ZAGREB   Sedmi nastup na svjetskim prvenstvima hrvatskoj reprezentaciji je donio prvi plasman u nokaut fazu natjecanja bez proboja do polufinala. U Francuskoj 1998., Rusiji 2018. i Kataru 2022. osvojene su medalje, dok su Japan i Južna Koreja 2002., Njemačka 2006. i Brazil 2014. donijeli ispadanje u skupini. Sada je, pak, taj nevjerojatni niz prekinut u šesnaestini finala prvog Mundiala u novom formatu, sa 48 reprezentacija.

Realno gledajući, i to se jednom moralo dogoditi. No, prvo ispadanje iz nokaut faze natjecanja ne znači da je Hrvatska bila loša na najmasovnijoj globalnoj smotri u povijesti. Kad se sve skupa sabere, te četiri utakmice ukupno su ostavile više nego solidan dojam koji bi sasvim sigurno djelovao još bolje da drugo poluvrijeme sučeljavanja s Engleskom nije bilo na neprihvatljivoj razini.

Taj poraz (2:4) za sobom je povukao dosta kritika na račun Zlatka Dalića, otvorivši sumnje u kvalitetu momčadi koja se nakon toga, u drugom kolu skupine L, prilično namučila u ogledu Panamom (1:0). Odlučujuća utakmica protiv Gane je nakon toga pokazala kvalitativni pomak, i ta pobjeda (2:1) je ugovorila dvoboj s Portugalom u šesnaestini finala.

Kako to obično biva u takvim situacijama, dežurni kritičari su i tu pronašli zamjerku. Odmah se našao sasvim pristojan broj mudraca koji su tvrdili da je Hrvatska trebala kalkulirati i ciljati remi s Ganom jer bi joj to u šesnaestini finala donijelo okršaj s Kolumbijom. Pri tome su ti isti znalci smetnuli s uma da protok vremena ima određene zakonitosti.

Naime, u trenutku završetka utakmice Hrvatske i Gane nije se znalo koja reprezentacija će u skupini K osvojiti prvo i drugo mjesto jer je sraz Portugala i Kolumbije bio na rasporedu u kasnijem terminu. Jednostavno, čak i da je postojala želja za takvom vrstom kalkuliranja, to bi bilo nemoguće.

Ta utakmica šesnaestine finala u prvom je poluvremenu donijela dominaciju Portugala bez velikih prilika, a nastavak je pokazao zbog čega Hrvatska uživa ogroman ugled. Zapravo, tu se vidjelo koliko nogomet zna biti okrutan i nepravedan. Dalićevi izabranici su dominirali i stvarali prilike, a Portugal je na kraju kroz ušicu igle stigao do osmine finala, s time da je sudac Espen Eskas postao središnja figura utakmice.

Petar Sučić i Martin Baturina u borbi za loptu s Vitinhom/Foto Hina

FIFA je, pak, naknadno objavljivala materijale vezane uz poništeni gol Joška Gvardiola za izjednačenje u trinaestoj minuti sudačke nadoknade, kao da pokušava oprati ruke i sve prebaciti na norveškog djelitelja pravde. Dalić je pak nakon ispadanja poručio da nema što zamjeriti svojim igračima, ističući borbenost i predanost momčadi do posljednje sekunde te utakmice koja će još godinama živjeti u kolektivnoj svijesti navijača, uz bok porazu od Turske u četvrtfinalu kontinentalne smotre 2008. godine.

Livaković i Vlašić

DOMINIK LIVAKOVIĆ – Kroz sve četiri utakmice bio je siguran i pouzdan, s nekoliko važnih i nadasve velikih obrana protiv Engleske i Paname. Obrana ga je prečesto ostavljala na streljani kod prekida u opasnoj zoni. Odradio je više nego solidan turnir.

JOSIP STANIŠIĆ – Još jednom se potvrdio kao važan kotačić u igri reprezentacije, kroz svoju radišnost i discipliniranost. Bio je jedan od najkonstantnijih hrvatskih igrača, a protiv Portugala se u prvom poluvremenu jako mučio sa, za njega, prebrzim Rafaelom Leaom.

JOSIP ŠUTALO – Odigrao je sve četiri utakmice i uglavnom je djelovao stabilno u skoku i izlascima. Nije napravio niti jednu veliku individualnu greška, no svejedno je bio dio obrane koja je primila sedam pogodaka u četiri utakmice.

MARIN PONGRAČIĆ – Upao je u udarnu postavu nakon utakmice s Engleskom, a zatim je nekoliko puta počastio Panamu nerezonskim proigravanjima. Protiv Gane je djelovao bolje, unatoč sitnim nesigurnostima, a protiv Portugala je bio sukrivac za gol koji je donio poraz.

