NoMeansNo za hrvatsku publiku naklonjenu alternativnoj glazbi – regrutiranu pretežito iz generacije X – znači malo više od kultnog benda. Naime, ne postoji sastav iz bijelog svijeta koji se toliko motao po ovim krajevima kao što su to činili legendarni Kanađani, čiju je glazbu bilo i ostalo teško ugurati u neku usku žanrovsku ladicu.

Brojkom, petnaest puta od prvog nastupa 1990. do zadnjeg u KSET-u 2012. godine., 2007. su nastupili čak četiri puta diljem Hrvatske. To mora ostaviti kolektivnog traga u jednoj maloj, ali jakoj subkulturnoj zajednici.

Jer, tko je ijednom svjedočio kombinaciji začudnog progresivnog jazz-punka i oslobađanju energije u režiji frenetičnog trojca, taj to ne zaboravlja i podebljanim slovima sprema u mentalni rock spomenar rock.

NoMeansNo jednostavno nisu znali kilavo – samo gas do daske. Nema ih već neko vrijeme, zadnji nastup i dalje živo skakuće u memoriji, ali od njega je prošlo gotovo desetljeće i pol.

Svojevrsni nastavak postoji, zove se Dead Bob, u kojem je glavna dodirna točka virtuozni bubnjar John Wright. Krenulo je kao projekt, a sad je to već pravi bend s glavom i repom, svojevrsna supergrupa sastavljena isključivo od živopisnih likova bogate underground scene kanadske Britanske Kolumbije.

Sinoć su se po prvi put sreli s hrvatskom publikom i, rekli bismo, još jednom ostavili u čudu tristotinjak okupljenih, od kojih je većina upravo dio one ekipe s više koncerata NoMeansNo u glavi i cjeloživotnom ovisnošću o njihovoj glazbi.

Dvorana PriMarius craft pivovare na Žitnjaku bila je primjerena veličinom, ali i provenijencijom. Vidi se sasvim prirodnim da John Wright zasvira u njoj, jer je s bratom Robom (da, onim neponovljivim basistom/pjevačem NoMeansNo), i sam u Kanadi jedno vrijeme vodio craft pivovaru.

I da se prisjeti da i njima ovi krajevi nešto znače, pa je podijelio znanu priču o tome da su u Zagrebu svirali i na svadbi, aludirajući na malu „prijevaru“ Mate Škugora, osvjedočenog fana i čovjeka koji je diktirao tempo urbanosti Zagreba kao promotor nekomercijalnih, ali iznimno vrijednih koncertnih događanja tamo od sredine 90-ih naovamo.

Kao i uvijek, Wrightov bubanj na pozornici ne gleda prema publici, već je smješten uz prednji rub, okrenut prema ostatku benda. Hrabro, moglo se pomisliti, u takvom položaju vidi se sve, pa i moguće greške i padovi, s obzirom na disproporciju Wrightovih godina (64 vuče na plećima, a genetikom uvjetovano valjda u faci izgleda kao da ima i nešto više) i siline glazbe koju izvodi.

Kako krivo! U sljedećih sat i pol Wright je lupao kao da nema sutra; to je sila prirode, vještina, sposobnost da se podnese bol i ostane u mahnitom ritmu, pripisiva vrhunskom biciklistu koji se pati tamo negdje na vrhu Mont Ventouxa u trećem tjednu Tour de Francea.

Zapravo, možda je usporedba tek djelomično točna – na Johnu Wrightu se ne vidi patnja. On, mokar do kože i u znoju lica svog, gotovo mazohistički uživa. Lupa k’o Keith Moon u najboljim danima, a k tome je zagrebačku publiku naučio novom momentu: da je uz svu tu bubnjarsku bravuroznost i sjajan pjevač. Naime, u doba No Means No, po tom pitanju je uvijek bio u sjeni brata Roba.

Da stvar bude bolja, iskrena dječačka zaigranost, pozitivno ludilo, maksimalno davanje i ekspresija sreće dijeljenja glazbe s publikom nije Wrightov monopol. Njegovi pratitelji na pozornici, redom neobični likovi s karizmom, bezuvjetno dijele tu predanost i uživanje u onome što rade.

Bez obzira pogledali članicu punk benda Rong s diplomom jazz akademije Kristy-Lee Audette s kovrčavom „80s“ frizurom i bijelom trakom na glavi a la Jennifer Beals iz „Flashdancea“, Forda Piera, obučenog u zelenu uniformu medicinskog brata, rasplesanog kantautora i nekadašnjeg člana legendarnih D.O.A., između ostalog, Byrona Slacka iz math-rock skupine Invasives (koji se ne libi iz čistog mira baciti s gitarom u publiku), ili Colina MacRaea grubog lica i stasa drvosječe koji „lomi“ bas u stilu Roba Wrighta… , vidite isijavanje čiste energije, naprezanje žila na vratu, testiranje mišića i glasnica u toj fizičkoj manifestaciji rock and rolla.

Kad pred sobom imate bend s godinama na cesti iza sebe, stotinama koncerata, turneja u uglavnom lošim uvjetima i za male honorare, a osjetite da sviraju kao da im je ovo prvi (ili zadnji, svejedno je), u životu, ne preostaje vam ništa nego da se divite i poklonite.

Diskografija Dead Boba je mala i slabo poznata, repertoar se sastoji od novih stvari, pokoje pjesme iz bogatog kataloga NoMeansNo i još manje poznatih stvari matičnih bendova nabrojanih članova.

Istini za volju, većina jučer prisutnih (opet uglavnom onih koji su blizu ili preko 50), jedva da je čula išta od onog što je izlazilo iz zvučnika, jer Dead Bob nisu nostalgični No Means No tribute band. I, istini za volju, nije nužno ni trebala čuti.

I bez prethodnog znanja, ta specifična Wrightova glazbena sposobnost i imaginacija da se strateški odmakne od troakordne pjesme u kompleksnost ritmičkih zaokreta, sinkopa i stalnu šetnje na rubu između melodije i kakofonije, pomiješana s nestvarno energičnom i eksplozivnom izvedbom, pruža punu satisfakciju s druge strane.

Ovo nije bila glazba za zborno pjevanje, ovo je bila glazba koja se guta širom razrogačenih očiju i otvorenih usta. A publika na Žitnjaku to je itekako prepoznala, natjeravši ove punk veterane da se čak dva puta vraćaju na bis.