Španjolski pjesnik i dramatičar Federico Garcia Lorca svoje posljednje djelo, »Dom Bernarde Albe«, završio je 19. lipnja 1936. godine, a 24. lipnja čitao ga je skupu znanaca. Isti komad čitao je ponovo 15. srpnja u kući nekog liječnika. Sutradan je otputovao u Granadu, a 17. srpnja izbio je građanski rat. Lorca je uhapšen 15. kolovoza, a strijeljali su ga fašisti generala Franca 19. kolovoza u selu Viznar, kod Granade. Ove godine navršit će se 90. obljetnica tog tragičnog događaja. Prije desetak godina pojavila se i potvrda da je Lorca ubijen prema službenoj naredbi. O tome svjedoči policijski spis, što je bio i povod za ovu temu u listu The Guardian.

Tada pronađeni dokument potvrđuje da su Federica Garciju Lorcu uhapsili i ubili na temelju naloga desničarskih vojnih vlasti u Granadi. U trenutku uhićenja jedan od Lorcinih egzekutora navodno je rekao: »On je napravio više zla sa svojim knjigama nego drugi revolverima.«

General Franco izjavljivao je da je povezivanje njegove vlasti s pjesnikovom smrću obična propaganda, objašnjavajući Lorcinu smrt kao »prirodnu posljedicu rata«. Sve do Francove smrti, ubojstvo pjesnika bila je problematična tema za režim. Međutim, obznanjeni dokumenti nedvojbeno ukazuju na upletenost diktatorskog režima u Lorcino smaknuće, potvrđujući da to nije bilo ulično ubojstvo nekog prosvjednika.

Francova je vlada pokušala uništiti spomen na Lorcu tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegova imena bilo je zabranjeno. Budući da je bio među prvim i najslavnijim žrtvama Španjolskoga građanskog rata, Lorca je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije. Prije ovog otkrića oko razloga i okolnosti Lorcine smrti pleli su se razni misteriji, a dokumenti koji su objavljeni sugeriraju da je pjesnik proganjan radi svojih vjerovanja; opisan je kao »socijalist i slobodni zidar« i kao netko koga prate glasine o homoseksualnosti.

Te kobne 1936. Lorca je bio u velikoj dilemi. Bilo je ljeto i on je, kao i svake godine, trebao otputovati na odmor, k svojima, u Granadu. Kolebao se nekoliko dana i onda iznenada donio odluku. Otputovao je iz Madrida 16. srpnja, a dan kasnije bio je u Granadi. Tako je, navodno, odlučio jer je 18. srpnja bio imendan njemu i njegovu ocu, pa je svakako htio biti kod kuće. Ta odluka na kraju ga je stajala glave. Igrom sudbine, onog istog dana kad je stigao u rodni grad, izbio je građanski rat.

Granada je ubrzo bila okupirana od falangista. Lorca nije znao što da radi. Ostao je kod svojih, na imanju Huerta de San Vicente, izvan Granade, ali su onda jednog dana ustanovili da ga drže na oku i da mu prijeti opasnost. Tražili su pomoć od pjesnika Luisa Rosalesa, koji je zajedno sa svoja tri brata bio pripadnik falange. Lorca se preselio u kuću Rosalesovih, jer su mislili da ga tu nitko neće tražiti. Ipak, netko ga je vidio i 15. kolovoza naoružani ljudi opkolili su kuću i odveli pjesnika. U zoru, 19. kolovoza, odveden je u kamionetu, zajedno s ostalim uhapšenicima, u obližnje selo Viznar. Tu su ga strijeljali i prema nekim izvorima zakopali pod jednom maslinom. Nakon Lorcine smrti poduzeto je nekoliko arheoloških istraživanja u potrazi za njegovim grobom, no bezuspješno. Stoga okolnosti vezane uz smrt Federica Garcije Lorce i mjesto njegovih posmrtnih ostataka i danas ostaju jedan od velikih misterija novije španjolske povijesti.

Kako u pogovoru knjizi »Umro od ljubavi« piše Nikola Milićević, »zločinci su ubili pjesnika, ali njegove knjige nisu mogli ubiti«. Rođen 1898. godine u bogatoj obitelji u blizini Granade, Lorca je ubrzo pokazao izvanredan talent kao glazbenik, pjesnik i dramatičar. Njegove drame i poezija punile su kazališta, a njegova karizma privukla je čak i mladog Salvadora Dalija, koji je priznao da je Lorcina prisutnost izazivala mješavinu fascinacije i zavisti. U svojim ranim tridesetima Lorca je bio jedan od najomiljenijih i najutjecajnijih španjolskih pisaca. Revitalizirao je španjolsku poeziju spajajući umjetničke inovacije ostatka Europe s folklornom tradicijom Andaluzije. Čileanski pjesnik Pablo Neruda o Lorci je rekao: »Nikada nisam vidio gracioznost i genijalnost, krilato srce i kristalni vodopad, da se spoje u bilo kome drugom kao što su to učinili u njemu.«

