U posljednjih godinu dana riječka je filmska scena doživjela pravi uzlet. Uspjeh dokumentarno-igranog filma riječkog redatelja Igora Bezinovića »Fiume o Morte!« izazvao je snažan odjek u hrvatskoj, ali i međunarodnoj filmskoj javnosti. Priča o 16-mjesečnoj okupaciji Rijeke 1919. godine, koju je predvodio talijanski pjesnik Gabriele D’Annunzio, osvojila je i publiku i kritiku te je nagrađena na brojnim uglednim festivalima. Među priznanjima posebno se ističe šest Zlatnih arena na Pulskom filmskom festivalu te nagrada Europske filmske akademije za najbolji europski dokumentarni film.

No za Rijeku je možda još važnije to što je film probudio izniman interes domaće publike. Unatoč skromnoj marketinškoj kampanji i ograničenom tržištu, »Fiume o Morte!« ostvario je impresivne rezultate. U samo nekoliko mjeseci postao je najgledaniji hrvatski dokumentarni film od osamostaljenja, a istodobno je s oko 28 tisuća gledatelja srušio i rekord riječkog Art-kina, postavši njegov najgledaniji naslov svih vremena. Upravo je fenomen kakav je film stvorio u Art-kinu polazište ove priče.

Nedostaje duša

Atmosfera koja je vladala tijekom prikazivanja filma podsjećala je na zlatna vremena odlazaka u kino. Svaka je projekcija bila rasprodana, a velika dvorana Art-kina ispunjena do posljednjeg mjesta. Zbog golemog interesa publike prikazivanje filma nekoliko je puta produljeno. Gledatelji su se prije početka okupljali ispred zgrade Art-kina, stvarajući gužvu na pločniku, a nakon projekcije ostajali bi razgovarati i razmjenjivati dojmove. Takvi su prizori, barem nakratko, oživjeli vrijeme kada odlazak u kino nije bio samo gledanje filma, nego i važan društveni događaj.

Takva kultura odlaska u kino danas je gotovo nestala. Jedan od razloga svakako je mali broj mjesta na kojima Riječani mogu pogledati film. Osim Art-kina u središtu grada, jedino kino sa stalnim programom nalazi se u Tower Centru, gdje djeluje Cinestar. Iako Cinestar zadovoljava najviše tehničke standarde i pruža vrhunsko iskustvo gledanja filmova, mnogi Riječani koji pamte nekadašnja gradska kina smatraju da mu nedostaje atmosfera kakvu su imale stare kinodvorane. Razlika nije samo u prostoru, nego i u konceptu. Dok je Cinestar usmjeren ponajprije na komercijalni repertoar i holivudske blockbustere, Art-kino djeluje kao javna kulturna ustanova koja prikazuje europske, nezavisne i autorske filmove. Upravo je uspjeh filma »Fiume o Morte!« pokazao koliko su se Riječani zaželjeli zajedničkog iskustva gledanja filmova na velikom platnu.

Foto Marko Gracin

A bilo ih je puno…

Dodatno zanimanje riječke javnosti posljednjih je mjeseci izazvala sudbina zgrade Teatro Fenice u samom središtu grada. Nekadašnje kazalište i kinodvorana već godinama propada, no riječ je o objektu koji od 2003. godine ima status zaštićenog kulturnog dobra i upisan je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Foto Dean Miculinić

U toj kultnoj zgradi generacije Riječana provodile su večeri gledajući filmske klasike. Od samih početaka Teatro Fenice bio je simbol noviteta i avangarde. Upravo je u njemu 1930. godine prikazan prvi zvučni film u Rijeci, »Pjevač jazza«. U desetljećima koja su slijedila Teatro Fenice izrastao je u jedno od središta riječkog kulturnog života. Kinoscena u Rijeci doživljava eksploziju u vrijeme poslijeratne Jugoslavije, kad je Teatro Fenice djelovao pod imenom Partizan. Zahvaljujući atraktivnoj lokaciji u samom središtu grada i repertoaru najnovijih filmskih hitova, bilo je jedno od najposjećenijih gradskih kina. Izvorno ime, Teatro Fenice, vraćeno mu je 1991. godine, a posljednja kinoprojekcija održana je 2007. godine.

No Teatro Fenice bio je tek jedno od brojnih riječkih kina. U širem gradskom središtu nekoć je djelovalo čak šest stalnih kinodvorana, a ne treba zaboraviti i povremene kinodvorane na Zametu i Trsatu.

Krenimo sa sušačke strane grada, gdje je djelovalo kino Neboder, smješteno u zgradi današnjeg Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku. Taj je kompleks od samih početaka bio zamišljen kao središte društvenog i kulturnog života te je, uz kinodvoranu, imao koncertnu dvoranu, galeriju, restoran, kavanu, hotel i kupalište s terasama. Kinodvorana je dograđena 1955. godine i opremljena tada najsuvremenijim projektorima i ozvučenjem.

Foto Dean Miculinić

Iako nije bilježilo posjećenost usporedivu s kinima u središtu grada, Neboder je s vremenom stekao kultni status zahvaljujući specifičnoj lokaciji i gotovo obiteljskoj atmosferi. Nakon 1971. godine kino je zatvoreno, a prostor prenamijenjen za druge kulturne sadržaje. U nekadašnjoj kinodvorani danas se održavaju kazališne predstave, koncerti i druga događanja.

