Puki slučaj, skoro pa puki slučaj, slučajan pogled na kasne Vijesti iz kulture HRT-a i davnašnja novinarska želja da porazgovara s onima koji tržnicama u nas vraćaju dignitet sjajnom arhitekturom. Dinko Peračić i Miranda Veljačić, supružnici i sudruzi u poslu, arhitekti što nam javni prostor čine oku ugodnijim, tandem kojeg nižepotpisani pamti od one tržnice i ribarnice što su je projektirali onomad u Vodicama. Samo, novina je riječka, dvojac živi u Splitu prkoseći mišljenju da Dalmatinac i Zagrepčanka ne mogu skupa, a dopisništvo je u Zagrebu!? Kad, evo ti Dinka kako u kameru objašnjava o čemu priča njihov rad na 61. zagrebačkom salonu primijenjenih umjetnosti i dizajna, izložba što su je zaslužili kao dobitnici Velike nagrade 58. zagrebačkog salona. Bingo! Sve se posložilo.

Evo nas na izložbi, u sobi u kojoj je lancun, odnosno plahta koja vijori jer propuh čini svoje. Na zidu njihov tekst koji kaže: »Dišimo, u redu je da smo izloženi.«

– To je glavna tema, to da budemo izloženi. Da se ne bojimo okruženja i okolnosti oko nas, te atmosfere, vjetra, topline, vrućine, hladnoće, da se ne bojimo ljudi već se jednostavno prepustimo svim tim okolnostima i iz toga se gradimo – objašnjava Dinko.

PREVIŠE ZATVORENI

I pravo zbori da smo puno i previše zatvoreni u interijere, u sigurnost, u komfor, u oprez.

– Svi sistemi su izgrađeni tako da nas odvajaju od okoline, da nas izoliraju. Što deblje izolacije, što bolji prozori, da se čim manje čuje, da smo sigurniji i da je što više brava na vratima. Svi se zatvaramo u neke svoje kapsule, a ono što mi radimo su arhitekture koje nas izlažu okolini. Štite nas onoliko koliko treba, koliko je nužno, ali nas drže uključenima u grad i prirodu. To je poanta – kazuje Dinko.

Mediteran, još uvijek smo mediteranska zemlja.

– Gospođe na prozorima koje znaju sve bolje od Googlea, ulica kao pozornica, tiramoli koji vežu. Sve je to nekada bilo. Što nam se to dogodilo da smo se zatvorili u sebe, u vlastite zidove – pitamo.

– Prodali su nam paranoju da se moramo bojati jedni drugih i da se moramo bojati i vrućine, i hladnoće, i vjetra, propuha pogotovo – smješka se Dinko.

Zato su njihovi radovi otvoreni k svemu. I svijet to, struka to prepoznaje, pa ih svako toliko nagradi. Posljednje u nizu priznanja stiže iz Barcelone gdje su u sklopu EU Mies Awards Days 2026 primili veliko priznanje finalista Europske nagrade za suvremenu arhitekturu. Projekt tržnice Gruž u Dubrovniku našao se među pet finalista, pet ponajboljih među ukupno 410 nominiranih realizacija iz cijele Europe. Nagrada je to koju organiziraju Europska komisija i Fundació Mies van der Rohe, a sve u okviru programa posvećenog suvremenim praksama obnove, transformacije i ponovne uporabe prostora. No, vratimo se mi, štono bi se reklo, onom malom čovjeku.

Tržnica Gruž

– Zatvorili smo se u sebe, a kad se suočimo s vašim projektima koji su otvoreni prema svemu shvatimo da nam je to lijepo – velimo.

Priznaju Dinko i Miranda da je tako, da se turisti sakriju ispod nadstrešnice njihove tržnica u Gružu i uživaju u maestralu koji puše.

– Nije to zatvoreni, klimatizirani prostor pa da ne znaju jesu li u Helsinkiju ili Dubaiju, nego znaju da su došli u Dubrovnik – veli Dinko.

– Ali, kad shvate da im otvorenost paše, hoće li kad dođu kući otvoriti širom prozore, maknuti s vrata koju bravu!? Može li i to dobra arhitektura – pitamo.

