Ma koliko neki oko toga još imaju rezerve, može li se podvući crta, da se tako izrazim, i zaključiti da novi multipolarni svijet postaje činjenica, tzv. novonormalna globalna dinamika u kojoj više sila poput SAD-a, Kine, Europe pa i Rusije dijeli moć i resurse…, upitali smo izv. prof. dr. sc. Ivora Altarasa Pendu sa Sveučilišta Libertas.

– Mislim da možemo podvući crtu i ustvrditi da se svijet kreće prema multipolarnosti, ali uz jednu važnu ogradu: multipolarni poredak još nije potpuno oblikovan ni stabiliziran. Preciznije bi bilo reći da živimo u prijelaznom međunarodnom sustavu, u kojem je američka unipolarnost oslabjela, dok nova ravnoteža moći još nije dobila konačan oblik.

Hibridna multipolarnost

Sjedinjene Države i dalje su najmoćnija pojedinačna država svijeta. Njihova se snaga ne temelji samo na vojnoj nadmoći nego i na globalnoj ulozi dolara, tehnološkim kapacitetima, financijskim institucijama, kulturnom utjecaju te razgranatoj mreži savezništava. Zbog toga bi bilo prerano govoriti o kraju američke moći. Međutim, jednako bi pogrešno bilo zanemariti uspon Kine, obnovljenu geopolitičku ulogu Rusije, rastuću gospodarsku i političku težinu Indije te sve veću samosvijest država globalnog juga.

Moć se danas, osim toga, ne može promatrati jednodimenzionalno. SAD može dominirati u jednom području, Kina u drugom, Rusija zadržavati presudan vojni ili energetski utjecaj u određenim regijama, dok Europska unija ostaje regulatorna sila, ali sve slabija gospodarska sila po brojnim ekonomskim kriterijima. Indija, Turska, Brazil, Saudijska Arabija i druge države djeluju kao regionalni polovi koji nisu spremni automatski se svrstati ni uz Washington ni uz Peking.

Zato nova normalnost neće biti uredan koncert nekoliko ravnopravnih sila. Vjerojatnije je da ćemo dobiti hibridni sustav: u nekim će pitanjima biti multipolaran, u drugima američko-kineski bipolaran, a u pojedinim područjima i dalje izrazito obilježen američkom nadmoći.

Pristaje li SAD na multipolarni svijet? Ili su ga na čelu s Trumpom sami inicirali? Još naime bode oči krajem 2025. obznanjena proširena verzija nove američke Strategije nacionalne sigurnosti u kojoj se predlaže novi globalni format koji bi upravljao svijetom. Konkretno, spominje se skupina C5, koju bi činili SAD, Kina, Rusija, Indija i Japan. Znači li to kraj skupina G7 i G20?

– Sjedinjene Države ne prihvaćaju multipolarnost u smislu odricanja od vlastitog vodećeg položaja. One se toj multipolarnosti prilagođavaju zato što su svjesne da više ne mogu samostalno određivati sva pravila međunarodnog sustava. To je bitna razlika. Washington nije dragovoljno pokrenuo proces relativnog raspršivanja svjetske moći, ali ga nastoji usmjeriti tako da i u novim okolnostima ostane najutjecajniji akter.

Trumpov pristup može ubrzati određene aspekte multipolarnosti jer relativizira tradicionalna savezništva, naglašava bilateralne pogodbe i međunarodnu politiku promatra kao pregovaranje velikih sila. To nije klasični multilateralizam utemeljen na univerzalnim pravilima, nego politika velikih sila karakteristična za 19. stoljeće; carstva s najvećom vojnom, gospodarskom i demografskom težinom međusobno bi dogovarala ključna pitanja, dok bi manje zemlje uglavnom prihvaćale rezultate tih pregovora.

Format C5 sastavljen od SAD-a, Kine, Rusije, Indije i Japana koji spominjete bio bi u skladu s politikom ravnoteže snaga, ali mi se čini da je čak i takav format za Trumpa preširok. Iz Trumpove političke prakse može se zaključiti da samo tri sile smatra doista ravnopravnim sugovornicima: SAD, Kinu i Rusiju. Ova potonja praktički samo zbog toga što ima golem arsenal nuklearnog oružja.

Ipak, ako bi se i uspostavio ovakav C5, svakako treba primijetiti da u njemu ne bi bilo nijedne europske zemlje. To je toliko snažna geopolitička poruka da ju je teško zanemariti. Ali je u geopolitičkom smislu itekako smislena.

