Predstava »Mio figlio cammina solo un po’ lentamente«/»Moj sin samo malo sporije hoda« suvremenog hrvatskog dramatičara Ivora Martinića premijerno je izvedena u riječkom HNK-u kao koprodukcija Talijanske drame, CSS Teatro stabile di Innovazione del Friuli Venezia Giulia i Teatri Stabil Furlan. Riječ je o kazališnoj uspješnici praizvedenoj u Zagrebačkome kazalištu mladih 2011. u režiji Janusza Kice, a sada je režija povjerena talijanskoj redateljici Marceli Serli. Prijevod na talijanski jezik, s elementima furlanskog i fijumanskog dijalekta, potpisuje Elisa Copetti.

Kuća koja se ruši

Središnja dramska situacija je naizgled jednostavna – obitelj se priprema za proslavu 25. Brankova rođendana, Mijinog sina koji je u invalidskim kolicima. Na prvi pogled se ništa ne događa, ili barem ništa važno, a dijalozi među likovima ogoljeni su do svakodnevnih rečenica. No ono bitno odvija se u podtekstu i u tišinama naznačenima u didaskalijama. U režijskom i konceptualnom pristupu Marcele Serli gledatelje poredani na pozornici dočekuju glumci i glumice, gotovo »ogoljeni«, u donjem rublju. To je njihovo prvo »predstavljanje« publici, nakon čega odijevaju kostime i postaju likovi Martinićeve drame koja se odvija u četiri čina. Postupak »ogoljavanja« prisutan je i na scenografskom planu (asistent scenografije je Ivan Botički) – na sredini pozornice je postament s drvenim okvirima vrata i prozora, postavljene su stolice, ali ne i stol koji se spominje u predstavi, dok zidova nema. To je kuća koja se simbolički ruši, a stola oko kojega bi se trebala okupiti obitelj fizički nema. Drugi prostor zbivanja je park, s nekoliko stabalaca tankih osušenih grana i klupama. Tako minimalistički oblikovan scenski prostor, u kojemu se prozor i vrata pomiču i mijenjaju pozicije u odnosu na likove, istovremeno je slikovit kazališni znak koji otvara metaforička značenja. Marcela Serli kazališni je prostor proširila onim filmskim, odnosno kamerom koja bilježi pojedine trenutke na sceni, naročito krupne planove glumaca, postajući svojevrsno »treće oko« ili »špijunka na vratima« koja dodatno naglašava razna emotivna stanja likova i njihova unutarnja previranja.

Disfunkcionalna obitelj

Sukladno licima Ivora Martinića, predstava je okupila glumice i glumce različitih generacija koji su utjelovili likove koji čine portret Brankove disfunkcionalne obitelji. Njegovu majku Miju tumači Rita Maffei, koja je uvjerljiva u ulozi ove snažne žene koja se nosi s bolešću sina, ali se istodobno razotkriva i sva njezina krhkost u suočavanju s realitetom koji ona negira uvjeravajući druge da njezin sin »samo malo sporije hoda«. Mia evocira svoj san u kojem Branko hoda, no činjenica je da on ne hoda i nikad neće prohodati. Branko, kojega je utjelovio Stefano Iagulli, toga je svjestan, na neki način je s time pomiren, i za razliku od ostalih članova njegove obitelji koji su svaki na svoj način pogođeni njegovom bolešću, moglo bi se reći da je on najnormalniji i najsabraniji od njih. I na kraju će proslaviti rođendan, s također pomalo disfunkcionalnom prijateljicom Sarom, koja je nekonvencionalna i mnogo govori, a upečatljivo je igra Elena Brumini.

Foto D. Šokčević

Motiv starenja i starosti prisutan je u likovima dementne bake Ane i djeda Olivera. U ulozi Ane dojmljiva je Annamaria Ghirardelli, utjelovivši staračku demenciju koja od stvarnosti bježi u fikciju, na kraju se suočavajući s istinom i razbijenim iluzijama. Mijinog supruga Roberta i djeda Olivera tumači Massimo Somaglino. Tu su zatim i likovi dviju sestara – Mije i Rite – koje u međusobnom razgovoru razotkrivaju svoje životne, bračne, ljubavne i druge iluzije, kao i tajne, poput priznanja o sinovljevoj homoseksualnosti. U tome je ključan tragikomičan, pa moglo bi se reći i groteskan prizor u kojemu interpretativno izvrsna Leonora Surian Popov kao Rita iz poveće torbe na tlo rasipa najnovije pilule za spavanje koje ona i njezina sestra Mia kljucaju poput ptica, usporedno s prizorom Ritina supruga Mihaela koji u parku hrani golubove, a u komičnoj maniri igra ga Mirko Soldano. Redateljica Marcela Serli u predstavu, koja u biti progovara o tragičnosti života, unosi i podosta humora, čineći tako patnju podnošljivijom.

Scenske upute

Raskorak između zbilje i iluzije vidljiv je i u samoj rođendanskoj proslavi, na koju uzvanici dolaze u veselim kostimima s cvjetnim uzorcima (asistentica kostimografije je Karla Kučić), sestre Mia i Rita u identičnim haljinama, a tu je i neizostavan snop raznobojnih balona. Od ostalih likova tu je i Brankova sestra Doris koju tumači Serena Ferraiuolo, čiji je lik posve usredotočen na ljubavnu vezu s Tinom kojega igra Giuseppe Nicodemo koji ima još jednu važnu ulogu u predstavi – on je, naime, zadužen za izgovaranje scenskih uputa, najviše one: »Tišina«, koja postaje znakovit i »rječit« prostor za ono neizgovoreno među likovima. Taj prostor ispunjavaju i glazba Enze De Rose, bubnjevi i udaraljke Filippa Angiolinija i scenski pokret koji je osmislila Noemi Bresciani. Asistentica režije je Caterina Nonis.

Poštujući tekst Ivora Martinića, redateljica Marcela Serli ponudila je novu scensku interpretaciju ovog komada, a publika je nagradila ansambl Talijanske drame odobravanjem. Dodajmo i da će ova predstava najesen otvoriti sezonu u Udinama.