Nakon godina rasprava i niza izmjena, francuski je parlament usvojio zakon kojim se, pod vrlo strogim uvjetima, dozvoljava potpomognuto umiranje. Zastupnici su s 291 glasom za i 241 glasom protiv usvojili prijedlog zakona koji je ranije već tri puta bio odbačen. Francuska je ovim zakonom napravila veliki društveni i etički zaokret, no zakon mora proći provjeru Ustavnog suda prije nego što stupi na snagu.

Protivnici i zagovornici

Prema ovom zakonu, punoljetni francuski državljani koji su oboljeli od neizlječive bolesti i koji se nalaze u terminalnoj fazi koja im izaziva stalnu fizičku ili psihološku patnju, moći će zatražiti potpomognuto samoubojstvo. Pacijent treba, kako stoji u zakonskom rješenju, slobodno iskazati svoju namjeru liječniku, koji mora donijeti odluku unutar 15 dana. Dva dana nakon odluke, ukoliko ona bude pozitivna, pacijent si sam treba ubrizgati smrtonosnu dozu. Ako to nije u stanju, to može učiniti njegov liječnik ili medicinski tehničar.

Pitanje potpomognutog umiranja u Francuskoj niz godina izaziva prijepore i političke sukobe. S jedne strane ovom se rješenju protivi Katolička crkva kao i dio liječnika, no s druge strane, većina Francuza stava je kako terminalno bolesnim pacijentima treba pomoći da okončaju svoj život.

Predsjednik Emmanuel Macron pobornik je potpomognutog samoubojstva, no osobno se nije uključivao u kampanju o ovom pitanju posljednjih godina. S druge strane, francuski premijer Sebastien Lecornu nije gorljivi pristaša ovog zakona i najavio je kako će vlada odluku parlamenta poslati na Ustavni sud.

Niz dvojbi

Prema njegovim tvrdnjama, rok od dva dana koji je dan pacijentima da, nakon liječničkog odobrenja, izvrše samoubojstvo je prekratak, sposobnost rasuđivanja pacijenata u terminalnoj fazi bolesti je upitna, te uloga zdravstvenog i socijalnog sustava nije da ubijaju pacijente, već da im pruže palijativnu skrb.

S druge strane, zagovornici tvrde kako je pravo svakog čovjeka da sam odlučuje o vlastitom tijelu, te da svatko ima pravo na dostojanstvenu smrt. Ovim bi se, kažu, izbjegla dugotrajna agonija cijelog niza osoba čija je bolest uznapredovala do krajnje faze, a dobar dio njih, ako se odluči na samoubojstvo, ionako odlazi u Belgiju ili Švicarsku gdje je to pitanje već odavno riješeno. Temeljna teza zagovornika zakona je kako država ne bi trebala prisiljavati čovjeka na nastavak života koji je postao isključivo patnja.

Najveći izazov predstavlja sama primjena zakona jer će se liječnici svakodnevno suočavati s cijelim nizom moralnih dilema i pitanja. Od toga je li pacijent doista svojevoljno odlučio, postoji li pritisak obitelji, te bi li kvalitetnija palijativna pomoć promijenila odluku pacijenta.

Praksa u drugim zemljama

Eutanaziju su još 2002. godine legalizirali Nizozemska i Belgija, slijedili su ih Luksemburg, Španjolska, Austrija. Švicarska ne dopušta klasičnu eutanaziju, ali dopušta potpomognuto samoubojstvo ukoliko pomagač nema sebične motive. Brojni stranci dolaze upravo u Švicarsku kako bi okončali život. Izvan Europe, eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo dopuštaju i Kanada, Novi Zeland, Kolumbija te nekoliko američkih saveznih država. Hrvatska ne dopušta ni eutanaziju ni potpomognuto samoubojstvo. Kazneni zakon kažnjava pomaganje pri samoubojstvu, a medicina se u završnoj fazi bolesti oslanja na palijativnu skrb te pravo pacijenta da odbije liječenje. Aktivno okončanje života kod nas nije dopušteno.