Nedavno objavljeni članak Thierryja Clermonta u francuskom Le Figarou podsjeća na 150. obljetnicu rođenja američkog pisca Jacka Londona, kojega opisuje kao »zvjezdanog skitnicu« i »pustolova tisuću života«.

»Paleći svijeću s oba kraja, Jack London brzo je shvatio da je od svog života napravio legendu, onu koju će ovjekovječiti književni mit: onaj o ‘zvjezdanom lutalici’, strastveno njegovan od strane mnoštva pisaca koje je inspirirao, i to ne bilo kojih pisaca. Među njima je bio i Leon Ray Livingston, nadimkom »kralj skitnica«, četiri godine stariji od Londona. Obojica su čitali knjige onog drugog, divili se onom drugom, ali se nikada nisu osobno sreli. Livingston, rođen 1872. i odrastao u privilegiranim okolnostima, bio je iskusan putnik i prvak željeznice, započevši svoj život lutanja u nježnoj dobi od 12 godina. U 1910-ima postigao je znatan uspjeh prepričavajući svoje podvige i nesreće kao skitnica u epskom stilu, kroz dvanaest knjiga predstavljenih tijekom trijumfalnih turneja«, napisao je Thierry Clermont.

Jack London rođen je u San Franciscu 12. siječnja 1876. godine, pod pravim imenom John Griffith London. Reklo bi se da ima tipičnu biografiju američkog pisca – bio je dostavljač leda, prodavač novina, mornar, tvornički radnik, krijumčar oštriga, tragač za zlatom na Aljaski… Otac mu se također bavio svim i svačim, a najviše astrologijom, dok mu je majka bila spiritistkinja. London je bio samouk i mnogo je putovao. Godine 1893. popeo se na jedan brod kao slijepi putnik i došao sve do Japana. Bio je kopač zlata u Klondikeu, govornik na socijalističkim zborovima i ratni dopisnik u Rusko-japanskom ratu. Maštao je o revoluciji i čitao Darwina, Marxa i Nietzschea. Kad je obolio od skorbuta, vratio se u Oakland. Nazivaju ga pjesnikom prirode i bunta, koji slavi snažne i poduzetne osobnosti. Tražio je junake koji se ne mire s okolnostima u kojima žive, nego svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Pisao je romane, pripovijetke i novele. Tijekom 40 godina života objavio je gotovo 50 knjiga: 20 zbirki pripovijedaka, 20 romana, zbirke eseja i drame.

Jack London smatra se jednim od prvih pisaca koji su počeli pisati komercijalnu fikciju, a kasnije i znanstvenu fantastiku. Neka od najpoznatijih njegovih djela su »Bijeli očnjak«, »Zov divljine«, »Morski vuk« i »Priče s južnih mora«.

Roman »Zov divljine« (»The Call of the Wild«), objavljen 1903. godine, smatra se Londonovim remek-djelom. Riječ je o popularnoj i iznimno emocionalnoj priči o preživljavanju smještenoj u vrijeme zlatne groznice na Aljaski 1890-ih godina. Glavni je lik pas Buck, mješanac bernardinca i škotskog ovčara, odveden s kalifornijskog ranča i prisiljen vući saonice u dalekoj Aljaski. Isprva je žrtva zlostavljanja svojih vlasnika i agresivnosti drugog psa. Nakon što odluči odbaciti civilizaciju i vratiti se svojim instinktima, postaje vođa čopora vukova. Žanrovski se »Zov divljine« opisuje kao pustolovni i animalistički roman – pustolovni jer su prikazane brojne pustolovine zaprežnih pasa koji prolaze nemile situacije i bore se za svoj opstanak, a animalistički jer su u središtu pozornosti psi.

Najvažniji likovi u romanu su sudac Miller kod kojega je Buck naučio na lagodan i bezbrižan život; Manuel, koji je Bucka prodao zbog vlastitog poroka; Francois koji je vjerovao da će Buck postati prava zvijer; Spitz, Buckov prvi pravi protivnik i prekretnica za njegov daljnji život te John Thornton koji je bio Buckov pravi prijatelj bez kojega on više nije imao razloga živjeti u blizini ljudi, a njegova smrt postaje prekretnica – Buck se okreće divljini kao konačnoj životnoj sredini. Buck se vratio u šumu i počeo se ponašati kao prava zvijer; lovio je, zavijao i ubijao svoje žrtve. Više nije bilo ljudi da ga sprečavaju da bude ono što on po prirodi jest. Probudio je prazvijer koja je u njemu živjela još od davnih predaka. Toliko se dobro uklopio u čopor vukova da su nakon nekoliko godina nastali mješanci vuka i psa: »Nije mnogo godina prošlo, a Jihati opaziše neku promjenu u pasmini šumskih vukova; viđali su naime neke vukove s mrkim mrljama po glavi i po njuški i s bijelom prugom na prsima.«

