Foto: Claudia Bošković
Gorillaz su najveće zvijezde i najiščekivaniji bend na ovogodišnjem INmusicu. Ne samo zato što nikad nisu nastupili u ovim krajevima i što su jedno od općih mjesta pop kulture 21. stoljeća, na Jarunu smo se sinoć uvjerili da su Gorillaz u svojih četvrt stoljeća djelovanja izgradili svojevrsni glazbeni generacijski most
povezane vijesti
Dok je prva večer ovogodišnjeg INmusic festivala donijela povratak korijenima kroz nepatvoreni, ogoljeni indie-rock izričaj Manic Street Preachersa i sirovu energiju Jacka Whitea s minimumom neglazbenih efekata, drugi je dan ponudio potpuni estetski zaokret — vizualni spektakl, blještavilo i čistu ekstravaganciju u režiji The Flaming Lipsa i Gorillaza.
Barem što se programa na glavnoj pozornici tiče, a htjeli ne htjeli, velika većina okupljene mase na Jarunu se našla upravo zbog onog što se s mrakom odvijalo na glavnoj pozornici.
Tamo se počelo „kuhati“ već i u kasno popodne kad su se na Main Stage popeli Sprints, svježi favoriti s bujajuće dublinske rock scene. Po onome što smo vidjeli pred fino popunjenom poljanom ispunjenom prilično raspoloženim fanovima, glavni im je adut karizmatična pjevačica i gitaristica Karla Chubb koja se ovaj put prigodno obukla u hrvatski nogometni dres s Modrićevom desetkom na leđima.
Glazba im je u korijenu post-punk što je dosta rastezljiv pojam, sami će reći da im je cilj stvoriti glazbu uz koju možeš izbaciti sav bijes i tugu, ali na nju također možeš i plesati. Mogli bi se složiti, ima tu energije i potencijala, no česte usporedbe s IDLES, Fontaines D.C. ili ranim Pixiesima se čine pretjeranima, (zasad) tu nema materijala koji najavljuje stvarno velike stvari.
Foto: Claudia Bošković
Vrijedi istaknuti intrigantni nastup mladog australskog benda Any Young Mechanic na World Stageu koji su nakon post-punk plesnog bijesa, ponudili smiraj akustične, melankolične, gotovo filmsko-narativne folk glazbe.
Ukazali su se s bendžom, violinom, kontrabasom, akustičnom gitarom i bubnjem, pa se organska narav njihove glazbe podrazumijeva, a dojam pojačava ekspresivni vokal čupavog frontmena Sama Wilsona koji – prije svega u stilu pjevanja – levitira negdje između krhke emocionalnosti Jeffa Buckleya i tmaste naracije Leonarda Cohena.
Bend neobičnog imena predstavio je debitantski album još čudnijeg naslova „The Modern Shoe Is Ruining The Foot“ koji su snimili za samo tri dana uživo bez nasnimavanja.
Njihova svirka nije ravna crta kako to u folku zna biti, u jednom trenutku tjeraju da u potpunoj tišini hvatate svaku Wilsonovu izgovorenu riječ, da bi već u sljedećem trenutku, kroz banjo, violinu i kontrabas, eksplodirali u kaotičan, katarzičan folk-rock krešendo. I pojavom i glazbom kao da imaju ono ekstraordinarno nešto. O Any Young Mechanic bi se još moglo čuti.
Priča o prvom nastupu Flaming Lipsa na INmusicu 2010. godine polako je s godinama prerasla u svojevrsnu urbanu legendu, kao show kakav nije doživljen ni prije ni poslije, o njemu se i dalje priča kao jednom od vrhunaca INmusica svih vremena.
Sasvim dobar mamac da se masa i 16 godina kasnije nagura pred pozornicu u očekivanju još jedne slasne audio-vizualne gozbe. Od benda koji je svojevremeno snimio album izdan na četiri CD-a, tako da je album u nemogućoj misiji moguće slušati samo simultano na 4 CD playera, jednostavno morate očekivati svašta.
I dobijete svašta. Teško je zaboraviti taj nastup iz 2010., ali s gotovo istim efektima, bacanjem u publiku ogromnih balona punih konfeta koji eksplodiraju na kraju, ogromnim pink robotima na napuhavanje na pozornici koji usput i plešu, raznim lutkama, luckastim dosjetkama u koreografiji, opet vam se čini kao da je prvi put, koliko je vizualno facinantno i efektno.
U takvim uvjetima nije teško zaboraviti na glazbu, no Flaming Lips i u drastično promijenjenom sastavu imaju po pitanju glazbe što reći. Osebujni Wayne Coyne, psihodelični glazbeni mag koji odgovarajuće i izgleda s divljom kovrčavom, sijedom dugom kosom, „40 kila s krevetom“ mršavoćom, elegantnim odijelom kojeg je stoički nosio cijelim nastupom na plus 30, danas je jedini originalni član iz 1983. godine, no zamjene za glazbenike pogubljene po dugom putu, dostojne su zamjene.
Flaming Lips su glazbeno moćan, uigran sastav koji urarskom preciznošću prenosi složenu glazbu studijskih izdanja, a rekli bismo i glazbeni duh Davea Friedmanna, producenta ključnih djela ekipe iz Oklahoma Citya.