– Može sigurno. Mi smo sebi dali zadatak da to radimo kroz naše projekte. Ne volimo imati očekivanja od drugih da će riješiti sve probleme, nego to i sami pokušavamo unutar naših mogućnosti, okolnosti, projekata i kada su najmanji. Čini nam se da nije bitno koliki je zadatak već je bitno da se mi bacimo u njega najbolje što možemo. I da nemamo ogromna očekivanja od drugih ljudi – ističe Miranda.

UKLJUČIVI PROSTORI

Arhitektura mijenja stvari, slaže se i Dinko. Pokazali su oni to i s projektima tržnica, od Vodica, preko Benkovca recimo, do Gruža, Imotskog.

– To su vanjski, otvoreni, ali djelomično klimatski zaštićeni prostori. I takvi prostori stvaraju grad oko sebe. Oni nisu sami za sebe zatvoreni već uključuju trgovine, lokale, trgove, ulice, parkove… Svi su povezani tim našim prostorom. Sve te ljudi koji su tamo to povezuje, ne odvaja one koji su unutra od onih koji su vani, educirane od needuciranih, pametne od nepametnih, stare i mlade, one sa sela i one iz grada. Svi su tu zajedno. To radimo kroz tržnice i kroz kulturne centre gdje je miks različitih ljudi i miks različitih okolnosti – govori Dinko.

Tržnica Vodice

Pričamo o tržnicama, a zapravo pričamo o ljudima, onim ljudima za koje se čini da više ne vjeruju u ideje, u zajedništvo. Arhitektura koja traži aktivnog građanina, u redu je to, ali tko će ga danas takvog naći!?

– Pokazalo nam se da prostori koji imaju logiku, koji pozivaju ljude da ih sami dovrše, promijene, da se uključe, ljude na kraju i potaknu da ih osvoje k’o svoje i da ih tako i koriste. Na tržnicama svatko mora osvojiti svoj štand i na njemu raditi svoj posao, mora ga pronaći. Jer nije svejedno je li štand na uglu ili u sredini, tko su kupci, prvi susjedi. To je borba za prostor koja ljude motivira. Slično je i s kulturnim centrima. Ako ih napravimo da su reprezentativni, fini, dovršeni i da ih svi gledaju sa strahopoštovanjem bit će ljudi koji nikada u njih neće ući k’o ni u neke skupe dućane, muzeje, kazalište. Ali kada su to prostori koji izgledaju tako da se u njih može ući, da se može eksperimentirati, da se može pogriješiti, e onda su to mjesta koja ljude potaknu da sami nešto unutra naprave, da ih promijene, da se izlože, da kažu što misle – priča Dinko.

I to su, veli, napravili u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci.

– Nedovršeni projekt, nedovršena kuća, a muzej se uselio unutra. Ali taj miris slobode koji izlazi iz tog nedovršenog prostora tvornice poticaj je umjetnicima da ga dovrše na svoj način, da ga svatko na svoj način promijeni. Jer kuća je igračka, otvorena priča koja traži ljude da je dovrše, da se s njom igraju. Tako radimo naše projekte, da se svi u njih uključe – veli Dinko.

Miranda će kazati kako vole projekte koji nemaju unaprijed definiran projektni zadatak.

– I onda se u radu na tome što je zadatak razvije specifična suradnja s ljudima i možda je sve skupa malo proživljenije. Nije potrebno vrijeme da bi prostor zaživio, nego je on počeo živjeti već u tom procesu projektiranja – objašnjava Miranda.

SIMBIOZA

Dok u pravilu arhitektura počiva na željama klijenta koji u startu »zna« što bi i kako bi, ovaj dvojac, kako kažu, najčešće počinje s pozicije da klijent nije siguran što bi htio.

– I onda zajedno s njima gradimo priču iz početka, promišljamo što to uopće treba biti. Tako je bilo i s tržnicama. Prije naše tržnice u Vodicama takve tržnice se nisu gradile, natkriveni vanjski prostori nisu kod nas bile tržnice – priča Dinko.

Ne zaboravljaju spomenuti dobru suradnju s investitorima, gradovima, općinama. Zvuči to pomalo nestvarno u zemlji u kojoj se u svaku vlast samo sumnja. Dinko će na to reći kako se uvijek pokaže da svugdje ima dobrih ljudi.

