Raspon cijena među istarskim pčelarima ipak je prilično velik. Teglica koja se u svakodnevnom govoru naziva kilogramom meda najčešće sadrži oko 900 grama, a proizvođači je u izravnoj prodaji krajnjem kupcu nude za 10 do 20 eura

Cijena kilograma meda u izravnoj prodaji u Istri danas se najčešće kreće između 10 i 20 eura, no ekonomski izračun pokazuje da pčelar koji ne sele svoje košnice i koji svoj proizvod prodaje za manje od 12,66 eura teško može pokriti sve troškove proizvodnje i vlastitog rada.

Na to upozorava dr. sc. Milan Oplanić s Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču, koji je analizirao ekonomsku održivost proizvodnje meda te mogućnosti snažnijeg povezivanja pčelarstva i turizma.

Njegova je analiza posebno aktualna na početku nove sezone vrcanja meda, koja je počela jako dobro. Prinosi u Istri posljednjih su godina izrazito promjenjivi i kreću se od manje od deset do približno 35 kilograma meda po košnici.

Razlika između dobre i loše godine stoga za pčelare može značiti ne samo manju zaradu, nego i poslovanje na samoj granici održivosti.

Istodobno se na policama trgovačkih centara može pronaći med koji stoji sedam ili osam eura, često bez jasnog podatka o tome iz koje zemlje doista dolazi i pod kojim je uvjetima proizveden. Takva cijena domaćim pčelarima predstavlja ozbiljan problem jer je znatno niža od realnog troška proizvodnje u Hrvatskoj.

„Kada se u kalkulaciju uključe svi troškovi proizvodnje i uobičajena vrijednost uloženog rada, cijena koštanja kilograma meda iznosi 12,66 eura. Proizvođač koji prodaje ispod te cijene zapravo posluje s gubitkom.

Zato se ne može uspoređivati domaći med poznatog podrijetla s proizvodima koji se na policama nude za sedam ili osam eura. Kod tako niske cijene opravdano se postavlja pitanje na koji je način takav proizvod nastao i odakle dolazi“, rekao je Oplanić.

Raspon cijena među istarskim pčelarima ipak je prilično velik. Teglica koja se u svakodnevnom govoru naziva kilogramom meda najčešće sadrži oko 900 grama, a proizvođači je u izravnoj prodaji krajnjem kupcu nude za 10 do 20 eura. Na cijenu utječu vrsta meda, količina raspoloživog proizvoda, način pakiranja, položaj proizvođača na tržištu i povjerenje koje je izgradio među kupcima.

Na manifestacijama i sajmovima pčelari se već nekoliko godina nastoje držati preporučene minimalne cijene od oko 12 eura. Pojedini proizvođači med još prodaju za deset eura, dok se kvalitetnije i rjeđe vrste nude i za 20 eura.

Višu cijenu u pravilu postižu šumski med i med od kadulje, dok se cijene ostalih vrsta razlikuju ovisno o sezoni i raspoloživim količinama. Situacija je znatno nepovoljnija kada pčelar ne prodaje med izravno kupcu, nego preko otkupljivača i veleprodaje. Tada proizvođač više ne određuje sam konačnu vrijednost svojeg proizvoda.

Otkupna cijena domaćeg meda najčešće se kreće između 4,5 i šest eura po kilogramu, a kod većih količina spominju se iznosi od pet do sedam eura. Takva razina cijena teško može osigurati stabilnost malim pčelarstvima koja imaju ograničen broj košnica i nemaju vlastitu razvijenu prodajnu mrežu.

Dodatan pritisak stvara jeftin uvozni med. Prema podacima koje je Oplanić predstavio, med se iz Kine može uvoziti po cijeni nižoj od dva eura po kilogramu. Hrvatska se proizvodnja, ovisno o godini i prinosima, procjenjuje na pet do osam tisuća tona, dok se godišnja potrošnja procjenjuje na približno dva kilograma po stanovniku.

U dobrim bi godinama domaća proizvodnja teoretski mogla pokriti znatan dio hrvatskih potreba. Ipak, med se i tada uvozi jer je njegova nabavna cijena niža, dok se dio kvalitetnog domaćeg proizvoda istodobno izvozi.

U slabijim sezonama, kada vremenski uvjeti smanje prinose, domaće količine nisu dovoljne za potrebe tržišta pa ovisnost o uvozu dodatno raste.

„Problem nije u samom uvozu, nego u tome što izrazito jeftin proizvod stvara nelojalnu konkurenciju domaćim pčelarima. Posebno je osjetljivo pitanje kvalitete i sljedivosti meda koji dolazi iz različitih zemalja i zatim se prodaje kao mješavina.

Kontrole povremeno pokazuju da dio analiziranih proizvoda ne zadovoljava propisane kriterije. Domaći kupac zato mora imati jasnu informaciju o podrijetlu meda i proizvođaču kojemu može vjerovati“, dodao je Oplanić.