Coyne je s vremenom izgubio nešto od muzikalnosti svog falseta, ali ne kvari ukupni dojam. Njegov je svijet poseban, njegova glazba čudesna, luda psihodelija sa smislom. I s utjecajem, rekli bismo.
Slušajući ih sinoć, nameće se misao kako se ta njihova luč prijemčivog psihodeličnog rocka ne gasi, prenose ga danas bendovi poput MGMT-a ili Tame Impale. Vrlo raspoloženi i stalno nasmijani Coyne neumorno je komunicirao s publikom, kao da je htio zagrliti svakog u publici.
Uz poznate hitove na potezu od „Yoshimi Battles the Pink Robots“ do „Do You Realize??“, Coyne je sinoć ipak imao potrebu na trenutak gurnuti psihodelični eskapistički univerzum u stranu. Uz riječi „svaki put kad neki glupi predsjednik pokrene neki glupi rat potrebna nam je jaka antiratna pjesma“ Flaming Lipsi otprašili iznenađujuću obradu „War Pigs“ Black Sabbatha i to iznenađujuće uvjerljivo.
Nećemo se lagati, Gorillaz su najveće zvijezde i najiščekivaniji bend na ovogodišnjem INmusicu, možda ne samo na ovogodišnjem. Ne samo zato što nikad nisu nastupili u ovim krajevima i što su na neki način jedno od općih mjesta pop kulture 21. stoljeća, na Jarunu smo se sinoć uvjerili da su Gorillaz u svojih četvrt stoljeća djelovanja izgradili svojevrsni glazbeni generacijski most.
Nikad u publici na rock koncertu nismo vidjeli toliko djece, ali djece, ono ispod 10 godina, kako nestrpljivo iščekuju bend da se popne na pozornicu. Gorillaz su „virtualna“ grupa, crtić-bend, ima nešto u tome da privlače mladu publiku, ima nešto u univerzalnoj neodoljivosti njihovih hitova, ima nešto u hip-hopu, ima nešto u Damonu Albarnu i nezaboravnoj ostavštini Blura, ima nešto u internacionalnom duhu i world beatu čije komadiće Albarn kao novovjeki Alan Lomax vrijedno skuplja, inkorporira i promovira po svijetu.
Uživo, Gorillaz su sve osim „virtualnog“ benda. Animirana pozadina s glavnim „članovima“ se doduše vrti na velikom ekranu iza i daje vizualnu podlogu, no na pozornici je pravi pop-rock-hip-hop orkestar.
Gitare, bubnjevi, udaraljke, klavijature, mali zbor od četiri vokala soul/gospel provenijencije, hrpa gostujućih pjevača, na velikoj pozornici INmusica se valjda sinoć zavrtjelo dvadesetak glazbenika pred kao šipak nakrcanim prirodnim okruženjem jarunske poljane omeđene zelenom kulisom drveća.
Koliko Albarn voli gostujuće glazbenike bilo bi čudo da i na rosteru INmusica ne bude pokoji. Tako i bi, u ranoj fazi koncerta Albarnu se u „The God Of Lying“ pridružio Joe Talbot koji će dan kasnije na istom mjestu protutnjati sa svojim Idlesima.
Iako su u Hrvatskoj prvi put, Gorillaz nisu prilagođavali setlistu na način da prigodno naprave presjek karijere. Obilato je bila popunjena materijalom s ovogodišnjeg, usput rečeno, sjajnog albuma „The Mountain“ što je tu i tamo rezultiralo smirajem u publici zbog nepoznavanja materije, no svaki povratak u prošlost, od „19-2000“, preko „On Melancholy Hill“ do „Dirty Harry“ izazivao je ekstaze u okupljenoj masi.
Damon Albarn je poput dirigenta, velikodušno prepušta svjetla pozornice gostujućim pjevačima i svoj toj sili savršeno sinkroniziranih glazbenika koji isporučuju unikatni hibrid indie rocka, hip-hopa, pop glazbe, reggaea i world beata.
I nije nužno da je on taj koji podiže publiku na noge i navodi na ovacije. Tako je u ultimativnom hitu „Feel Good Inc“ Posdnous iz De La Soul zapalio masu svojim energičnim repanjem i pozivima publici da se pridruži.
Poticaj im je očito trebao, jer je na početku pjesme otprilike 90 posto prisutnih htjelo snimiti trenutak i podiglo mobitele u zrak. Valjda to tako u današnje vrijeme mora biti, sva sreća nije trajalo dugo, moć glazbe vratila je publiku onom primarnom, pjevanju, plesanju i skakanju.
Još jedna sjajna večer na glavnoj pozornici INmusica okončana je baš onako kako je publika htjela i priželjkivala, sad već evergreenom našeg doba koji počinje sa „I ain’t happy, I’m feeling glad/I got sunshine in a bag/I’m useless, but not for long/The future is comin’ on…“
Iako je prošlo pola noći Albarn i brojno društvo iza njega su na Jarun stvarno donijeli sunce u vreći kako i sugerira generacijska himna „Clint Eastwood“.
