Uoči večerašnjeg koncerta benda Pips, Chips & Videoclips u Pogonu, razgovarali smo s Dubravkom Ivanišem Ripperom o novom životu starih pjesama, odnosu prema vlastitoj ostavštini i mjestu koje Pipsi već desetljećima zauzimaju na regionalnoj alternativnoj sceni.

Nakon posljednjeg riječkog gostovanja obilježenog albumom »Vesna«, bend se ovoga puta vraća s punokrvnim »Best Of« koncertom – presjekom pjesama koje su obilježile generacije, od kultnih favorita do ponekog duboko zakopanog dragulja poput novog izdanja »Mafije«.

U razgovoru Ripper govori o tome kako pjesme s vremenom prestanu pripadati autoru, zašto ga scena danas manje zanima nego introspekcija, te kako izbjeći da bend postane vlastita nostalgija.

Nedavno ste objavili singl »Mafija 26«, objavljen originalno na albumu »Dernjava« prije 30 godina. Zašto ste imali potrebu ponovo ga snimiti u nešto drukčijem ruhu?

– Uvijek je poželjno unaprijediti se, iskoračiti, pokušati uloviti se za rep – ako je moguće. Pjesme su živa bića, mijenjaju se vremenom. Neke više, neke manje. Neke češće, neke rjeđe. Neke neuspješno, a katkad nam nešto i uspije puput ovog faceliftinga »Mafije«.

Rekli ste da je originalna »Mafija« bendu istovremeno bila jedna od omiljenih pjesama i pjesma koja vam je »išla na živce«. Što vam danas u toj pjesmi više smeta – mladost koja ju je napisala ili činjenica da pjesme s vremenom počnu živjeti neovisno o autoru?

– Za autora nema većeg postignuća od toga da pjesma ode od njega i da joj više nije potreban. To samo znači da je sve napravio kako treba. Autorstvo samo opterećuje; pjesme su jedino važne, tko je što je kako je i kad – nebitno je.

Kreativni ajnšpric

Ta je pjesma, kao i brojni drugi favoriti publike, nastala u atmosferi koja je bila dosta paranoična, nervozna i urbana na jedan specifičan način. Kakvom osjećate današnju atmosferu u društvu u kojem nastaje vaša muzika?

– Ne sjećam se paranoje, možda zato jer sam bio mlađi nisam to tako doživljavao. Sjećam se kreativnog ajnšprica i poticajnog okruženja. Bilo je seksi, vibrantno.

Danas? Već duže sam prilično izoliran, nezainteresiran za vanjsko, društvo je ozbiljna distrakcija pažnje s onog što je važno, introspektivno. Muziku čovjek radi ne zbog, nego unatoč svemu.

Kad pogledate regionalnu scenu danas, vidite li bendove koji imaju onu vrstu identiteta kakvu su Pipsi imali devedesetih ili je scena postala previše fragmentirana za takve priče?

– Slabo pratim, ne zanima me. Logično je da i sada bendovi imaju svoje generacijske potke i prepoznatljivost, iako su i plasman i recepcija ovodobno bitno drugačiji. Istini za volju, ni mi nismo bili dijelom nikakve posebne scene, sve su to bajke.

Krajem prošle i početkom ove godine imali ste šestodnevni koncertni maraton u Vintageu. Ima nešto skoro kazališno u tim višednevnim rezidencijama po klubovima – zašto vam je važan taj format »više večeri zaredom«, umjesto jednog velikog koncerta?

– Stvari se većinom dešavaju stjecajem okolnosti. Iako ih mi, koliko smo u mogućnosti, dosta unaprijed volimo predvidjeti i planirati. Rafalni Vintage je godinu unaprijed apostrofiran kao najbolja moguća varijanta za bend.

Ove godine je nešto drugo, sljedeće će biti nešto treće. Ne favoriziram rafalnu paljbu naspram pojedinačne. Ima ljepote u tome da si u svom gradu rezident tjedan dana, ali ako se puzzle slože i legnu sve kako treba onda sviramo veliki gig, kao što je to Arena sljedeće godine.

Vremenska kapsula

Prošle su tri godine od zadnjeg albuma »Vesna«. Što je album u međuvremenu postao, živi li drukčije nego što ste mislili?

– Albumi su vremenske kapsule. Maksimalno se uložimo u njih, ali tu prestaju naše ingerencije. Dvije-tri pjesme ako ostanu u repertoaru je solidan rezultat.

Mnogi bendovi s godinama postanu vlastiti tribute bendovi. Kako vi izbjegavate tu zamku, naročito s obzirom na neizbježnost izvođenja vaših all-time hitova?

– Ogroman dio života provodim u studiju, više nego kod kuće, i tamo se praktički ne bavim(o) koncertima. Studio je sudar s frustracijom i nemoći, sa svojim nedostacima i limitima.

Ali to te tjera da ideš dalje cijepljen od bilo koje vrste rutine i samozadovoljstva. Sami svoj tribute band? Ne može nitko od nas bolje svirati to što sviramo.

Pipsi su jako »zagrebački« bend, ali Rijeka vas uvijek nekako uspije prisvojiti, vjerojatno će tako biti i večeras. Mijenja li se vaš nastup, dinamika s publikom kad svirate izvan Zagreba?

– Doma je uvijek doma, svakome pa i nama, a u Rijeci obožavamo svirati i jako smo lijepo prihvaćeni. Kad se popneš na stage, manje-više svugdje je isto.