MMSU u Rijeci

“Radikalna subjektivnost Katalin Ladik i Tomaso Binga“: Izložba kao mjesto ponovnog povijesnog i konceptualnog susreta

Ervin Pavleković

Foto Dean MICULINIĆ

Foto Dean MICULINIĆ

Dvostruka samostalna izložba Tomaso Binga i Katalin Ladik uspostavlja prostor susreta dviju umjetnica u okviru umjetničkih praksi koje su krajem 1970-ih godina radikalno preispitivale odnos jezika, tijela i glasa



 


RIJEKA  Večeras otvorena velika dvostruka samostalna izložba Katalin Ladik i Tomaso Binga u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, središnja je izložba riječkog MMSU-a, koja okuplja radove dviju istaknutih umjetnica koje su od šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća razvijale eksperimentalne umjetničke prakse usmjerene na odnos jezika, tijela i glasa, a donosi niz antologijskih radova nastalih na granici verbalnog i vizualnog, koji otkrivaju jezik kao prostor igre i otpora.

Foto galerija: Izložba Katalin Ladik i Tomaso Binga u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci Foto: Dean Miculinić



Mađarska umjetnica Katalin Ladik, rođena u Novom Sadu, i talijanska umjetnica Tomaso Binga (pravog imena Bianca Pucciarelli Menna), među najznačajnijim su autoricama europske vizualne poezije i performansa. Radikalnim preispitivanjem granica jezika, glasa i tjelesnosti svoje umjetničke prakse, autorice otvaraju pitanja identiteta, roda i subjektivnosti te istodobno oblikuju prostore otpora dominantnim kulturnim, društvenim i rodnim normama.




Osim zajedničkog interesa za vizualnu poeziju te granice i potencijale jezika, umjetničke prakse Katalin Ladik i Tomaso Binga povezuje istraživanje identiteta i izvedba roda. Na temelju kolaža, fotografije, performansa i videa, ove umjetnice pretvaraju jezik, glas, tijelo i sliku sredstva oblikovanja identitetskih i rodnih pozicija. 


Dvostruka samostalna izložba Tomaso Binga i Katalin Ladik u MMSU-u, ističe kustosica izložbe Branka Benčić, “uspostavlja prostor susreta dviju umjetnica u okviru umjetničkih praksi koje su krajem 1970-ih radikalno preispitivale odnos jezika, tijela i glasa, a njihovo sudjelovanje na 38. izdanju Venecijanskog bijenala, predstavlja to zamišljeno mjesto susreta, izložbu koja je označila jedan od ključnih trenutaka u kojem je jezik afirmiran kao materijal – vizualan, zvučan i performativan”.


– U tom kontekstu, izložba “Radikalna subjektivnost” u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti može se čitati kao mjesto ponovnog susreta: ne samo povijesnog, nego i konceptualnog, gdje se umjetničke poetike prepliću kroz razgradnju logocentričnog poretka i reinskripciju ženskog subjekta u polje umjetničke produkcije, otvarajući prostor suvremenim potrebama za redefiniranjem i ispisivanjem novog muzejskog kanona i onog povijesti umjetnosti, iz perspektive iskustava i praksi koje su dugo ostajale na njegovim marginama, pojašnjava kustosica.


„Izložba zamišljena kao ‘close reading’,, govori dalje, „kroz međusobne relacije radova donosi mjesta  prepoznavanja, susreta ili loma, ukazuje na blisko i poznato i razotkriva udaljeno ili nepoznato, uspostavlja mogućnost novih vizura, riječi za čitanje, gledanje i slušanje“. 


Umjetnička praksa Katalin Ladik i Tomaso Binga transformira jezik u sredstvo igre, otpora, tjelesnog izraza. Kroz performans, vizualnu poeziju i glas, izložba istražuje kako se jezik može koristiti za subverziju kulturnih i rodnih normi te kako umjetnice kroz vlastite glasove i tijela preuzimaju naraciju proizvodnjom radikalne subjektivnosti, kaže Benčić.


Radovi od kojih se većina hrvatskoj publici predstavlja prvi put koriste različite strategije rekonfiguracije jezika i teksta u oblikovanju radikalne subjektivnosti. Javnost na ovoj izložbi ima prilike prvi puta vidjeti jedinstvenu seriju fotografija riječkog performansa Katalin Ladik iz 1970. godine koje je snimio Ranko Smokvina.


Izložba čija je kustosica Branka Benčić otvorena je do 27. rujna, a realizirana je sredstvima Grada Rijeke, Ministarstva kulture i medija i Primorsko-goranske županije. Posudbe radova omogućile su galerije: acb gallery (Budimpeštat), Galleria Tiziana di Caro (Napulj), Frittelli arte contemporanea (Firenca), uz podršku Institut Liszt – Mađarskog kulturnog centra Zagreb i Wiener osiguranja.