Kada na programu jednog koncerta vidimo naziv »Četiri godišnja doba«, u misli nam prvo dođe popularni istoimeni ciklus koncerata za violinu Antonija Vivaldija. A ako se radi o ljetnom koncertu na otvorenom, očekujemo jednosatni nastup orkestra uz nekog vrhunskog izvođača na violini.

Ipak, ovoga puta nas je Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca počastilo pravim dvosatnim kulturnim događajem u dva dijela u okviru festivala Riječke ljetne noći, a pod ravnanjem dirigenta Valentina Egela. Lokalitet kortila Pomorskog fakulteta u Rijeci pokazao se kao izvrstan. Štoviše, svojevrsno je otkriće imati na raspolaganju takav veliki prostor u samom centru grada sa svom logistikom i, neočekivano, bez imalo buke s obližnje prometnice. Zbog čega se koncert u podnaslovu nazivao i »Barokna gala« ostaje za zaključiti svima koji su nazočili jer, iako su solistice pjevačice imale stilske krinoline, cijeli ambijent ostao je nekako ljetni i manje dekoriran.

Zvijezda Vivijana Rogina

Možda bi neka zastava festivala, cvjetni aranžmani ili značajno bogatiji svjetlosni dekor opravdali naziv, ali u umjetničkom smislu nije nedostajalo ništa pa je ukupni dojam pozitivan.

Zvijezda večeri, barem po količini umjetničkog doprinosa, bila je mlada violinistica Vivijana Rogina, inače koncertna majstorica Riječkog simfonijskog orkestra koja je nastupila kao solistica u sva četiri Vivaldijeva koncerta, a onda je, potpuno neočekivano, i vodila dionicu u ostalim skladbama. Bez potrebe da se odmara i umjetnički koncentrira na solistički nastup, Rogina je, dakle, od početka do kraja bila na pozornici, a u solističkim nastupima dionicu je izvela stilski točno, tehnički većim dijelom savršeno i interpretativno iznimno nadahnuto. Poneki nedostaci bili su samo povremeno vidljivi u skupnom muziciranju s orkestrom, ali navedeno nije nimalo umanjilo kvalitetu izvedbe. Štoviše, s vođama drugih dionica ostvarena je čvrsta suradnja s vidljivom motivacijom za dosezanje iznimnih kvalitativnih razina.

Foto Nikola Blagojević

U prvom dijelu koncerta mogli smo tako čuti »Proljeće« i »Ljeto«, a u drugom »Jesen« i »Zimu«. Međutim, u svakom dijelu između pojedinih godišnjih doba nastupile su i vokalne solistice: nacionalna prvakinja Anamarija Knego (sopran) i prvakinja Kazališta Michaela Selinger (mezzosopran). I dok Knego redovito imamo prilike čuti u kazališnim produkcijama, Selinger nastupa nekako rjeđe, pa je dobro da se ukazala ovakva prilika. Pritom, valja naglasiti i da je Knego u nastupu bila odlična, posebno u ariji »Da tempeste«, dok je Selinger ostavila korektan dojam s nešto manje zvonkosti u glasu, posebno u kontekstu izvedbe na otvorenom bez ozvučenja.

Arije i dueti

A izvedene arije i dueti dobro su se konceptualno uklopili u ideju Vivaldijevih koncerata te su točke često odgovarale i u odnosu na sadržaj, ali i tematski materijal. Tako je u prvom dijelu Knego izvela popularnu i svevremensku »Lascia ch’io pianga« iz opere »Rinaldo« G. F. Händela, a Selinger »Sposa son disprezzata« iz Vivaldijevog »Bajazida«. Uslijedio je potom duet »Damigella tutta bella« C. Monteverdija, a prije »Ljeta« i u jasnoj vezi s olujnom završnicom Knego je izvela »Da tempeste« iz Händelove opere »Julije Cezar u Egiptu«. Buran završetak prvog dijela koncerta samo je dodatno motivirao publiku da nastavi pozorno slušati nakon zaslužene okrjepe, a u drugom dijelu vokalno-instrumentalni nastupi uključili su duet »Son nata a lagrimar« iz »Giulio Cesare« Händela te ariju »Where shall I fly« iz opere »Herkul« istog skladatelja (Selinger), ulomak kantate »Cessate, ommai cessate« A. Vivaldija (Knego) te »The cold song« iz »Kralja Arthura« H. Purcella (Selinger). Potonja je motivski izvrsno korespondirala s prvim stavkom Vivaldijeve »Zime« kojom je završen i službeni program koncerta.

Zbog očekivanog oduševljenja publike umjetnici su ponudili i dva dodatka već prethodno izvedena u programu: virtuozni duet Monteverdija, ovoga puta uz tamburin, te 3. stavak Vivaldijeva »Ljeta«, vjerojatno i najpopularniji dio cijelog četverodijelnog koncertnog ciklusa. Oduševljenje publike bilo je vidljivo, a umjetnici su to i zaslužili.