Moje ime je Karlo Tomić. Dok su drugi u subotu roštiljali, pili i uživali u toplom svibanjskom danu, ja sam na pomoćnom igralištu u Klani prolazio kroz vlastiti pakao.

Krenuo sam ujutro u 9:00 sati, sam protiv sebe, s ciljem da prehodam i pretrčim 100 kilometara u krugovima. Satima sam gledao istu klupu, isto stablo i isti koš.

Prošao sam pored njih stotine puta. Na kraju me na 74.5 kilometara tijelo bacilo u hipotermijski šok i morao sam stati da se ne srušim u nesvijest.

Znam da će mnogi reći da je 74.5 kilometra brutalan rezultat, pogotovo jer sam samo tjedan dana prije toga uništio koljeno na 85 kilometara Učke.

Ali ja nisam zadovoljan. Krenuo sam po 100 i nisam ih uzeo. No, na toj stazi, dok su mi listovi gorjeli od opeklina drugog stupnja, shvatio sam da ova utrka nije bila samo stvar kilometara. Bila je to borba za moju glavu.

​Stvar za koju se nikad nisam nadao da će se dogoditi:

​Nedavno mi se u životu dogodila jedna stvar za koju se nikada, ali baš nikada nisam nadao da će se dogoditi. To me potpuno izbacilo iz takta i slomilo me do temelja.

Umjesto da ostanem ležati u četiri zida i sažalijevam se, obuo sam tenisice i izašao na stazu. Htio sam pobjeći od te boli, ali na stazi te bol uvijek dočeka.
​

Oko četvrtog sata utrke temperatura se popela na 30 stupnjeva, a sunce mi je doslovno skuhalo i spržilo noge. Na 65. kilometru svaki korak je postao čisti užas, a na 70. kilometru, kad je pao mrak, u glavi su mi se javili glasovi koji su urlali da odustanem.

Tek tada, na samom dnu svih svojih nesigurnosti, straha i sumnje, shvatio sam jednu stvar: tek tamo, u tom najdubljem mraku, ležimo pravi mi. Tamo nema foliranja.

​Moji krugovi – razgovor s prošlošću i ispušni ventil

​Pretpostavljam da osobe koje ovo čitaju ne mogu ni zamisliti koliko je monotono i surovo trcati jedan te isti krug od nekih 300 metara 10 u pol sati bez stajanja.

Za mene ovo igralište nije bilo samo fizički test. Svaki krug bio je sirovi, teški razgovor s vlastitom prošlošću, s budućnošću i sa svim pogreškama koje sam u životu napravio.

Dok sam trčao i hodao za sve ono što sam izgubio, krugovi oko tog igrališta postali su moj jedini ispušni ventil. U toj brutalnoj fizičkoj patnji, dok je tijelo vrištalo, ja sam u glavi pronalazio odgovore na pitanja koja su mi mjesecima mučila i izjedala dušu.

​Bio sam spreman hodati do jutra. Moj um nije htio popustiti ni milimetra, bio sam spreman poginuti na toj stazi. No, na 74.5 kilometara, biologija je pobijedila moj inat.

Zbog ekstremnih opeklina na listovima, moje tijelo je potpuno izgubilo sposobnost termoregulacije. Unatoč toploj noći, odjednom sam se počeo nekontrolirano tresti od zime, tlak mi je naglo pao i bio sam na rubu rušenja u nesvijest.

U tom stanju hipotermijskog šoka, morao sam donijeti najtežu i najgoru odluku – onu da stanem kako bih spasio vlastiti život.

​Surova istina: Moje ‘Ogledalo odgovornosti’

​Svi mi danas volimo živjeti na društvenim mrežama. Volimo gledati te laži o sebi, hraniti se jeftinim i lakim dopaminom, skupljati lajkove i uvjeravati i sebe i druge koliko smo “dobri”, “jaki” i “brutalni”.

A ništa od toga nije istina. Sve je to fejk. Da bi se čovjek spasio, mora doći do samog izvora, oguliti se i riješiti to smeće u svojoj glavi.

​Najvažnije u životu je biti surovo iskren prema sebi. David Goggins često priča o svom “Ogledalu odgovornosti” (Accountability Mirror).

Priča o vremenu kad je imao preko 130 kila, kad je čistio žohare za minimalac, bio kronični ljenčina i lagao samom sebi da je sve u redu.

Sve dok jednog dana nije obrijao glavu, stao pred ogledalo i rekao si ravno u lice: “Debeo si, glup si, ljenčina si i lažeš se.” Tek kad je prihvatio tu odvratnu, surovu istinu, dobio je snagu da se promijeni.

​Moja surova istina danas glasi isto: ja sam ljenčina, volim laki dopamin i nemam nikakvu radnu etiku. Previše me u životu dodiruju tuđa mišljenja, previše se zamaram time što drugi misle o meni, a ne bih trebao.

Trebam gledati samo sebe. Svaki dan se moram probuditi i pitati se: “Jesi li danas napravio dovoljno?” Kod mene je, nažalost, odgovor obično bio “ne”. I to moram pod hitno popraviti.
​

Kužim da današnja generacija previše gleda na materijalne stvari, previše patimo od toga tko što vozi, što nosi i što drugi imaju, a zapravo ne bismo trebali. Svatko treba gledati samo sebe i svoj put.

Kad bi ljudi na trenutak stali i utišali tu buku društvenih mreža, skužili bi da zapravo već imaju i više nego dovoljno za sreću i uspjeh.

San o Red Bullu i spoznaja koliko sam mali

Oduvijek mi je u životu cilj i san bio da postanem sponzorirani sportaš od Red Bulla. Maštao sam o tome gledajući te vrhunske sportaše.

Ali tek sada, nakon što me ovo igralište u Klani sažvakalo i ispljunulo, kužim koliko sam ja zapravo još uvijek mala biljka. Tek sad vidim koliko još moram rasti, krvariti i napredovati.

​Ja, kao i većina moje generacije, podsvjesno želim da sve dođe lako, brzo i preko noći. Ali Goggins je trčao na slomljenim kostima u stopalima i zatajenju bubrega da bi završio Badwater utrku i ušao u Navy Sealse. Ništa ne dolazi lako. Sve što vrijedi dolazi isključivo kroz znoj, krv i tešku patnju.

Često mislim da sam slabiji od ostalih i da nemam ono što drugi imaju. Ali na ovom igralištu, dok sam se tresao od šoka, shvatio sam najveću lekciju: uspoređuj sebe s onime tko si bio jučer, a ne s onime tko je netko drugi danas.

Moram se prestati uspoređivati s tuđim montiranim životima i profilima. Moram se fokusirati samo na sebe i na svoj vlastiti napredak.

Možda večeras na satu ne piše 100 kilometara. Ali nakon ovih 74.5 kilometra inata i patnje u mraku, siguran sam u jedno: postat ću priča za sebe.

I nadam se da ću time inspirirati barem jednu osobu da pogleda svojoj surovoj istini u oči, razbije lažni dopamin i krene naprijed.