Balet HNK-a Ivana pl. Zajca donosi posebno iznenađenje na Riječkim ljetnim noćima – svjetsku praizvedbu autorskog projekta baletnog ansambla »Grad u pokretu«. U koreografiji plesača riječkog Baleta, Isabelle Zabot i Federica Rubissea, transformativne koreografije oživjet će Arheološki park Principij 27. lipnja u 21 sat kroz univerzalne teme. Njihove koreografije bit će zaokružene glazbom Georgea Alexandra Baldovina.

»Grad u pokretu« osmišljen je kao platforma za kreativni razvoj i umjetničko izražavanje članova ansambla. Isabelle Zabot i Federica Rubissea pitamo što nam mogu reći o svojim koreografijama.

Predstava na otvorenom

Isabelle Zabot: Kad je riječki HNK, gdje radim kao balerina u ansamblu, zamolio kolegu Federica Rubissea i mene da koreografiramo komad za festival Riječke ljetne noći, oboje smo bili oduševljeni projektom. Za nas je ovo bila prva prilika da stvorimo djelo u trajanju od gotovo pola sata, koje podrazumijeva razrađeniju »dramaturgiju« i složeniju strukturu od jednostavne petominutne vinjete. Razne koreografske ideje su mi se već neko vrijeme motale po glavi, ali nijedna se nije činila sasvim prikladnom za ovu vrstu događaja. Predstava na otvorenom potpuno se razlikuje od produkcije osmišljene za specifičan, zatvoreni prostor kazališta. Stoga sam počela razmišljati što bi moglo biti prikladno za ovu vrstu programa. Zamislila sam skupinu plesačica odjevenih u duge bijele haljine, koje podsjećaju na seoske žene s kraja 19. stoljeća u njihovoj jednostavnoj vjenčanoj ili svečanoj odjeći.

Za mene svaka scena evocira aspekt svakodnevnog života: rad u polju, domaće scene, ljetne rituale i svadbene ceremonije – sve prikazano, naravno, u apstraktnom obliku. Skupina utjelovljuje koheziju. Često sam poticala plesačice da kanaliziraju sliku jata ptica koje lebde nebom u plesnom pokretu. Razvijajući to, crpila sam inspiraciju iz pjesama unutar talijanske književne tradicije, od Leopardija do Carduccija. Naravno, moja razmišljanja obuhvaćaju i sam koncept ženstvenosti. Svaka plesačica ima svoju osobnost; svaka posjeduje delikatnost i osjetljivost, ali i snagu i senzualnost. Ipak, upravo je njihovo jedinstvo – sama grupa – ono što ove žene čini još jačima.

Nadalje, moj rad evocira tri slike: tri djela Picassa, Botticellija i Boccionija, koja sva prikazuju tri žene. Dvije barokne arije poslužile su kao temeljni izvor inspiracije: »Sposa, non mi conosci« i »Quella fiamma che m’accende«, obje u izvedbi veličanstvenog glasa Lorene Krstić. No, Lorena je više od samo glasa; ona je stalna prisutnost, pojavljujući se gotovo iz jedne scene u drugu. Ona je žena s vatrenocrvenom kosom – vatra koja odjekuje u naslovu arije koja će poslužiti kao uvertira djela. Za mene, ova figura nema neko posebno značenje. Ona je poput prisutnosti – nečega što je dio naših života i ostaje konstantno – možda naše pravo ja, taj unutarnji plamen koji ne otkrivamo uvijek vanjskom svijetu.

Tijelo kao mikrokozmos

Federico Rubisse: Moj komad, koji izvode plesači i plesačice HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, razvijen je unutar kazališne produkcije za ovaj događaj, ali to je projekt za koji sam osobno kreirao koncept, koreografiju i vizualnu režiju. Počevši od vlastite početne ideje, izgradio sam cijeli imaginativni svijet djela: od jezika pokreta do njegove vizualne dimenzije, uključujući kostime, dok je originalnu glazbu skladao George Baldovin. To je djelo koje istražuje odnos između tijela, prostora i vremena te način na koji smo i sami dio svemira. Oduvijek sam osjećao snažnu privlačnost prema svemu što je vezano uz kozmos, misterij postojanja i sve što leži izvan našeg neposrednog razumijevanja. Fascinira me ideja da je univerzum beskonačan, da se stalno transformira i da smo mi, iako infinitezimalni, njegov sastavni dio. Ta me misao neprestano navodi da preispitujem svoje mjesto u svijetu i nevidljivu vezu koja nas veže za sve što postoji.

