njezinoj okolini to ne znači (i) uvijek nešto pozitivno, što se ponajviše razaznaje iz njezina odnosa s nezaposlenim nećakom koji će i sam nakon Tonininog višestrukog psihičkog cijeđenja (postavljanja različitih pitanja u nizu) odsječno istaknuti – nisi normalna. Odnos Tonine i nećaka reprezentativan je u kontekstu obiteljskih odnosa jer upravo na primjeru odnosa Tonine s lajavim i ponekad drskim nećakom koji u svojim odgovorima nerijetko pribjegava sarkazmu, vidimo i njezin odnos spram (šire) obitelji te okoline.

Eclectica

Naime, Toninin nećak nezaposleni je novinar (Šimun Šitum) koji za svoju egzistenciju previše i ne brine, kao što se za njegovu egzistenciju ne brine niti njegova majka Tajana (Aleksandra Janković), pa se ispostavlja da jedina osoba koja o njegovu probitku, odnosno zaposlenju, brine, jest Tonina. Ona će stoga za nećakove potencijalne poslovne prilike usput pitati jednog poznanika u trgovačkom centru, ili pak staru poznanicu kod koje dolazi u ured upravo s njime. Međutim, nećakova je nezainteresiranost simptomatična za one mlađe generacije koje bi usprkos svojoj diplomi nerijetko htjele raditi tek jedan segment posla te profesije. Baš tako i on sam ističe kako bi volio obrađivati teme mikroplastike, green washinga i tome slično, kao je to sav novinarski posao koji danas nedvojbeno biva podcijenjen.

Lik dalmatinske majke

U razlaganju obiteljskih odnosa bitno je naglasiti da niti Toninina briga oko nećakova zaposlenja, njezina spremnost da ga dočeka na aerodromu ili da mu novčano pomogne oko kupnje odijela, kao ni njezina spremnost da sestri Tajani donese svježu ribu neće pomoći u osjetljivoj situaciji kad se nasljedstvo dijeli, jer u tom slučaju činjenica da upravo Tonina petnaest godina brine o majci, posve je nebitna. Tonina je sestri, naglasit će Tajana, »uzela cili kat«, a »donila škarpune i ugore«. No zbog svoje odluke o kupnji kata bez sestrine participacije, vidimo, Tonina ipak osjeća grižnju savjesti i blagu tjeskobu.

Gledatelj tako svjedoči složenosti situacije i razmatanju obiteljskih odnosa upravo iz vizure glavnog lika, Tonine, pa svjedočimo njezinim postupcima i njihovom utjecaju na ostatak obitelji i na okolinu. Film je tako centriran na jednome ženskom liku, pa je taj lik onaj koji je i doslovno, i simbolično, težište. Simbolično, naime, o težištu možemo govoriti baš zato što je upravo Toninin lik onaj koji podnosi teret cijele obitelji – za sve se brine, mnogo toga radi, no i baš sve preispituje. U svemu tome njezina briga može biti i pretjerana, što je također u pokojem trenutku dojam koji i gledatelj dobiva, no u cjelini je posve jasno da je Toninin lik dalmatinske majke zapravo prototip jedne snažne žene koja, kako bi se reklo, drži četiri kantuna kuće. Žene na koje film »Koke« upućuje su one žene koje, kazala bi Oraić-Tolić, nisu više »anđeli u kući koji priređuju obiteljske ručkove i umataju život u prepoznatljive mirise i čipkaste sitnice«. Štoviše, s obzirom na činjenicu da uz sve kućanske i majčinske poslove Tonina vodi i računovodstvenu tvrtku, posve je jasno da je ovdje muž Bare onaj »slab« muškarac, manje uspješan, opozicija snažnoj, poslovno uspješnoj i samosvjesnoj Tonini koja simbolizira obiteljsku stijenu i oslonac. Na kraju, i sama će Tonina u centralnom sestrinskom okršaju sestri Tajani nabaciti na nos da je upravo ona »žrtva cijeloj obitelji«.

Eclectica

Baš ta signifikantna izjava, protagonističina rečenica, u gledatelja bi trebala odjekivati pred sam kraj filma u završnome obiteljskom sukobu u kojem pratimo kamerom zadržani i centrirani prikaz protagonistice izgubljene u vlastitoj nemoći da dokuči zašto je obiteljski kažnjena za svoju veliku brigu i zasluženo nasljedstvo. Upravo ta scena protagonističina šoka, nemoći i prepuštanja bezizlaznosti situacije i slijevanja doslovno-simbolične pljuvačine posred lica, kao i ranije scena nećakova napada na nju, samo su mali glumački odsječak bravuroznosti i minucioznosti u portretiranju lika Snježane Sinovčić-Šiškov kojoj je ovo definitivno jedna od najboljih uloga u karijeri. Njezino odmjereno, staloženo, sugestivno tumačenje prototipa žene onog podneblja kojem i sama pripada rezultiralo je posvemašnjom autentičnošću i neprijepornom snagom koja se posebice osjeti u spomenutim scenama, a glumičino završno briljiranje u sceni zajedničke večere, potpomognuto povlačenjem u sebe uz nastali emocionalni koloplet koji nastupa, poentirano kadrovima njezina lica u krupnom planu, jednostavno je ono koje opalescira, dobacuje do gledatelja i ostaje s njime.