U »Zovu divljine« pisac je vrlo uspješno svoje doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore na život i smrt u potrazi za plemenitim metalom. Epopeja zlatne groznice opisana je vrlo uvjerljivo i živopisno, a posebne simpatije kako u ovom, tako i u svojim drugim djelima, Jack London je iskazao prema životinjama – posebno psima, opisujući ih kao hrabre, plemenite i vjerne čovjekove prijatelje.

U knjizi »Velike ideje – književnost«, u izdanju Školske knjige, navodi se da je književni naturalizam pravi procvat doživio u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su autori, među kojima su Stephen Crane, Jack London, Theodore Dreiser i Upton Sinclair, na različite načine istraživali učinke okoline na svoje likove. Kad je riječ o Londonovom aktivističkom angažmanu, bio je dio radikalne književne grupe The Crowd. Zalagao se za socijalizam i prava radnika. To mu je kasnije poslužilo kao tema za neka njegova djela kao što su »Rat klasa« i distopijske romane »Željezna peta« te »Ljudi s dna«. Zalagao se za prava životinja i borio protiv okrutnog tretmana i njihova zlostavljanja. Kako bi informirao javnost o toj temi, napisao je djelo »Jerry s otoka«, a poslije i nastavak »Michael, Jerryjev brat«. U nekoliko navrata Londona su optuživali za plagijat, nakon što su uočene određene sličnosti njegovih djela s djelima drugih autora.

Jack London od 1898. godine posvetio se pisanju, a bio je i dopisnik New York Journala. Prihvaćajući ideje Friedricha Nietzschea, Herberta Spencera i Charlesa Darwina, istaknuo se romanima u kojima opisuje elementarnu borbu za opstanak, kao što je uz »Zov divljine« i »Bijeli očnjak«, o pripitomljavanju divljega psa. Radnja im se događa na Aljaski, kamo je smjestio i radnje više novela i romana, primjerice »Kći snijega« i »Zlato«. Zaokupljenost prikazom ničeovskog nadčovjeka do vrhunca je doveo u »Morskome vuku« likom okrutna kapetana, simbolom iskonskoga zla. Izdvajaju se i autobiografski romani »Martin Eden« o sudbini samoukoga pisca, i »John Barleycorn« o borbi s alkoholizmom, potom djela kojima iskazuje socijalističke ideje – »Ljudi s dna«, o londonskim siromasima, vizija totalitarizma i revolucije »Željezna peta« i »Mjesečeva dolina«, te djela s radnjom na pacifičkim otocima – zbirke novela »Priče s južnog mora«, »Prema Makaloi«… Najuspjelija mu se ostvarenja odlikuju strukturno napetom dihotomijom optimističnoga kulta volje i pesimističnih uvida konkretiziranih opisima nasilja, okrutnosti i fizičke patnje. Jedan je od najčitanijih i najprevođenijih američkih pisaca prve polovine 20. stoljeća, a osobito veliku popularnost uživao je u nekadašnjem SSSR-u. Suvremena kritika njegovim knjigama priznaje vješto fabuliranje, zanimljivu problematiku odnosa između čari divljine i civilizacije, kao i određenu vrijednost zapažanja o socijalnoj problematici i tragici samouka, pustolova, i njegova života nakon postignute slave.

Jack London je smatrao da je čovjek zlo biće te da samo najjači mogu uspostaviti pravdu. Između ostalog je kazao i ovo: »Dati psu kost nije dobročinstvo. Dobročinstvo je podijeliti kost sa psom kada si gladan poput njega.«

U kontekstu današnjeg sve prisutnijeg nasilja nad ženama, aktualna je i njegova misao: »Čovjek se razlikuje od ostalih životinja, jer je jedini koji zlostavlja svoju ženku.« A o bavljenju književnošću zapazio je sljedeće: »Na vratima koja vode ka književnom uspjehu stoje psi čuvari: izdavači koji su propali pisci.«

Posljednje godine života Jack London je bio u najdubljoj kreativnoj krizi. Depresija i alkohol uzrokovali su u njega razvoj bubrežne bolesti. Preminuo je 22. studenoga 1916. godine u Glen Ellenu, u dobi od samo 40 godina. Neki izvori navode da je umro od predoziranja morfijem.