CANNES – Iako se u španjolskim kinima prikazuje već dva mjeseca, novi film Pedra Almodovara “Gorki Božić” (“Amarga Navidad”) uvršten je u konkurenciju Cannesa što je vrlo rijedak slučaj kršenja kanskog pravila o svjetskim premijerama.

Posebna propusnica miljeniku Cannesa ipak neće pomoći da se iz osmog pokušaja konačno domogne prestižne Zlatne palme jer je “Gorki Božić” razočaranje.

U svakom segmentu tipičan film slavnog španjolskog filmaša melodramskih tonova, jarkih boja, savršenog dizajna i upečatljivog soundtracka “Gorki Božić” spada među najosobnije Almodovarove filmove.

Koketiranje s autofikcijom i metafilmski elementi upakirani u art-house telenovelu najzabavniji su dijelovi filma, no opći je dojam da se ovaj više introspektivni, a manje kreativni redateljski pristup, zagubio negdje u metalabirintu između stvarnosti i fikcije.

Dobili smo vizualno lijep, ali hladan film i refleksiju o prožimanju života i umjetnosti bez prave emotivne dubine, slabog dramaturškog krvotoka i plakatnih likova umjesto stvarnih ljudi.

Kako godine prolaze Almodovara čini se sve više zanima Almodovar koji se jako dobro zabavlja u svojem autorskom svijetu, a sve manje oni zbog kojih se filmovi rade.

Drama “Minotaur”

Proslavljeni ruski redatelj Andrej Zvjagincev (“Povratak”, “Levijatan”, “Bez ljubavi”) i oštar kritičar kremljanskog režima nakon ruske invazije na Ukrajinu, odlučio se na svojevoljni egzil pa danas živi i radi u Parizu.

Drama “Minotaur” prikazana u kanskoj konkurenciji prvi je redateljev film snimljen izvan Rusije (Latvija glumi Rusiju) i zasigurno jedan od glavnih favorita za Zlatnu palmu.

“Minotaur” nema veze s mitskim starogrčkim čudovištem, već se radi o adaptaciji Chabrolove “Nevjerne žene” iz 1969. godine u kojoj imućni muškarac posumnja u supruginu nevjeru, a njegove akcije i opsesivna ljubomora postupno dovode do zločina.

Zvjagincev je velikim dijelom ostao vjeran originalu zadržavši temelje zapleta, bračne odnose i psihološku strukturu, ali ju je (očekivano) zapaprio aktualnom društvenom i političkom dimenzijom te radnju smjestio u Rusiju početkom invazije na Ukrajinu. “Minotaur” je uspješan spoj bračne drame, psihološkog trilera i autorove osude moralnog, društvenog, duhovnog i nacionalnog posrnuća Rusije.

Rat nije crvena nit kojom se Zvjaginjcev vodi, rat vreba iz sjene kroz niz “usputnih” kadrova koji oslikavaju političku paranoju, društveno nasilje i raspad civiliziranih vrijednosti.

Tako glavni lik nije samo ljubomorni i prevareni suprug, već i uspješan poslovni čovjek koji je prisiljen pisati spiskove svojih uposlenika koji će završiti na ukrajinskom frontu.

Dug završni kadar putničkog aviona koji leti visoko iznad mekih pamukastih oblaka prelijep je i poetičan, no istovremeno zlokobna i jezovita poruka redatelja koji (čini se) ne vjeruje u bolju budućnost.

Film “Fjord”

Cristian Mungiu, jedan od prvaka rumunjskog novog vala i dobitnik Zlatne palme za film “4 mjeseca, 3 tjedna i 2 dana”, u kansku je konkurenciju ušao sa svojim prvim filmom na engleskom jeziku “Fjord”.

Zvijezda Marvelovih “Osvetnika” Sebastian Stan i “vruća” norveška glumica Renate Reinsve (“Sentimentalna vrijednost”) tumače bračni par u priobalnom norveškom gradiću osumnjičen za fizičko nasilje nad svojom djecom i predmet svojevrsnog lova na vještice.

Iako solidno ostvarenje, redatelj neodlučno balansira između dviju “loših” strana, a izolirano mjesto smješteno uz fjord postaje pomalo bizarna pozornica gotovo poput nekog zlokobnog ruralnog gradića iz Kingovih horora ispunjena lokalcima gotovo beživotno hladnih izraza lica bez osmijeha i trunka ljudskosti.

Na meti su redatelja svi, od moćnih državnih institucija, progresivnih svjetonazora, retrogradnih vjerskih uvjerenja i tradicionalnih vrijednosti do kulturnih identiteta, obiteljskih vrijednosti i birokratsko-pravnog terora nad osobnim slobodama i pravu na izbor.

Film niti u jednom trenu ne izlazi iz moralno-etičke sive zone koju nastanjuju ambivalentni likovi, no redatelj kamerom kao kirurškim skalpelom razara skandinavsku zajednicu pasivno-agresivnih stanovnika pretvarajući pitoreskni lučki gradić i fjordovsku idilu u pakao za bračni par kojemu socijalne službe preko noći oduzimaju djecu zbog navodnog fizičkog nasilja.

Norveška socijalna politika i zaštita prava djece prokazani su kao teatar apsurda gotovo na granici crne parodije, no redatelj ne štedi ni jedne ni druge: ni konzervativne kršćane koji se poput uljeza ne prilagođavaju suvremenom društvu u kojemu su odlučili živjeti, a posebno ne kritičke i nepodnošljivo samodopadne neoliberale koji su postali umni zarobljenici vlastitih uvjerenja.

Osnovni je problem filma mehanička dramaturgija s nizom likova koji beživotno prolaze kroz kadrove, kao da se radi o idejama a ne ljudima.

Ne pomažu niti paralelna zbivanja kao što je potpuno neuvjerljiva “romansa” dviju tinejdžerica iz suprotnih tabora ili nategenuta simbolika natprirodnih prizora hoda na vodi tih istih djevojčica.

Pa ipak, u zbilja bezličnoj i ispodprosječnoj kanskoj godini, “Fjord” bi se mogao i ovjenčati nekom nagradom.