Riječki MMSU

– Dovoljno je jedna osoba u sistemu, koja je na dobrom mjestu, da se napravi sjajna stvar u bilo kojoj disciplini, u bilo kojoj sferi. Jedna prava osoba koja sa strašću radi svoj posao je sasvim dovoljna. Mi tražimo takve ljude, one koji strastveno žele napraviti tržnicu u svom gradu, napraviti trg, rivu, plažu, štogod. Malu stvar, može biti i jedna špina, jedno stablo, ali ako to radi s uvjerenjem i strašću nama je to dovoljno da s njima uđemo u avanturu građenja – poručuje Dinko.

Miranda će podcrtati još nešto.

– Bitno je povjerenje do kojeg se u javnom sektoru možda lakše dođe. Kada se radi o javnim projektima puno je veća razina povjerenja jednih prema drugima, nema sto razina propitivanja nekih odluka. Važno je da postoji povjerenje između ljudi koji zajedno rade. Nama se upravo to dogodilo, a onda je iz te pozicije moguće napraviti dobar projekt – naglašava Miranda.

Hrabriji projekti, projekti koji prelaze granice i otvaraju neke nove mogućnosti i ono svako toliko pitanje klijenata: »Jeste li baš sigurni da je to u redu!?« Tako to nekako ide, sa smiješkom će Dinko. A nije da je uvijek lako i često lokacije stavljaju arhitekte pred teške izazove onako kako je bilo i s projektom tržnice Gruž.

– Tržnica u Gružu pokazala se interesantna žiriju velike europske nagrade zato što je na neki način projekt dotaknuo puno bitnih pitanja koja su trenutno u Europi na stolu. Jedno je odnos prema baštini, a drugo je ponovno korištenje postojećih materijala. Imamo ljetnikovac Paladina Gundulića, ogroman renesansni ljetnikovac s kojim je tržnica u simbiozi. Imamo tu vezu starog i novog. Tu je i obnova dijela ljetnikovca koji je trebalo urediti da se tržnica uopće može dogoditi. Druga stvar je što tržnica stvara javni prostor. To je za Europu izuzetno bitno i tu Europa prednjači pred ostatkom svijeta u stvaranju javne domene javnih prostora. Naš prostor tržnice stvorio je oko sebe mogućnost da se napravi i pješačka riva, i trg, i ulaz u povijesne vrtove. Otključali smo puno javnih prostora koje tržnica veže – priča Dinko.

Tu je, kaže, i tema društva i društvenosti, tržnica kao socijalni mehanizam u kojem se puno različitih ljudi susreće. I tržnice su, kako kaže Dinko, bitna europska tema jer su epicentar socijalnog i zdravog života. Sve je to komisija prepoznala. A nije preskočila u projektu tržnice Gruž prepoznati ni temu odnosa arhitekture prema klimi i energiji.

– Imamo klimatski zaštićen vanjski prostor koji se regulira tako da je prozračan i svijetao, a kada pada kiša onda se može zatvoriti i može nas štititi. Prostor je to u kojem je u redu biti izložen vjetru, temperaturi, ali smo ipak klimatski zaštićeni. To je nešto što Europa sanja. I sve smo te ključne teme s jednom jednostavnom gestom tih tendi koje se rotiraju, a takvih je devet komada, očito dotakli – veli Dinko.

PLATNENA ARHITEKTURA

Miranda će dodati i hrabru intervenciju u postojeće tkivo, nasuprot većine ostalih radova koji ostaju unutar postojeće strukture i gabarita.

– Mislim da su ovaj rad htjeli izdvojiti zato što je uspio stvoriti neki novi jezik. Htjeli su istaknuti da se jako respektira gradnja unutar postojećih prostora, ali su htjeli i nagraditi hrabru intervenciju, suvremeni jezik i tu materijalnost. Njima je ta platnena arhitektura bila strašno privlačna – mišljenja je Miranda.

Platnena arhitektura i ideja prostora koji je, vele, lagan, optimističan, izložen atmosferskim utjecajima, koji stvara društvenu igru ispod sebe, koji ima elemente neodređenosti.

