“Istinski mi je dosta da se mi koji smo, ne samo žrtvom i emocijama, nego i pravno, legalistički u pravu, dokazujemo onima, a koji nas prijavljuju i tuže, da to ni po kojim zakonima nisu. Stvarno je zamorno stalno se vraćati na isto, na marginalizaciju činjenice da nas je do pobjede i slobode dovela sveukupnost svih postrojbi koje su stale u obranu Hrvatske u trenutku koji je bio nikad teži u njenoj povijesti. Ovo što se ovdje danas događa, obnova svih murala koje ovdje pratimo skoro dva desetljeća, uvod su u obilježavanje “Oluje”. Nadam se da je ovo i konačni kraj svih podmetanja kojima je cilj omalovažiti sveukupnost, zajedništvo svih postrojbi koje su participirale u očuvanju i konačnom oslobođenju Hrvatske”.

Istaknuo nam je to Claudio Vukonić, čelnik Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije, koja objedinjuje više od polovice svih veteranskih udruga unutar PGŽ, na škurinjskom okupljanju koje je inicirala Armada. Kako bi prvenstveno obnovom prebrisanog murala HOS-a, ali i svih ostalih murala – od onog posvećenog Vukovaru do simbola 128. brigade, poslala poruku kako za sve njih povijest počinje 1991., nikako ne 1941. ili ’45. godine.

Bez želje da se bilo kome što nametne – uostalom to je 31 godinu nakon završetka rata potpuno apsurdno – Armada je na “sporni” pješački most što povezuje Škurinje s njegovom osnovnom školom, pozvala branitelje svih postrojbi, pa tako i HOS-a čijeg je brisanja grafita izazvalo nemalo nezadovoljstvo u Rijeci, ali i na mnogo širem području. Potvrdio je to uostalom svojim dolaskom u Rijeku i Damir Markuš, jedan i od ne samo najuglednijih branitelja Hrvatske, nego i osoba koja se svojim radom u veteranskom razdoblju zaslužila maksimalno poštovanje sveukupne Hrvatske, od najmlađih generacija nadalje.

Što se činilo za okupljanja? Obnavljalo se murale što slave pojedine postrojbe koje su ključno utjecale na ostvarenje sna o slobodnoj Hrvatskoj. Baš kao što se u jednom krajnje pomirljivom tonu prizivalo političku mudrost koja upravo u Rijeci, nakon zlosretnog brisanja murala, ima prigodu izdignuti ranu hrvatsku ratnu povijest iz gliba u koju ju se neprestano gura. Iznimno se negativno komentirala i činjenica da je na brisanje HOS-ovog murala utjecala bezimena i nedefinirana udruga što je doživljeno kao posebna uvreda za sve poginule pripadnike HOS-a, ali i ostalih ratnih postrojbi.

Ono što dolazi ovog tek započetog tjedna je – razgovor.

S jedne će se strane naći gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić, s druge pripadnici braniteljskih udruga kao i Armade koja kao novovjeki nastavljač slavne povijesti želi pomoći u stvaranju pravne, svakako i emocionalne podloge koja će još jednom potvrditi kako oni koji su stali u obranu Hrvatske 1991. godine nisu ni partizani, baš kao ni ustaše. Već isključivo pobornici slobodne i samostalne, demokratske Hrvatske. Isti oni koji su se uz znameniti škurinjski spomen most okupili te nedjeljne večeri. Od dragovoljaca HOS-a, pripadnika policijskih snaga ili slavnih brigada, 111. i 128., pa sve do onih koji su zajednički red čuvali kao vojna policija.

Okupljanje bez nervoze i težnje da se bilo što šakom dokazuje. Samo sa željom da konačno i u Rijeci stalno nametani i političkim egoizmom poticani – rat podjelama prestane. Bakljada i pjesma za kraj. Moja domovina. Znakovito? Malo je reći.

Vukonić: “Bavimo se muralima dok nam ljudi umiru na cesti”

“U ovom trenutku nama je više od trideset pripadnika udruga na rubu gladi i beskućništva. Jednako tako pripremili smo, zajedno s istaknutim profesionalcima medicinske, sociološke i psihološke struke, čitav niz projekata kojima je cilj pomoći ne samo pojedincima što su prošli rat nego i njihovom obiteljima, generacijama koje odrastaju u takvoj sredini. Na žalost kad se dogode ovakve stvari. čitava se zajednica, dakle svi mi pripadnici ZDUR-a PGŽ nađemo u situaciji koja izaziva velike potrese, pa tako i snažan osjećaj povrijeđenosti i omalovažavanja. Tako da sve ono dobro, a tu je i niz humanitarnih akcija, jednog općeg pomaganja ne samo našoj nego i zajednici u kojoj živimo, pada u drugi plan. A zbog čega? Zbog onog što je zakon rekao, jasno i nedvosmisleno još prije četvrt stoljeća? Zbog neposjedovanja dozvola za slikanje murala starih dva desetljeća. Pa zar stvarno već nije došlo do vrijeme da prošlost, svakako i jednu cjelokupnu, stručnu i mirnu analizu murala, učinimo kako treba i napokon se okrenemo – sadašnjosti koja će nas odvesti i u budućnost. Znate, ljudi koje sam vam istaknuo, oni koji su gladni i na cesti, oni ne mogu čekati. Pa je li važnije bespotrebno iritirati braniteljsku populaciju brisanjem grafita ili pomoći ljudima koji se nalaze na granici što dijeli život od smrti”, istaknuo nam je Claudio Vukonić na Škurinjskoj cesti.