Lorca je bio intelektualac i inovator. Studirao je filozofiju, književnost i pravo na Sveučilištu u Granadi, bio član studentskog kruga El Rinconcillo, a njegova prva knjiga u prozi, »Impresije i krajolici«, objavljena je 1918. godine. Lorca se rano proslavio kao pjesnik, osobito zbirkama »Pjesme«, »Ciganski romancero«, »Spjev dubokog pjeva« i »Pjesnik u New Yorku«, te glasovitom elegijom »Tužaljka za Ignacijom Sánchezom Mejiasom«. U njima je izuzetnim smislom za jedinstvo zvuka i značenja uspio spojiti iskustva usmene andaluzijske pjesme i modernističkog izraza, kao i doživljaje kaotične urbane civilizacije. Od njegovih drama najpoznatije su »Krvavi svatovi« i »Dom Bernarde Albe«, u kojima poetskim zanosom i uspjelom atmosferom očekivanja neumitne sudbine opisuje strastvene sukobe, suparništva te ljubavne i obiteljske odnose.

Federico Garcia Lorca prijateljevao je s Luisom Bunuelom i Salvadorom Dalijem. Glazbu je učio kod Manuela de Falle, koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga k skupljanju narodnoga blaga. U Madridu se upoznaje s aktualnim europskim i svjetskim zbivanjima i problemima. Od 1929. do 1930. boravi u SAD-u, ponajviše u New Yorku, a bio je i na Kubi. Nakon toga vraća se u Španjolsku. Na poziv svoga granadskog profesora, socijalista F. de los Riosa, prihvaća posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg kazališta La Barraca, s kojim je obišao sve krajeve Španjolske, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Pomoću kazališta je prikazivao djela španjolske klasike i provodio ideju o društvenoj ulozi kazališta. U godini svoje smrti ovako je pisao o kazalištu: »Kazalište je oduvijek bilo moj poziv. Teatru sam posvetio mnoge trenutke svog života. Imam svoj stav o teatru i taj stav je prilično osoban i tvrdoglav. Teatar je poezija koja izlazi iz knjige i postaje ljudska, i tada govori i viče, plače i očajava. Kazalištu je potrebno da lica na pozornici budu odjevena u poeziju, a istodobno da im se vide kosti i krv. Treba da ta lica budu tako ljudska, tako užasno tragična i vezana za život i za sadašnjost i to takvom snagom, da pokažu svoju izdaju, da se cijeni njihova patnja i da im na usta izađe sva britkost njihovih riječi, punih ljubavi i djela…«

Za Lorcu je pjesništvo bilo »nešto što kroči ulicama«. Pjesnika je trajno obilježila Granada, o kojoj je zapisao: »Mislim da je Granada u meni uvjetovala prisnu simpatiju za sve koji su progonjeni, za Cigane, Crnce, Židove… Moreske, koje svi nosimo u sebi. Granada miriše po tajanstvenosti, po nečemu što ne može biti, a ipak jest…«

A ovako je opisao sebe: »Ja sam integralni Španjolac i bilo bi nemoguće živjeti izvan mojih geografskih međa; ali ja mrzim svakoga tko je Španjolac samo zato da bude Španjolac i ništa više. Brat sam svima ljudima i odvratan mi je čovjek koji se žrtvuje za apstraktnu nacionalističku ideju zbog same činjenice što ljubi svoju domovinu s povojem na očima. Dobar Kinez bliži mi je od lošeg Španjolca. Pjevam Španjolsku i osjećam je do svoje srži, ali prije toga ja sam građanin svijeta i brat svih ljudi. Zbog toga ne vjerujem u političke granice… Umjetnik, a naročito pjesnik, uvijek je anarhist, u najboljem smislu te riječi, i nije mu potrebno drugo nego da sluša ona tri svoja unutrašnja glasa: glas smrti sa svim njezinim znamenjima, glas ljubavi, i glas umjetnosti… Na ovom svijetu ja ću uvijek pripadati partiji onih koji ne posjeduju ništa, pa im se čak ni u tom ‘ništa’ ne dozvoljava da budu spokojni.«

Tragična smrt Federica Garcije Lorce simbolizira sumornu kombinaciju umjetničke veličine i brutalnog političkog progona, te ostaje trajna rana u povijesti Španjolske.

Infobox (Citat):
STAVITI KAO CITAT, NE ANTERFILE

»Umjetnik, a naročito pjesnik, uvijek je anarhist, u najboljem smislu te riječi, i nije mu potrebno drugo nego da sluša ona tri svoja unutrašnja glasa: glas smrti sa svim njezinim znamenjima, glas ljubavi, i glas umjetnosti…

Federico Garcia Lorca