– Platno koje propušta i ne propušta svjetlost, štiti vas i ne štiti. Kad se upale svjetla djeluje kao veliki lampion, vjetar kroz njega struji. Platno koje je uzbudljiv događaj i kojeg satima možete gledati onako kako možete gledati vatru ili morsku površinu. Prostori ispod platna postaju sami po sebi uzbudljivi – ističe Dinko.

Pričamo o tržnicama, o činjenici da se sve promijenilo od 80-ih kada su se gradile kao središta kvartova. Promijenilo se društveno uređenje, stigli su nam trgovački centri, automobili se koriste više nego prije, promijenile su se životne navike, drugi su izvori robe koja na tržnice dolazi.

– Sve se apsolutno promijenilo i tržnice treba osmisliti ispočetka, a tržnice imaju nevjerojatan potencijal za stvaranje grada. One su mjesta opskrbe hranom što je osnova nekih zdravih, novih životnih stilova. Tu je i tema sigurnosti opskrbe hranom, jer ako za vrijeme kriza kao što je bila korona nemate tržnice i proizvođače hrane koji su tu blizu, imate ozbiljan problem. Ljudi često nisu svjesni da su tržnice i radna mjesta za ogroman broj ljudi. Tržnice su i mjesta gdje se različiti ljude susreću i one su jako bitne za zdravlje društva. Na koncu tržnice su jaka mjesta za obnovu središta grada. Dakle, to je nevjerojatan alat za obnovu grada na svim razinama; zdravi životni stilovi, ekonomija malog mjerila, društveno povjerenje i povezanost i obnova javnog prostora – uči Dinko.

Pa je i cilj, recimo u Zagrebu za kojeg rade strategiju, da se iskoristi mreža tržnica koja postoji, iskoriste lokacije i tržnicama ozdravi grad. A Rijeka i njena placa!?

– Riječka tržnica je jako lijepa, ti paviljoni koji su tržnica u zatvorenom. Pokazalo se, međutim, da tržnica mora biti i na otvorenom, ona mora biti na protoku gdje se ljudi kreću. Nije slučajno da su štandovi, stolovi izašli vani i da se trguje vani. To je ono što je Mediteran, i ne samo Mediteran. I to je zapravo divno. Rijeka samo treba održavati tu kulturu tržnice na otvorenom, živjeti je punim plućima, uz zatvorene paviljone za mlijeko, meso i ribu – veli Dinko.

MJESTA OKUPLJANJA

Prijetnja je zato, dodaje, turizam koji traži gotovu hranu i ono čega se treba čuvati je da ne postane tržnica mjesto za turiste, da ne istjeramo ponudom građane u ime profita. Posve jednostavno rečeno, na gradskim upravama je odgovornost da osvijeste potencijal koji tržnice imaju, te se pri tom paze turistifikacije. Zašto ne, vele naši sugovornici, imati na tržnici kantinu, ili studentsku menzu s dobrom i cijenom prihvatljivom marendaškom hranom, a ne da se dogodi monokulturna ponuda koja tjera domaćeg čovjeka s tržnice, iz grada!?

– Ono što je kod tržnica jako lijepo je da su to postojeći gradski javni prostori kojima jako malo treba da postanu još ozbiljnija infrastruktura. Tržnice se smatraju komunalnim mjestima u gradu, a samo mala promjena, svijest da je to javni gradski prostor, sve mijenja. I grad to ne košta ništa, to je njegov prostor na kojem se malim intervencijama može jako podići kvaliteta života – zaključuje Miranda.

Nego urbanizam naš… Ljudi vape za dobro uređenim javnim prostorom, uvjeren je Dinko. I čast svaka privatnim inicijativama koje grade sve, svašta i svuda, ali sve one, kaže, padaju na istom.

– Padaju na tome što prostor između svih tih kuća nije dobar. Imate skupe stanove po pet, šest, sedam tisuća eura, a iz njih izlazite na blatnjavu, prašnjavu ulicu bez nogostupa, stabla, rasvjete. I tih sedam tisuća ne vrijedi ni blizu kao tamo gdje je drvored, nogostup, trgovine, trgovi – veli Dinko.

Dade li se kotač uopće vratiti unatrag?