Izvrsne uloge

Iako tumači sporednu ulogu sestre Tajane, i Aleksandra Janković svoju je kreaciju iznijela izvrsno, posebice u ključnim scenama u kojima na površinu izbijaju sestrinske stare zamjerke (primjerice glede davne ekskurzije) i ljutnja, dok u ostalim scenama pak pokazuje ne odveć blizak odnos sa sestrom. Kao i Janković, i ostali su glumci ostvarili izvrsne uloge, od one Tonininog nećaka, nećakinje, muža (Matavulj), kćeri (Veselčić) i svekra (Lučev). Takvim je glumačkim ostvarajima svakako pridonio slojevit, skladan i posve promišljen scenarij logičnoga slijeda koji odiše životnošću, humorom te britkim dijaloškim linijama koje u sebi nose onaj tipično dalmatinski sarkazam koji je ovdje stalno na granici verbalne eskalacije. Takav zasićen scenarij koji počiva na čakavskom (ikavskom) jezičnome kodu (uz izvrsnu glumu dostatan je da većinski nadomjesti izostanak kakve očekivane glazbene podloge, pa se ona javlja samo u trenucima zajedničkog druženja kao prizorna glazba (nostalgična »Džuli« Daniela Popovića) ili pak kao instrumentalna izvanprizorna glazba zvuka negativnog predznaka životne protočnosti na samome kraju filma.

Eclectica

Ovaj dramaturški nenametljiv film karakteriziraju duge scene razgovora te dugi pomični kadrovi različitih planova koji se sele s jednog lika na drugi. Višekratno se javljaju kadrovi u kojima su likovi zahvaćeni s leđa, u vožnji automobilom, na brodu ili u kojoj prostoriji, zatim kadrovi u kojima su likovi promatrani »kroz optiku« interijera, pa ih promatramo prostornim zahvatom, odnosno u određenoj prostoriji kroz otvorena vrata ili kroz prozore kuće, a tu je i nekoliko kadrova iz ptičje perspektive koji postižu određen stilski učinak. Glede kamere, također se posebno ističe većinska izoštrenost objekata u prvome planu, dok je pozadina nerijetko zamućena.

Ono Tajanino »kradeš, lažeš i praviš žrtvu od sebe« nasuprot Tonininom isticanju sebe kao obiteljske žrtve u središnjoj sceni sestrinske svađe scenaristički je izvadak koji nudi ambivalentan pogled na Toninine postupke i koji gledatelju ostavlja dovoljno prostora da se moralno svrsta na jednu stranu. Ipak, s obzirom na samu temu, moralna je prevaga na strani one sestre koja ulaže cjeloživotni trud i koja pokazuje veću ljubav i brigu spram majke i okoline. Baš onako kako bi to i trebalo biti!

Neodoljiv južnjački zov

Sam naziv filma – »Koke« – sadrži određenu simboličnu funkciju; naime, riječ je to koja je dio onog mentaliteta i svijeta u koji film uranja. Kao dio mentaliteta toga podneblja, riječ »koke« koja u filmu biva korištena za različite likove, oznaka je prijateljskog tona, dragosti, određene bliskosti, a time i načina na koji likovi – unatoč iskrama koje katkad frcaju – komuniciraju. Usprkos impresiji o toplini te riječi, odnosi postaju složeni te izbijaju sukobi, pa naziv filma koji se odnosi i na protagonisticu i na cijelu obitelj ponešto operira i ironično – ta nazivna riječ koja priziva kakvu toplinu i zajedništvo zapravo je narativ o rasapu jedne obiteljske zajednice.

S obzirom na sestrinsku životnu razliku – posao/primanja, mjesto stanovanja – te na samu temu filma koja se bavi projiciranjem složenosti obiteljskih odnosa u trenutku dijeljenja nasljedstva, film postavlja određena društvena, klasna i politička pitanja, koja su podcrtana i scenarističkim signalima suvremenosti, od vješto izvedenih pitanja zaposlenja, perspektive mladih, priuštivog stanovanja, ekokritike, do onih humornih mikro-signala glede jednog odijela stranačke boje ili pak partizanske mladosti.

Sve to čini univerzum ove cjelokupno izvrsne, humorne, nepretenciozne i tematski vrlo aktualne drame, dalmatinske filmske freske koja (o)(p)staje kao neodoljiv južnjački zov – podsjetnik onima koji su dio tog podneblja na ono što je možda dio njihove svakodnevice, kao i poziv ostalima da filmski još bolje upoznaju bogatstvo našega mentaliteta i identiteta. Uz (mjestimično) južnjački benigno gunđanje, s time povezan izražen jezični kod i prepoznatljiv humor, teško da će ovaj film koji stoji uz naše ponajbolje uratke gledatelja ostaviti nezadovoljnim.