Foto: Claudia Bošković
Manicsi su predvečer postavili dosta visoku ljestvicu za nadmašiti, no zvijezda večeri, neumorni Jack White protutnjao je glavnom pozornicom i u svakom zamislivom pogledu opravdao status headlinera
povezane vijesti
Započelo je s grmljavinom i završilo s grmljavinom, baš kako se „šika“ jednom rock festivalu. Doduše, prva grmljavina je bila ona meteorološka, sručila se na Zagreb mala oluja baš u vrijeme početka programa na 18. INmusic festivala, koji se slavi kao jubilarni jer je prvi (doduše ne na Jarunu nego na Šalati), održan 2006. godine.
Druga je bila glazbena, poput tajfuna Jack White je protutnjao glavnom pozornicom i u svakom zamislivom pogledu opravdao status headlinera, odnosno zvijezde prve večeri.
Malo grmljavinskog nevremena dobro je došlo, rashladilo je pakleno vruće popodne, kiša je taman namočila zemlju da se horde željne uzbudljive glazbe i dobre zabave ne guše u oblacima prašine.
Sve je izgledalo idealno za polako dizanje atmosfere. Prvi su u tome – nakon ne baš posjećenog nastupa Fat Dog, obećavajućih otkačenih Engleza, hibrida na potezu od punk rocka do tradicionalnog židovskog klezmera – u većoj mjeri uspjeli zabavni i beskrajno simpatični Nusantara Beat.
Riječ je o šesteročlanom bendu iz Amsterdama, s članovima redom indonezijskih korijena koji spaja tradicionalnu indonezijsku glazbu 20. stoljeća (pogotovo Sunda Pop iz 60-ih i 70-ih godina) s modernim psihodeličnim funk-grooveom, surf rockom i elektronikom.
Zvuči poznato? Kao da opisujemo globalno prepoznati teksaški trio Khruangbin koji je definitivno utro put ovakvim skupinama, popularizirajući dobro čuvanu tajnu zvuka retro rocka iz Jugoistočne Azije.
Foto: Claudia Bošković
Sve što Nusantara Beat sviraju podsjeća na Khruangbin, plus neki zanimljivi začini u vidu naglašeng funky zvuka i neobičnog vokala pjevačice koja usput pokazuje i neupitne frontmenske kvalitete.
Vrlo egzotično i osvježavajuće, baš pravo pogođen bend za drugu pozornicu koja se i dalje, u ovom slučaju prigodno, zove World Stage.
Manic Street Preachers su zadnji put u Hrvatskoj bili prije 16 godina u neobičnoj ulozi na neobičnom mjestu. Naime, kao što je pjevač James Dean Bradfield i sam napomenuo, nastupili su kao predgrupa Bobu Dylanu u Varaždinu.
Slavni indie rock Velšani su s godinama skliznuli s naslovnica i kritičarskih ljestvica najboljih albuma, no ostali su festivalska atrakcija prve klase. To su jučer na glavnoj pozornici i potvrdili.
Nastup je doduše odisao neizbježnom nostalgijom za 90-ima, Bradfield ima pokoju kilu viška, ali svojim tenorom i dalje pjeva nevjerojatnom lakoćom i snagom u vrlo visokim lagama.
Bend je uvjerljiv, ne nazire se zamor materijala, a i ne inate se. Naime, svjesni i sami da su njihovi vrhunci u godinama iza nas, set lista je prošarana najvećim hitovima kojih Manicsi imaju dovoljno da mogu i otvoriti s jednim od njih („Motorcycle Emptiness“), a da se nakon toga dinamika koncerta ne uruši i publika počne brojati muhe u zraku od dosade.
Iznenađujuće naelektrizirani nastup s nekoliko trenutaka za pamćenje. Prije svega se tu misli na izvedbu pjesme „A Design for Life“ koju je JD Bradfield započeo emotivno sam na pozornici, uz akustičnu gitaru i nostalgične stihove „In the beginning, when we were winning“, da bi na kraju eksplodirali s punom orkestracijom, a ostala je zvoniti u ušima i zaključna stvar, skoro mitska „If You Tolerate This Your Children Will Be Next“ koja danas, kad se nad svijetom nadvijaju teški oblaci nazadnjaštva, zvuči i aktualnije negoli 1998. kad je objavljena.
Manicsi su predvečer, dakle, postavili dosta visoku ljestvicu za nadmašiti, no zvijezda večeri, neumorni Jack White kojeg od White Stripesa rokerski svijet prati kroz The Raconteurs, The Dead Weather i njegove često glazbeno opozitne faze solo stvaralaštva, savladao je tu prepreku oko pola noći lako.
Dobro raspoložen, s naelektriziranim bazičnim trojcem (Hammond klavijature, bas, bubanj), održao je lekciju iz old school rock and roll showa. Lišen svake pompoznosti, svake scenografije, video efekata, ekstravagantnog light showa, Jack White je stasom, glasom i gitarom ipak publici pružio spektakl.
U bazi, rekli bismo da je Whiteova glazba blues i onda se na toj bazi igra sa svim i svačim od funka do hip-hopa (prije svega u njegovim vokalnim „nabrajalicama“).
Taj hibrid kroz razglas se širio u moćnu buku sa smislom. Teško je to opisati dok se ne vidi uživo, ta glazba zvuči nekako „fizički“, zgusnuto i intenzivno. Njeno izvođenje kao da zahtjeva napor, no White i tipični čupavi i izgužvani rokeri u crnom iza njega, odrađuju posao kao od šale, iako nitko od njih ne izgleda da je ikad potrčao u životu.
White je izgradio sebe kao velikana rocka 21. stoljeća tako da je tesao po svom i mimo struje. Tu svojeglavost pokazao je i jučer pred nakrcanom najvećom poljanom na Jarunu, set nije bio tipični hit-presjek karijere iako je strateški rasporedio neke od općih mjesta opsežne diskografije („Dead Leaves and the Dirty Ground“ „Hotel Yorba“, „Steady, as She Goes“, i nezaobilazna „Seven Nation Army“ za kraj), no nije smetalo.
White ima nevjerojatan tenor kojeg rasteže do krajnjih granica, a to kakav je gitarist, to je teško riječima opisati. Inovativan, divlji, nevjerojatno precizan u beskrajnim, ali neodoljivim solo dionicama, i brutalan u pamtljivim rifovima, White barata gitarom kao rijetko tko u povijesti.
I Hendrix i Rory Gallagher počeškali bi se po glavi u čudu da su živi i da to mogu doživjeti uživo. Jacku Whiteu se znalo tepati kroz godine da je spasitelj rock and rolla. Zvučalo je pretenciozno. Poslije jučerašnjeg furioznog nastupa, ta „titula“ se više ne vidi tako pretencioznom.
