Krležina je drama »Aretej« veoma lucidna varijanta Goetheova »Fausta«: stari liječnik, gotovo alkemičar, svakako znalac i svjetovnog i mističnog ljekarništva, uspijeva nekako sklopiti pakt sa »svetom pticom« vremena i naglo dobiti premještaj iz vlastitog rimskog vremena (3. stoljeće) u 1938. godinu. Ali ne zato što želi »ovladati vremenom«, kao srednjovjekovni ili renesansni ili romantičarski Fausti. Nego zato što želi izvući živu glavu iz epohe u kojoj je brutalno progonjen. S predstavom u režiji Aide Bukvić, na repertoaru Festivala »Miroslav Krleža«, Aretej stiže i u treći milenij. Osobite moći koje prate Fausta kod Krleže su prikazane kao sposobnost brzog savladavanja medicine, povijesti i muzike – ali s različitim rezultatom nego u faustovskim legendama. Jer Krležin doktor s intelektualnim supermoćima, Aretej, na sve moguće načine izbjegava sklopiti pakt s (političkim, imperatorskim, totalitarnim) Nečastivim. To se pokazuje veoma teško, jer svaka vlast od njega traži ne samo tijelo, nego i savjest; dušu.

U svakom vremenu u kojem susrećemo Aretejevu varijantu, ovaj doktor nastoji izbjeći prisilu zataškavanja državnog nasilja. Pokušava izabrati istinu, a ne lažno svjedočanstvo. Pritom su slava, časti i politička zaštita u pravilu obećani honorar za doktorov izbor moralnog samoubojstva. Krleža nam pokazuje čovjeka koji se svaki put iznova slama pod pritiskom, ali to ne znači da nema morala. Štoviše, važno je da Aretej nije pohlepan za statusom i ugledom, kao klasični Faust. Pohlepan je za znanjem, što je naravno glavno obilježje svih Faustova. Zato je njegov ideal preživjeti i sačuvati znanje. No, cijena preživljavanja svaki put iznova od njega traži da se odrekne vlastitog profesionalnog integriteta. Ovaj progonjeni Faust ima svoju Margaritu, kršćansku sveticu, ali ni ona ga ne uspijeva spasiti. Uvijek je prepušten samome sebi i goloj političkoj sili. Pa ipak ne prestaje protestirati. Kako drama napreduje sve su jasniji obrisi Krležine prozivke svijeta bez savjesti. Ali nije u pitanju moralizatorstvo. Prije će biti zahtjev za integritetom, ispisivan ponovo i ponovo.

Zagrebačka prizorišta

U dramaturgiji Gorana Matovića, predstava igra kroz pet prizorišta kojima se kreće publika. Od parkića s lijeve strane Uspinjače, u koji ulazimo iz Tomićeve ulice, preko Gričkog tunela koji u blizini također ima jedan od ulaza, zatim stepenica koje iz Radićeve vode prema Kamenitim vratima, ljekarne iznad Kamenitih vrata i na kraju u dvorištu Gimnazije »Tituš Brezovački«. Upravo je prostor najzanimljivija intervencija u tkivo teksta: kao i u slavnoj Parovoj režiji »Areteja« iz 1972. godine u Dubrovniku, tako i ovdje pratimo »intersekciju« kazališnih i aktualnih kostima. S konkretnom pretpremijernom izvedbom koju sam gledala preklapale su se grupice nogometnih navijača s crveno-bijelim kockastim uniformama (čak i jedna časna sestra koja je navukla navijačku majicu i kleknula moliti na Kamenitim vratima), azijskih turista, ZET-ovih autobusa. Ptice koje se spominju u tekstu zbilja su došle na kazališnu pozornicu parkića i pjevale unutar predstave. Krležin Grič, štoviše, kroz glumačke se dionice opirao komercijalizaciji – kafićima, plazma ekranima, sveopćem zabavištu.

Čini mi se da je sam tekst predstave preuzet od Parova dramaturga (Lado Kralj), s vrlo malim izmjenama (dodavanje replika iz Krležinih eseja). Tako se dionice s početka predstave, poput pohvale ljudskim rukama, ponovo čuju i na samom završetku. Prostorno su vrlo zanimljive i dionice kod najstarije zagrebačke Ljekarne u Kamenitoj ulici, opet jednom čvorištu Zagreba koji tulumari, moli, promiče u automobilima, ali i igra Krležine drame, s publikom u vrtlogu mnogih istovremenih događanja, koja brzo promiče ili stoji, zbunjeno se ogladavajući ili prijanjajući uz kazalište. Ništa od toga ne bi bilo moguće u zatvorenoj kazališnoj kući.