Malaksala Europa

Kako bi se, i kako se već sad, u novom multipolarnom svijetu snalazi dobra stara Europa/Europska unija? Ako se pita Trumpa, Europa/EU je na posljednjem mjestu američkih interesa, jednako kao i NATO. Što može i što treba učiniti Europa/EU da ostane snažan čimbenik u međunarodnim odnosima i interesima, da ponovo bude jaki igrač?

– Europska unija nalazi se u paradoksalnom položaju. Pritom je važno razlikovati EU od širega i znatno manje homogenog pojma Europe. EU je jedno od najvećih svjetskih tržišta, regulatorna je supersila, raspolaže iznimnim tehnološkim, obrazovnim i industrijskim potencijalima te ima znatan diplomatski i kulturni utjecaj. Istodobno, ona nema jedinstvenu vanjsku politiku ni zajedničku stratešku sposobnost brzog političkog odlučivanja. Zbog toga je razlika između njezine potencijalne i stvarne moći vrlo velika.

Desetljećima se europska sigurnost oslanjala na SAD i NATO, gospodarski rast na relativno jeftinu rusku energiju, a industrijska konkurentnost na otvoreno globalno tržište. Sve su tri pretpostavke danas dovedene u pitanje. Europa zato mora razviti stratešku autonomiju, ali ne kao prekid odnosa sa SAD-om. Strateška autonomija znači sposobnost samostalnog djelovanja kada se europski i američki interesi ne podudaraju. To podrazumijeva snažniju europsku obrambenu industriju, usklađivanje nabave naoružanja, zaštitu kritične infrastrukture, energetsku sigurnost, tehnološku suverenost te smanjivanje ovisnosti o vanjskim dobavnim lancima.

Potom, Europska unija mora prestati poistovjećivati normativnu moć sa stvarnom geopolitičkom moći. Pravila, standardi i deklaracije važni su samo ako iza njih stoje gospodarski kapacitet, političko jedinstvo i vjerodostojna mogućnost provedbe.

I, naposljetku, Europa mora voditi samostalnije i pragmatičnije odnose s Kinom, Indijom, Afrikom, Latinskom Amerikom i državama Bliskog istoka. Ne bi smjela postati ni američki privjesak ni neutralizirani prostor između SAD-a, Kine i Rusije.

Europa neće ponovo postati snažan igrač nostalgičnim prizivanjem nekadašnje važnosti. Postat će to tek kada svoju gospodarsku veličinu pretvori u političku volju i stratešku sposobnost. Ali jeste li primijetili koliko u mom odgovoru ima tih poštapalica da EU nešto »mora« i »treba«. To pokazuje njegovu trenutnu globalnu irelevantnost.

U multipolarnom svijetu kakav se bučno najavljuje kao gotova stvar, pojedini analitičari ističu da manje države (uključujući i neke članice EU-a poput Hrvatske) imaju veće šanse za utjecaj na globalnoj sceni, jer više aktera traži saveznike i suradnike za postizanje svojih ciljeva i interesa. Stoji li takva teza?

– Ta teza djelomično stoji, ali s takvim promišljanjem treba biti jako oprezan. Multipolarnost malim državama daje više mogućnosti, ali i povećava opasnost da postanu kusur u pregovorima velikih sila. Istina je da multipolarni sustav manjim državama može otvoriti veći manevarski prostor jer se više velikih sila natječe za njihovu političku potporu, teritorijalni pristup, tržišta, luke, prometne pravce, energente ili glasove u međunarodnim organizacijama, ali pritom je potrebna iznimna diplomatska vještina tih zemalja. Država koja raspolaže strateški važnim položajem ili resursom može steći utjecaj nerazmjeran svojoj veličini.

Primjerice, zemlja koja nadzire pomorski prolaz, energetsku infrastrukturu, važnu luku ili komunikacijski koridor može postati nezaobilazna. Geopolitička važnost države poput Turske proizlazi upravo iz nadzora Bospora i Dardanela, položaja prema Crnom moru, Kavkazu i Bliskom istoku te uloge unutar NATO-a. Drugim riječima, u geopolitici veličina nije jedino mjerilo moći; važni su položaj, funkcija i sposobnost pretvaranja prednosti u politički kapital.