– Mislim da se može i treba i da se ne smije gubiti nada. Podcijenjena je ideja gradskog centra, ljudi su se raselili po periferiji i misle da im je to u redu. A gradski centar je nešto što nas veže i gradi kao osobe i kao društvo. I ne samo glavni centar već i sekundarni centri, sva ta lijepa mjesta gdje se okupljamo jako su bitna. Gradovi vape za uređenim prostorima i treba ih tražiti, graditi po svaku cijenu – rezolutan je Dinko.

Izgubili jesmo, slažu se naši sugovornici, vjeru u urbanizam kao disciplinu artikulacije javne domene. I to je, priznaju, poražavajuće, jer svaka javna uređena parcela diže vrijednost svima pa i onom što grade privatnici željni komercijalizacije svake parcele. Tu vjeru je potrebno vratiti.

Dinko i Miranda, arhitekti su općeg dobra. Ali nema tu, čini se, velikog novca, velike zarade!?

– Mogli ste zidat’ višekatnicu i biti puna novčanika – velimo.

– Čovjek se na kraju dana, godine možda i pita »gdje si bio, što si radio«, ali ti javni prostori kojima si dao novi smisao, to što se stvori neka kvaliteta života građanima, neki novi identitet, otvore neke nove arhitektonske teme, to neko zadovoljstvo jednostavno nema cijenu – poručuje Dinko.

I da, ne gradi se betonom, ciglom, staklom, već se gradi idejama, kažu. S tim se čovjek mora složiti, dok nam je na vrijeme.

RIJEKA IMA SNAŽAN KOZMOPOLITSKI DUH

Za sve što su radili u Rijeci Dinko i Miranda imaju samo lijepe riječi. Pa kad se spomene Muzej moderne i suvremene umjetnosti reći će oni kako je to bila divna suradnja i predivan trenutak kada se spojio veliki broj interesantnih, kreativnih ljudi koji su hrabro krenuli pomicati stvari s mrtve točke.

– U tom trenutku u Rijeci je bio veliki broj gotovih projekata za objekte u kulturi u ladici. Jednostavno za njih nije nikada bilo novca. Sve je stajalo kao mrtvo slovo na papiru. I onda je grupa kreativaca – Ivan Šarar, Idis Turato, Slaven Tolj i cijeli niz ljudi s njima povezanih – dobila povjerenje tadašnje vlasti i rekla: »Idemo pokrenuti stvari s mrtve točke«. Umjesto da gradimo nove kuće, idemo se useliti u postojeće u »Benčiću« i nešto od njih napraviti – priča Dinko.

Sjeća se Dinko kako su došli s prvim projektom i kako su im iz grada rekli da tih novaca nemaju. Činilo se, opet će projekt u ladicu, no Dinko i Miranda su odlučili napraviti nešto s koliko god novca da ima.

– Najvažnije je bilo pomaknuti stvari s mrtve točke. To je bila zajednička hrabra avantura za sve uključene u tu priču. Na koncu smo došli do toga da je Muzej dobio svoju zgradu baš kad se u Rijeci pojavila komisija koja je gledala koji bi grad mogao biti Europska prijestolnica kulture. Kad su vidjeli koji je to entuzijazam, pokrenula se lavina. Danas Rijeka ima kulturni kvart kakav nema nijedan hrvatski grad – naglašava Dinko.

A da danas imaju izložbu na Salonu »kriva« je izložba »Usijano more« koju su radili s Drugim morem u vrijeme EPK-a. Rijeka je grad koji treba prodisati poput onog platna na izložbi, velimo.

– Rijeka ima dvojnost. Rijeka je međunarodni grad, dio je međunarodnih tokova i vi razmišljate o Rijeci kad ste recimo u Panamskom kanalu, ili ako ste dio velikih logističkih mreža. Rijeka ima taj snažni kozmopolitski duh. Ali, s druge strane ima i taj uski, kvarnerski, lokalni duh. U trenucima kad Rijeka sebe prepozna na globalnom nebu, ona postaje strašno uzbudljiv grad. Tad nastaje rock, punk, energija, žestina. Mislim da Rijeka sebe treba gledati kao globalni grad, a ne kao lokalno mjesto na obali – ne dvoji Dinko.