U posljednjih šest godina prinosi u Istri oscilirali su od manje od deset do više od 30 kilograma po pčelinjoj zajednici. U najboljim sezonama dosezali su oko 35 kilograma, dok se u lošim godinama količina meda svodila na razinu koja pčelarima jedva omogućuje pokrivanje osnovnih troškova prihrane, zaštite pčela, prijevoza košnica, ambalaže, opreme i rada.

Klimatske promjene zbog toga više nisu apstraktna prijetnja, nego jedan od glavnih proizvodnih rizika. Sve češće izmjene toplih razdoblja, naglih zahlađenja i obilnih oborina otežavaju planiranje sezone. Pčelari ne mogu unaprijed znati hoće li košnice tijekom ključnog razdoblja ostvariti prosječan prinos ili će ostati gotovo bez tržišnih količina meda.

Unatoč tome, Istra ima dobre uvjete za razvoj pčelarstva. Njezina je važna prednost razmjerno očuvan okoliš bez velikih industrijskih zagađivača, kao i činjenica da nema velikih površina pod intenzivnom poljoprivrednom proizvodnjom s visokom uporabom kemijskih sredstava.

Raznolik biljni svijet omogućuje proizvodnju više vrsta meda, a kvaliteta proizvoda može biti osnova za snažnije pozicioniranje na tržištu.

Velika prednost istarskih pčelara je i blizina turističkog tržišta. Tisuće gostiju koji borave u Istri tijekom godine predstavljaju potencijalne kupce lokalnog meda i drugih pčelinjih proizvoda.

Izravna prodaja turistima omogućuje proizvođaču da ostvari višu cijenu, predstavi podrijetlo proizvoda i objasni zbog čega domaći med ne može biti jednako jeftin kao industrijski proizvod nejasnog sastava.

Pčelarstvo se s turizmom može povezati kroz kušaonice, prodaju na kućnom pragu, posjete pčelinjacima, edukativne programe, radionice i uključivanje meda u ponudu hotela, restorana i obiteljskog smještaja.

Takvi sadržaji turistima pružaju iskustvo povezano s prostorom u kojem borave, a pčelarima omogućuju da veći dio prihoda zadrže u vlastitom gospodarstvu.

„Istra ima veliko turističko tržište koje se nalazi neposredno uz proizvođače i to je prilika koju treba bolje iskoristiti. Gostu se ne prodaje samo teglica meda, nego priča o krajoliku, biljkama, pčelama i osobi koja je proizvod stvorila. Izravna prodaja omogućuje postizanje više cijene i smanjuje ovisnost pčelara o otkupljivačima.

Takav pristup istodobno jača svijest o važnosti lokalne hrane poznatog podrijetla“, istaknuo je Oplanić.

Jedna od najvećih slabosti sektora ostaje njegova nedovoljna organiziranost. U Istri djeluje velik broj malih pčelara koji uglavnom nastupaju samostalno, bez zajedničke nabave, prerade, pakiranja, marketinga i prodaje.

Udruge imaju važnu edukativnu i društvenu ulogu, no za snažniji tržišni nastup potrebni su konkretniji oblici poslovnog povezivanja, poput proizvođačkih organizacija i zajedničkih prodajnih kanala.

Zajednički nastup olakšao bi ulaganje u opremu, laboratorijske analize, prepoznatljivu ambalažu i promociju. Pčelari bi mogli sigurnije odgovoriti na narudžbe većih kupaca, hotela i trgovačkih sustava, a istodobno zadržati podatak o tome tko je med proizveo i na kojem području. Takav model mogao bi smanjiti sadašnju neravnotežu u kojoj otkupljivači određuju cijenu, dok proizvođač snosi najveći dio rizika.

Potrošači pritom imaju važnu ulogu. Kupnjom meda od poznatog lokalnog proizvođača ne plaćaju samo sadržaj teglice, nego i održavanje pčelinjih zajednica koje su važne za oprašivanje biljaka, bioraznolikost i poljoprivrednu proizvodnju.

Razlika između jeftinog proizvoda s police i domaćeg meda nije samo u cijeni, nego i u podrijetlu, kvaliteti, sljedivosti te opstanku lokalnih proizvođača. Inače, prema procjenama stručnjaka, tek 10% koristi od pčelarstva ubiru sami pčelari kroz vrijednost svojih proizvoda, dok se 90% koristi pčelarstva odnosi na funkciju oprašivanja koje ima nezamjenjivu ulogu u proizvodnji hrane i opstanku biljnih i životinjskih vrsta.

Stoga, znajući da pčele u prostoru lete u radijusu do pet kilometara od pčelinjaka, treba naglašavati važnost opstanka pčelarstva na razini lokalnih zajednica.