IVAN PERIŠIĆ – Kod njega nema prostora za prigovore. Odigrao je sve četiri utakmice na svojoj razini, iako je premješten s krila na beka. Postigao je gol protiv Portugala u osmini finala i time se približio Davoru Šukeru na vrhu liste strijelaca hrvatske reprezentacije.

LUKA MODRIĆ – Svoj zadnji Mundial otvorio je tankom izvedbom protiv Engleske, a kasnije se dizao i pokazao zbog čega je jedini Hrvat s preko dvije stotine nastupa za reprezentaciju. Kapetanski je vodio momčad iz srca veznog reda i upisao asistenciju za pobjednički gol protiv Gane.

MATEO KOVAČIĆ – Protiv Engleske nije igrao, a zatim je bio starter na preostale tri utakmice. U početku se dalo osjetiti da je dugo pauzirao zbog ozljede, no kada je bilo najvažnije pokazao je koliko vrijedi, fenomenalnom izvedbom protiv Portugala.

NIKOLA VLAŠIĆ – Upao je u udarnu postavu protiv Gane i Portugala. Prvima je zabio gol za pobjedu, drugima je servirao situaciju koju je Espen Eskas pretvorio u jedanaesterac. Pokazao se energičan igrač koji je opravdao povjerenje izbornika.

PETAR SUČIĆ – Nije pretjerano reći da je postao hrvatsko otkriće turnira, iako se i prije znalo koliko može. Zabio je odličan gol s distance protiv Gane, otvorivši put prema pobjedi. U srazu s Portugalom djelovao je zrelo i zaslužio je komplimente Cristiana Ronalda.

MARTIN BATURINA – Efektnim golom u debitantskom nastupu na najvećoj pozornici skrenuo je pažnju na sebe. Definitivno se potvrdio kao budućnost hrvatske reprezentacije na kreativnom planu, pokazavši da zanimanje europskih velikana za njega nije plod slučajnosti.

Budimir i Musa

ANTE BUDIMIR – Zabio je pobjedonosni gol protiv Paname i bio je starter protiv Gane i Portugala. Na na tim utakmicama napadački nije pružio previše, ali zato je u fazi obrane i igri bez lopte odradio dosta posla koji često ostaje nevidljiv.

LUKA VUŠKOVIĆ – Odigrao je utakmicu protiv Engleske, u formaciji s tri stopera, uz bok Josipu Šutalu i Jošku Gvardiolu. Nije imao ozbiljnijih individualnih propusta i ostavio je sasvim pristojan dojam, pokazavši da je budućnost hrvatskog nogometa.

JOŠKO GVARDIOL – Nakon dugotrajne pauze zbog loma noge nije uspio uhvatiti odgovarajuću natjecateljsku formu. Kumovao golu Judea Bellinghama za vodstvo Engleske 3:2 i sukrivac je za gol Goncala Ramosa za poraz i ispadanje sa Svjetskog prvenstva.

PETAR MUSA – Zabio je gol za 2:2 protiv Engleske u sudačkoj nadoknadi prvog poluvremena i dobio je početnih 45 minuta protiv Paname, a zatim više nije napuštao klupu za pričuve. Može se reći da je opravdao očekivanja.

MARIO PAŠALIĆ – Iza njega je korektno odrađen turnir na kojem je opet korišten fleksibilno, i kao starter, i kao zamjena. Donosio je dodatnu energiju i defenzivnu disciplinu, a protiv Portugala se našao u velikoj prilici u završnici utakmice.

IGOR MATANOVIĆ – Ulazio je s klupe protiv Gane i Portugala, s time da je na toj utakmici donio impuls za dominaciju u drugom poluvremenu. Pokazao se kao koristan igrač, a u šesnaestini finala je glavom servirao priliku za Matea Kovačića.

MARCO PAŠALIĆ – Dobio je zadnjih pola sata protiv Engleske i uputio je jedini opasan udarac Hrvatske u drugom poluvremenu te utakmice. Protiv Paname je igrao od početka i sudjelovao je kod akcije za pobjedonosni gol.

 Nikola Vlašić i Bruno Fernandes/Foto Hina

ANDREJ KRAMARIĆ – Kod njega će zauvijek ostati otvoreno pitanje o ozbiljnosti ozljede koju je imao na početku priprema za Svjetsko prvenstvo. Ozbiljnu minutažu imao je samo protiv Paname, a protiv Engleske i Portugala dobio je premalo vremena za ozbiljniji doprinos.

LUKA SUČIĆ – Odigrao je samo završnih dvadesetak minuta protiv Paname, kao zamjena za Matea Kovačića, a na ostalim utakmicama ostao je na klupi za pričuve.

Ivor Pandur, Dominik Kotarski, Duje Ćaleta-Car, Martin Erlić, Nikola Moro, Kristijan Jakić i Toni Fruk nisu ubilježili nastup na Svjetskom prvenstvu.