Okupivši radove dviju istaknutih umjetnica koje su od šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća razvijale eksperimentalne umjetničke prakse usmjerene na odnos jezika, tijela i glasa, u MMSU-u upravo otvorena velika dvostruka samostalna izložba »Radikalna subjektivnost Katalin Ladik i Tomaso Binga« riječkoj publici donosi niz antologijskih radova dviju umjetnica nastalih na granici verbalnog i vizualnog, koji (raz)otkrivaju jezik kao prostor igre i otpora.

Rođena u Novom Sadu, mađarska umjetnica Katalin Ladik te talijanska umjetnica Tomaso Binga (inače pravog imena Bianca Pucciarelli Menna), među najznačajnijim su autoricama europske vizualne poezije i performansa, koje radikalnim preispitivanjem granica jezika, glasa i tjelesnosti svoje umjetničke prakse otvaraju pitanja identiteta, roda i subjektivnosti. Osim zajedničkog interesa za vizualnu poeziju te granice i potencijale jezika, umjetničke prakse Katalin Ladik i Tomaso Binga povezuje istraživanje identiteta te izvedba roda. Na temelju kolaža, fotografije, performansa i videa, jezik, glas, tijelo i sliku ove umjetnice pretvaraju u sredstva oblikovanja identitetskih i rodnih pozicija.

Foto Dean Miculinić

Mjesto susreta

Dvostruka samostalna izložba Tomaso Binga i Katalin Ladik u MMSU-u, ističe ravnateljica MMSU-a i kustosica izložbe Branka Benčić, »uspostavlja prostor susreta dviju umjetnica u okviru umjetničkih praksi koje su krajem 1970-ih radikalno preispitivale odnos jezika, tijela i glasa, a njihovo sudjelovanje na 38. izdanju Venecijanskog bijenala, predstavlja to zamišljeno mjesto susreta, izložbu koja je označila jedan od ključnih trenutaka u kojem je jezik afirmiran kao materijal – vizualan, zvučan i performativan«.

Foto Dean Miculinić

– U tom kontekstu, izložba »Radikalna subjektivnost« u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti može se čitati kao mjesto ponovnog susreta: ne samo povijesnog, nego i konceptualnog, gdje se umjetničke poetike prepliću kroz razgradnju logocentričnog poretka i reinskripciju ženskog subjekta u polje umjetničke produkcije, otvarajući prostor suvremenim potrebama za redefiniranjem i ispisivanjem novog muzejskog kanona i onog povijesti umjetnosti, iz perspektive iskustava i praksi koje su dugo ostajale na njegovim marginama, pojašnjava kustosica.

»Iako kontinuirano prisutne i aktivne«, naglašava, »u tadašnjem kulturnom krajoliku gotovo djeluju kao uljezi, neočekivani subjekti unutar dominantno muškog polja umjetničkog sustava, obilježenog strogim i racionalnim strukturama visokog modernizma, iza kojeg stoji nasljeđe konkretne i kinetičke umjetnosti, vizualnih istraživanja i geometrijske apstrakcije«.

Foto Dean Miculinić

»Osim zajedničkog interesa za područje umjetničkih praksi usredotočenih na vizualnu poeziju, granice i potencijale jezika«, govori kustosica, »ono što povezuje ove umjetnice odnosi se i na pitanja identiteta i oblike izvedbe roda«, pa »jezik, tekst, glas i slika u njihovim radovima postaju sredstva artikulacije i oblikovanja performativa identitetskih i rodnih pozicija kroz kolaž, foto-kolaž, crtež, tekst, performans ili fotografiju«.

– Dok Katalin Ladik u seriji fotografskih radova koji se temelje na autoportretu, poput performativnih fotografija »Poemim« (1978.), interes usmjerava na destabilizaciju standarda ljepote i konvencija reprezentacije ženskog identiteta, a u radu »Androgyn« (1978.) izvedbu roda istražuje kroz ambivalentnost i fluidnost identiteta, dovodeći u pitanje binarne rodne razlike, Tomaso Binga, pravim imenom Bianca Pucciarelli Menna, rodni performativ ugrađuje i u samo stvaranje novog vlastitog umjetničkog identiteta – preuzimanjem muškog pseudonima Tomaso Binga, kao preduvjeta za ulazak u svijet umjetnosti. Na djelu je određena vrsta subverzije identiteta i ludičko poigravanje u režiji umjetnica, koje ironijskim i autoironijskim postupcima propituju norme ponašanja i ograničenja upisana u tradicionalne rodne uloge. U tom smislu, u dominantno muškom svijetu, Ladik i Binga ponudile su alternativu apstraktnom i univerzalističkom modelu dominantno muškog umjetničkog subjekta – konstrukcijom hibridne ženskosti, tumači Benčić.

Foto Dean Miculinić

Poetski objekti

Radovi dviju autorica okupljeni izložbom »Radikalna subjektivnost«, nastavlja, »tako nastaju na granici verbalnog i vizualnog, a percipiramo ih kao poetske grafičke objekte koji pozivaju na moguće izvođenje«.

– Bave se na različite načine metodama rekonfiguracije jezika i teksta, kao izrazima radikalne subjektivnosti i subverzije, kroz prizmu feminističkog umjetničkog diskursa. Kod Tomaso Binga tijelo postaje pismo, od performativnih figura tijela kao oblika slova, unutar sistema znakova abecede do »desemantiziranog« rukopisa, dok kod Katalin Ladik glas je taj koji granice jezika čini propusnim, pretvarajući ga u ritam, slog, krik i dah. Radi se o eksplozijama oslobođenih riječi, pucketanju jezikom, onomatopejama, ispuni i šupljini, tišini i praznini. Radovi Tomaso Binga i Katalin Ladik otvaraju prostore napetosti između kompleksnosti i kontradikcija reprezentacije, vidljivog i nevidljivog, pogleda i pažnje, subjekta i objekta, proizvodeći »višak« značenja koji izmiče semantičkoj stabilnosti, ali istodobno generira afekt i političnost, kaže kustosica.

Nedavno otvorena izložba, dodaje, zamišljena je »kao close reading«, pa »kroz međusobne relacije radova donosi mjesta prepoznavanja, susreta ili loma, ukazuje na blisko i poznato i razotkriva udaljeno ili nepoznato, uspostavlja mogućnost novih vizura, riječi za čitanje, gledanje i slušanje«.

Foto Dean Miculinić

– Umjetnička praksa Katalin Ladik i Tomaso Binga transformira jezik u sredstvo igre, otpora, tjelesnog izraza. Kroz performans, vizualnu poeziju i glas, izložba istražuje kako se jezik može koristiti za subverziju kulturnih i rodnih normi te kako umjetnice kroz vlastite glasove i tijela preuzimaju naraciju proizvodnjom radikalne subjektivnosti. U vremenu kada se pitanja slobode govora, tijela i identiteta ponovo intenziviraju u širem društvenom kontekstu, radovi ovih umjetnica, premda nastali u specifičnim povijesnim i umjetničkim kontekstima, djeluju kao suvremeni odjeci koji nadilaze povijesno čitanje te otvaraju potencijal za nove oblike subjektivacije. Podsjećaju nas da povijesne umjetničke i društvene procese možemo čitati kao strukture sadašnjosti koje i dalje oblikuju suvremenu društvenu i umjetničku imaginaciju, zaključuje kustosica Benčić.

Foto Dean MiculinićIzložba čija je kustosica Branka Benčić otvorena je do 27. rujna.

Foto Dean Miculinić