U komadu se tijela kreću poput čestica unutar svemira koji diše, širi se i urušava. Zanima me razmišljanje o ljudskom tijelu kao mikrokozmosu: sustavu energija, napetosti, impulsa i sjećanja koji odražavaju dinamiku daleko veću od nas samih. Unutar nas postoji nevidljiva složenost, sastavljena od materije, energije i kontinuiranih odnosa, koja na neki način zrcali samu strukturu svemira. Upravo je ta veza između mikroskopskog i neizmjernog ono što i dalje smatram duboko fascinantnim.

Kroz ovaj rad pokušavam proći kroz različite trenutke u životu svemira: što je postojalo prije, rođenje, širenje, kontinuirana transformacija i mogućnost kraja. Razmišljam o mogućnostima koje također pripadaju suvremenoj znanstvenoj misli: može li se svemir jednog dana urušiti u sebe, kako sugeriraju određeni kozmološki modeli? Ili će se nastaviti širiti unedogled, kako predlažu mnoge trenutne teorije? I dalje od toga: je li naš svemir doista sve što postoji ili bi mogao biti samo mali dio nečega još većeg?

Ova pitanja ne traže konačne odgovore. Za mene su ona kreativni motor. Ona su mjesto iz kojeg se rađa kretanje.

Izreka koja je pratila cijeli kreativni proces dolazi od Carla Rovellija: »Svijet nije sačinjen od stvari, već od događaja.« Pokušao sam to održati živim tijekom cijelog stvaranja, jer svaka gesta, svaki pokret plesača događaj je koji mijenja prostor. Ne samo vanjski prostor, već i unutarnji. U tom smislu, ples za mene postaje način propitivanja onoga što nikada ne možemo u potpunosti razumjeti, ali nastavljamo duboko osjećati.

Radni proces s plesačima

Kakva vam je suradnja s članovima i članicama riječkog baletnog ansambla?

Isabelle Zabot: Vjerujem da je stvaranje za i s kolegama jedinstveno iskustvo, jer se nađete u ulozi potpuno drukčijoj od vaše uobičajene. Morate preuzeti ulogu »vodiča« i, prije svega, biti ranjiviji nego što je obično potrebno pri izvođenju uloge. Morate podijeliti i pokušati oživjeti misao – ideju – koja je duboko osobna. U početku sam se pomalo bojala osude – brinula sam se da moje kolege možda neće cijeniti moju koreografiju ili neće vizualizirati moju viziju. Ali kako sam dublje zalazila u kreativni proces, osjećala sam uglavnom podršku od njih; svaki je odigrao vitalnu ulogu u oživljavanju djela, bilo kroz praktične savjete ili jednostavno kroz vlastiti pokret i interpretaciju. Voljela bih da sam imala više vremena za izravan rad s plesačicama, istražujući koreografiju kroz njihova tijela. Nažalost, zbog pretrpanog rasporeda našeg kazališta, razdoblje stvaranja bilo je prilično kratko – posebno za nekoga poput mene i mojeg kolege koji tek počinjemo s koreografijom. Često sam se zatekla kako stvaram pokrete na vlastitom tijelu, a zatim kasnije u studiju podučavam korake tijekom proba. Unatoč izazovima, osjećala sam se slobodno razgovarati o svojim sumnjama i idejama s kolegama, i to je bilo divno, obogaćujuće iskustvo. Vjerujem da sam puno naučila iz cijelog procesa.

Federico Rubisse: Radni proces s plesačima bio je intenzivan i duboko motivirajući te me naučio mnogočemu, kako o mom načinu stvaranja, tako i o odnosu između koreografa i izvođača. Imao sam mogućnost osobno birati s kim želim raditi, što je sve učinilo prirodnijim, jer sam već poznavao njihov način kretanja, njihovu energiju i njihov pristup radu. To mi je pomoglo da djelo izgradim na izravniji i autentičniji način. Za mene je važno stvoriti okruženje povjerenja, gdje se plesač osjeća kao aktivni dio kreativnog procesa. Čak i kada počinjem s vrlo preciznom idejom, uvijek ostavljam prostora za ono što se pojavljuje tijekom rada, jer se često upravo tamo rađaju najautentičnije stvari.