Foto Novković

Preslabi interes za apatride kao izbjeglice

Glumačka podjela je vrlo neobična, ali ne i promašena. Naslovnu ulogu tumači mladi Luka Slišković, pogođeno gorak i tmuran u raznim dionicama izvedbe, ali zapravo najslojevitiji prema kraju predstave, kad igra dezorijentaciju lika među povijesnim vremenima. Na samom početku izvedbe nedostaje mu emocionalna pokošenost, točnije jača afektivna poveznica s užasom o kojem svjedoči tekst (spaljeni liječnički spisi, ubijeni najbliži suradnici, silovane sluškinje, poharani dom, stalne ucjene i prijetnje smrću). Općenito je Slišković premlad za rolu koju igra, iako je nosi uvjerljivim zanosom razočaranog, podsmješljivog, ogorčenog pravednika, ni u jednom trenutku ne gubeći svoj fokus ni publiku. Traumatski prostor antičke katastrofe sjajno igra Dijana Vidušin, Aretejeva supruga: bez patetike i sentimentalnosti izručena posvemašenjem životnom porazu, koji igra s velikom snagom, kasnije prenoseći traumatsku jezgru i na lik Klare Anite.

I Silvio Vovk je premlad za rolu Morgensa, Aretejeva dvojnika iz 20. stoljeća, ali uspijeva mu dostojanstveno držanje čovjeka koji ima i profesionalni i ljudski integritet. Apatride utjelovljuju Bela Grah i Igor Jurinić, oboje suvereni u gestama stalnog distanciranja od agresije raznih epoha, a k tome u elegantnim plavim muškim odijelima (scenografkinja: Doris Kristić), u kojima nije tako teško biti bezdomnik. Ovdje mi se čini da je režija premalo osjetljiva na status suvremenih izbjeglica, koji nipošto nisu tako »okretne i skliske ribe« kao Krležini elegantni apatridi. Naprotiv, tragedija izbjeglica – posebno onih koji traže politički azil – danas ima razmjere globalnog genocida i ne može se svesti na gotovo turistički stoicizam bezdomništva. Spomenimo i Sinišu Ružića, veoma blagog u roli ekstremnih negativaca (Kaja Anicija i Van den Blootena). Nikša Marinović igra razne vrste konferansjea, direktora hotela i glazbenog meštra ceremonije (putne dionice prati pjevanje i sviranje), u čemu je i slatkorječiv i strog, što također predstavi daje temeljni okvir.

Foto Nenad Hrgetić

Zašto igrati »Areteja«?

Nisam sigurna da Aida Bukvić ima najosobnije razloge za režiranje Krležina teksta – ona ga naravno poznaje i poštuje, u intervjuima kaže da je rado prihvatila poziv Gorana Matovića kao direkora Krležina festivala na suradnju, a dvosatna predstava ima dobar ritam i mnogo miniposveta seminalnoj režiji Georgija Para. Ali ne osjeća se dublja redateljska potreba igranja specifično ove Krležine drame, kao ni zaljubljenost u nju, što mislim da je dosta važno za redateljsku vokaciju. Osobno, »Areteja« smatram tekstom kojim je Krleža skočio u dalj, iz 20. u 21. stoljeće, otvorivši problematiku esejističke dramaturgije, neraspletivosti fikcije i fakcije, odgovornosti intelektualaca za počinjene zločine te posebno temu vladavine medijskih laži i senzacionalizma koji prijete potpunim brisanjem povjesnosti i povijesnih činjenica, ali i kulture kao prve i osnovne njegovateljice naše društvenosti. Zato mislim da »Aretej« Aide Bukvić ima prostor za izvedbeno sazrijevanje i da se ne treba bojati onoga što ga razlikuje od Parova redateljskog klasika. Krleža na razini vlastita opusa nije nostalgičan; ne pristaje se uloviti u svoje ranije metode i analitičke fokuse. Čini mi se da bismo puno dobili da sličnu hrabrost uspostave i njegovi najnoviji tumači. Zato se možda i čini da je u predstavi najživlji sam grad Zagreb, neizbježno nov i nepodvrgnut kontroli jedne predstave, a opet dovoljno »mek« da s njome uđe u kompleksni transmedijski dijalog. Naravno, predstava bi slično funkcionirala i u drugim gradovima, ali Krležin Zagreb ima i posebnu dimenziju upisanosti grada u same autorove rečenice, do te mjere da se Zagreb čini »željan« Krležine riječi – ili bar spreman odgovoriti joj na začudne načine.