Ipak, veći broj zainteresiranih velikih sila ne znači samo više prilika nego i više pritisaka. Male države mogu postati predmet trgovine, ucjene ili sukobljavanja tuđih interesa. Ako nemaju jasnu strategiju, lako se pretvaraju iz subjekta u objekt međunarodne politike. Multipolarnost stoga nagrađuje dobro organizirane, diplomatski vješte i unutarnje stabilne države, dok slabe i politički podijeljene zemlje čini još ranjivijima.

Iako smo vrlo često skloni to romantizirati, za Hrvatsku je članstvo u Europskoj uniji i NATO-u trenutno temeljni multiplikator moći. Hoće li tako ostati tek treba vidjeti. Samostalno Hrvatska ima ograničene kapacitete, ali kroz europske institucije, regionalne inicijative i specijaliziranu diplomaciju može ostvariti vidljiv utjecaj. Njezine prednosti uključuju jadranski položaj, luke, energetsku infrastrukturu, članstvo u europodručju i Schengenu te poznavanje jugoistočne Europe.

Ključ nije u pokušaju da se Hrvatska ponaša poput velike sile, jer Hrvatska nije velika sila niti se od nje očekuje da se tako ponaša, nego je važno da odredi nekoliko područja u kojima može biti vjerodostojan i koristan akter. Male države uspijevaju kada jasno znaju što žele, kada ne mijenjaju strateški smjer sa svakom promjenom vlade i kada savezništva koriste kao polugu, a ne kao zamjenu za vlastitu vanjsku politiku.

Najteži ispit

Također, analitičari navode da u idealnom scenariju multipolarni svijet omogućuje veće zajedničke napore u rješavanju globalnih problema, no također zahtijeva veliku diplomatsku i komunikacijsku vještinu te spremnost na kompromise među svim akterima. Koliko je to uopće realno izvedivo u svijetu krcatom sukobima, ratovima, krizama…, unatoč Trumpovu optimizmu?

– U idealnom scenariju multipolarnost može proširiti krug država koje sudjeluju u odlučivanju i time povećati legitimnost međunarodnog poretka. Globalne probleme – klimatske promjene, migracije, pandemije, nuklearno širenje, kibernetičke prijetnje, umjetnu inteligenciju ili financijsku nestabilnost – ionako nije moguće riješiti djelovanjem jedne sile. Širi raspored moći mogao bi stoga potaknuti uključivije oblike suradnje.

Međutim, ono što povećava legitimnost istodobno može smanjiti učinkovitost. Što je više centara moći, to je više različitih interesa, vrijednosnih sustava i crvenih linija. Zato možemo tvrditi sljedeće: multipolarnost povećava složenost međunarodnih odnosa i otežava postizanje globalnog konsenzusa.

Poseban je problem to što velike sile globalne institucije sve češće ne promatraju kao neutralne mehanizme suradnje, nego kao instrumente utjecaja. Sankcije, tehnologija, energija, financijski sustavi, informacije i opskrbni lanci postali su sredstva geopolitičkog nadmetanja. Digitalni prostor dodatno širi područje sukoba jer uključuje kibernetičke napade, dezinformacije i manipulaciju javnošću, čije posljedice mogu izravno ugroziti političku stabilnost i međunarodnu sigurnost.

Suradnja je ipak moguća kada akteri prepoznaju zajednički interes, čak i ako se međusobno ne slažu u vrijednostima, interesima ili političkim načelima. Povijest detanta pokazuje da su i suprotstavljene nuklearne sile mogle dogovoriti ograničavanje naoružanja kada su shvatile da nekontrolirana eskalacija ugrožava sve strane.

Ne bih se previše oslanjao na Trumpov optimizam jer je njegova politička metoda izrazito transakcijska, a stavovi su mu često podređeni neposrednom pregovaračkom pritisku. Osobni pregovori i diplomacija prisile, koja se oslanja na prijetnje i pritisak, mogu privremeno smiriti pojedinu krizu, ali je mogu i dodatno zaoštriti. Smatram da takvo političko djelovanje ne može zamijeniti trajne institucije, provjerljive sporazume i uzajamno povjerenje.

Dakle, da zaključim, multipolarni svijet neće nužno biti ni pravedniji ni mirniji od dosadašnjega. On će biti pluralniji, nepredvidljiviji i diplomatski zahtjevniji. Mir neće nastati iz same raspodjele moći, nego iz sposobnosti država da prihvate ograničenja vlastite moći. Upravo će to biti najteži ispit međunarodnih odnosa u godinama koje dolaze.