Vrlo često moj proces počinje s tijelom prije uma. Pustim glazbu i pustim svoje tijelo da reagira, tražeći smjerove, napetosti i slike. Kao da pokušavam slušati nešto što je već tu, ali još nije poprimilo oblik. Od te točke počinje se pojavljivati ​​jezik pokreta, koji zatim dijelim i razvijam zajedno s plesačima. Mnogo radim kroz slike, osjete i fizička stanja. Ne zanima me samo oblik pokreta, već i ono što taj pokret sadrži. Za mene je bitno potpuno vjerovati u ono što plesač doživljava na pozornici. Manje me zanima što lice govori, a više ono što tijelo otkriva: kvaliteta prisutnosti, unutarnja napetost, autentičnost geste. Možda je najosjetljiviji dio mog rada upravo ovo: prevođenje nečega što postoji u mom umu i u mom tijelu u tijelo drugog plesača. To je proces prijenosa, ali i transformacije, jer u trenutku kada ideja prođe kroz drugo tijelo, ona se mijenja, širi i postaje nešto novo.

Prostor izvedbe

Kako lokacija izvedbe – Arheološki park Principij – utječe na izvedbu? Igra li taj lokalitet posebnu ulogu?

Isabelle Zabot: O mjestu izvedbe obaviješteni smo tek kasnije, tako da to nije utjecalo na početni kreativni koncept. Međutim, bila sam oduševljena kada sam saznala gdje će se to održati. To je jedan od mojih omiljenih dijelova Rijeke otkad sam prvi put stigla, zahvaljujući jedinstvenoj atmosferi i povijesti koja prethodi većini ostatka grada. Također smatram da dobro nadopunjuje moju koreografiju, pružajući prikladnu prirodnu kulisu – lako bi moglo evocirati stare kamene zidove sela. Nadalje, odlučila sam uključiti arheološko nalazište u koreografiju tako što ću plesačice i pjevačicu uključiti u interakciju s obilježjima same lokacije.

To je prostor na otvorenom, ali okružen zidovima i zgradama; to stvara osjećaj otvorenosti i intimnosti, što će, vjerujem, poboljšati našu koreografiju i dati publici osjećaj bliskosti s izvedbom i izvođačima.

Federico Rubisse: Mjesto na kojem se predstava odvija ima vrlo važnu ulogu, upravo zato što u određenom smislu stoji u kontrastu s temom mog rada. Komad dolazi iz kozmičkog, apstraktnog, gotovo beskonačnog imaginarnog svijeta, dok je ovaj prostor konkretan, povijesni, pun ljudskih tragova i sjećanja. Upravo taj kontrast smatram zanimljivim, jer vjerujem da dijalog između dviju tako različitih dimenzija može generirati određenu scensku snagu.

Rad u otvorenom prostoru duboko mijenja dinamiku predstave. Bez krila ili jasno definiranih granica, plesači ostaju stalno prisutni i izloženi, a to stvara drukčiju vrstu napetosti i razinu pažnje. Odnos s publikom također poprima drukčiju dimenziju. Blizina uklanja svaku zaštitnu distancu i čini iskustvo intenzivnijim, izloženijim, gotovo zajedničkim. To mi je vrlo važno, jer stvara izravan odnos između tijela koje djeluje i pogleda koji prima. Ne zanima me pronalazi li publika nužno precizno ili racionalno tumačenje onoga što vidi. Ono što me više zanima jest to što mogu doći u kontakt s nečim instinktivnim: slikom, vibracijom, napetošću sposobnom generirati osobno i intimno iskustvo koje nastavlja odjeknuti čak i nakon završetka predstave.

To je ono što tražim kada i sam gledam predstavu: ne odgovor, već iskustvo koje otvara pitanja. Zato sam odlučio ne graditi invazivnu scenografiju. Sam prostor već je nevjerojatno snažna scenska prisutnost. Ima svoj identitet, svoje sjećanje, svoju arhitekturu. Moj je cilj ući u dijalog s ovim mjestom, ne nadjačati ga i dopustiti radu da diše zajedno s njim.