Kultni Garibaldi

U današnjoj Ružićevoj ulici, nedaleko od noćnog kluba Crkva, nekoć je djelovalo kino Jadran. Poput Nebodera, pripadalo je takozvanim kinima drugog reda, koja su bilježila nešto manju posjećenost, ali su s vremenom stekla vjernu publiku i kultni status. Kino je bilo smješteno u nekadašnjem hotelu Sušak, izgrađenom 1900. godine. Hotel je raspolagao prostranom dvoranom namijenjenom kulturnim događanjima, među kojima su od početka bile i filmske projekcije.

Foto Dean Miculinić

Prvo kino u toj zgradi otvoreno je 1924. pod imenom Balkan, a četiri godine poslije dobiva naziv Jadran Palace. Iako je repertoar bio skroman, prostor je s vremenom postao popularno okupljalište. Kasnije je nastavilo djelovati pod jednostavnim imenom Jadran, sve do zatvaranja 1990. godine. Nekadašnja kinodvorana danas je prenamijenjena u Sportsko-rekreacijski centar Sušak.

Foto Marko Gracin

Na samom početku Korza nalazilo se jedno od najpoznatijih riječkih kina – Garibaldi. Iako je tijekom desetljeća više puta mijenjalo ime, upravo je taj naziv ostao najdublje urezan u kolektivno sjećanje Riječana. Prve filmske projekcije na toj lokaciji održane su još 1912. godine, dvorana je ubrzo postala jedno od ključnih mjesta riječkog filmskog života, a kroz godine prošao je kroz brojne rekonstrukcije. Osim večernjih projekcija, kino je bilo poznato i po matinejama koje su desetljećima okupljale generacije riječkih srednjoškolaca. Godine 1991. preimenovano je u Kvarner, no zbog financijskih poteškoća ubrzo je zatvoreno. Na njegovu mjestu danas se nalazi trgovina dm.

Posljednji Mohikanac

U Krešimirovoj ulici, nedaleko od restorana Index, još jednog tradicionalnog okupljališta riječkih studenata, nalazilo se jedno od najstarijih gradskih kina. Prve filmske projekcije na toj lokaciji održane su 1908. godine, kada je otvoren Grande Cinematografo Parigi. Budući da prostor nije bio izvorno namijenjen toj svrsi, za potrebe kinodvorane preuređeni su nekadašnji vinski podrum, drvarnica i spremište.

Tijekom desetljeća kino je nekoliko puta mijenjalo ime – od Teatro Minimo Goldoni, preko Parigija i Impera, do Viševice, kako se naziva od 1947. godine. Osim filmskih projekcija, u njemu su se redovito održavale matineje i različita događanja za srednjoškolce. Zahvaljujući bogatom programu i atraktivnoj lokaciji, Viševica je desetljećima bila među najposjećenijim riječkim kinima, sve do zatvaranja 1990. godine. Nekadašnja kinodvorana danas je prenamijenjena u prostor automat-kluba.

»Posljednji Mohikanac« riječke kinotradicije, ustanova kojom je i započela ova priča, jest Art-kino Croatia, smješteno u blizini autobusnog kolodvora. Njegovi počeci sežu u 1937. godinu, kada je u tom prostoru otvoren teatar San Giorgio. Budući da je zgrada bila u vlasništvu samostana, na programu su se često nalazili filmovi religiozne i odgojne tematike.

Nakon Drugoga svjetskog rata, 1947. godine, kino je preimenovano u Beograd, naziv koji i danas pamte brojne starije generacije Riječana. Pedesetih i šezdesetih godina prošlo je temeljitu modernizaciju te se svrstalo među najmodernija gradska kina. Godine 1991. dobiva ime Croatia, a nakon obnove i ponovnog otvaranja nastavlja djelovati kao Art-kino Croatia. Danas je ono mnogo više od mjesta za gledanje filmova – jedna je od ključnih riječkih kulturnih ustanova i središte filmskog života grada.

Foto Marko Gracin

Budućnost riječkog kina

U samo nekoliko desetljeća riječka se kinoscena od gotovo deset aktivnih kinodvorana svela na tek dvije – Art-kino i Cinestar. Nekada je odlazak u kino bio sastavni dio društvenog života grada, mjesto susreta, razgovora i zajedničkog doživljaja filma. Danas je takvih prilika znatno manje, no uspjeh filma »Fiume o Morte!« pokazao je da interes publike nije nestao. Naprotiv, pokazao je da Riječani i dalje žele dijeliti filmsko iskustvo na velikom platnu kada im se ponudi sadržaj koji ih istinski zanima.

Naravno, jedan film ne može promijeniti dugogodišnje trendove ni vratiti vrijeme u kojem je gotovo svaka gradska četvrt imala svoje kino. Publika se promijenila, kao i navike gledanja filmova, a streaming platforme postale su ozbiljna konkurencija kinodvoranama. Ipak, upravo ono što nijedan ekran kod kuće ne može ponuditi – zajednički doživljaj, reakcije publike i atmosfera prepune dvorane – ostaje najveća prednost kina.

Zato pitanje budućnosti riječke kinoscene nije samo pitanje filmskog repertoara, nego i odnosa prema vlastitoj kulturnoj baštini. Obnova Teatro Fenice, jednog od simbola riječke filmske povijesti, mogla bi biti mnogo više od obnove zapuštene zgrade. Bila bi to prilika da grad vrati dio svog kulturnog identiteta i ponovno oživi prostor koji je desetljećima okupljao generacije Riječana.