Bili su to divljaci, svi do jednoga, koji su znali samo za zakon sile i očnjaka – rečenica je iz romana »Zov divljine« (»The Call of the Wild«) američkog književnika Jacka Londona. Djelo je objavljeno 1903., tako da se ove godine obilježava njegova 120. obljetnica. Roman se smatra Londonovim remek-djelom. Riječ je o popularnoj i iznimno emocionalnoj priči o preživljavanju smještenoj u vrijeme zlatne groznice na Aljaski 1890-ih godina. Glavni je lik pas Buck, mješanac bernardinca i škotskog ovčara, odveden s kalifornijskog ranča i prisiljen vući saonice u dalekoj Aljaski. Isprva je žrtva zlostavljanja svojih vlasnika i agresivnosti drugog psa. Nakon što odluči odbaciti civilizaciju i vratiti se svojim instinktima, postaje vođa čopora vukova.

U »Zovu divljine« pisac je vrlo uspješno svoje doživljaje s Aljaske pretopio u priču u kojoj se ljudi i psi bore na život i smrt u potrazi za plemenitim metalom. Epopeja zlatne groznice opisana je vrlo uvjerljivo i živopisno, a posebne simpatije kako u ovom, tako i u svojim drugim djelima, Jack London je iskazao prema životinjama – posebno psima, opisujući ih kao hrabre, plemenite i vjerne čovjekove prijatelje.

Žanrovski se »Zov divljine« opisuje kao pustolovni i animalistički roman – pustolovni jer su prikazane brojne pustolovine zaprežnih pasa koji prolaze nemile situacije i bore se za svoj opstanak, a animalistički jer su u središtu pozornosti psi.

Prema ovom djelu 2020. snimljen je film u režiji Chrisa Sandersa, u kojemu glavnu ulogu tumači Harrison Ford. Radnja počinje u sunčanoj dolini Santa Clara 1897. godine, gdje je Buck živio u kući suca Millera.

Ondje mu je bilo vrlo lijepo, bezbrižno se igrao i trčkarao, svi su ga voljeli i mazili. Njegova mu je bezbrižnost uskraćena zbog jednog nemarnog i poročnog čovjeka koji ga je prodao kako bi smanjio vlastite dugove. Tim činom Buck postaje svjedokom ljudske okrutnosti i sebičnosti, a taj je trenutak i pokretač čitave fabule romana.

Nakon što je Buck predan u ruke neznanaca, dobivao je batine, bio je više gladan nego sit, a morao se boriti i s drugim psima za svoje mjesto u čoporu. Ubrzo je shvatio da se mora izboriti za sebe i da će se morati služiti raznim nečasnim metodama kako bi očuvao živu glavu.

Kako je stalno mijenjao gospodare, više nije vjerovao nikome osim čovjeku koji ga je spasio od sigurne smrti – Thorntonu. Njega je iskreno zavolio i s njime stvorio prijateljski odnos, no razdor koji se pojavio u njegovoj duši nakon brojnih nemilih događaja, doveo ga je do dvojbe; s jedne je strane bio njegov voljeni prijatelj, a s druge ga je strane vukao život divljine. Počeo je sve češće napuštati svoga prijatelja, no ipak mu se svaki put vraćao.

Kad su Jihati ubili njegova prijatelja Thorntona, on se pretvorio u zvijer. Pomiješale su mu se tuga i bijes. Indijance je zaklao, a potom se vratio u šumu među vukove gdje je konačno osjećao iskonsku pripadnost. S njima se stopio u jedno, postao je dio »obitelji«, a ljudi mu više nisu mogli zapovijedati. Konačno je postao slobodan i svoj.

Ukratko je to sadržaj romana u kojemu je Buck doživio brojne negativne situacije na svom putovanju te ga je to sve naposljetku karakterno odredilo. Od dobrog i zaigranog psića, postao je snažan, strašan pas kojeg se boje i ljudi i životinje.

Morao se prilagoditi novonastalim situacijama, mudro prosuđivati i biti lukav, krasti hranu i snalaziti se na razne načine kako bi preživio u okrutnom svijetu u kojemu se našao. Potpuno nezaštićen, brzo je učio kako se mora ponašati i što ne smije činiti ako želi spasiti vlastiti život. U početku je vjerovao ljudima i smatrao ih svojim prijateljima, no njegovo ga je iskustvo naučilo da ne može nikome vjerovati i da se mora boriti protiv ljudi i protiv životinja.

Ta njegova karakterna promjena prikazana je putem brojnih pustolovina. Najvažniji likovi u romanu su sudac Miller kod kojega je Buck naučio na lagodan i bezbrižan život; Manuel, koji je Bucka prodao zbog vlastitog poroka; Francois koji je vjerovao da će Buck postati prava zvijer; Spitz, Buckov prvi pravi protivnik i prekretnica za njegov daljnji život te John Thornton koji je bio Buckov pravi prijatelj bez kojega on više nije imao razloga živjeti u blizini ljudi, a njegova smrt postaje prekretnica – Buck se okreće divljini kao konačnoj životnoj sredini.

Buck se vratio u šumu i počeo se ponašati kao prava zvijer; lovio je, zavijao i ubijao svoje žrtve. Više nije bilo ljudi da ga sprečavaju da bude ono što on po prirodi jest. Probudio je prazvijer koja je u njemu živjela još od davnih predaka. Toliko se dobro uklopio u čopor vukova da su nakon nekoliko godina nastali mješanci vuka i psa:

»Nije mnogo godina prošlo, a Jihati opaziše neku promjenu u pasmini šumskih vukova; viđali su naime neke vukove s mrkim mrljama po glavi i po njuški i s bijelom prugom na prsima.«

U knjizi »Velike ideje – književnost«, u izdanju Školske knjige, navodi se da je književni naturalizam pravi procvat doživio u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su autori, među kojima su Stephen Crane, Jack London, Theodore Dreiser i Upton Sinclair, na različite načine istraživali učinke okoline na svoje likove.

Jack London, pod pravim imenom John Griffith Chaney, rođen je 1876. u San Franciscu, a preminuo je 1916. u Glen Ellenu. Moglo bi se reći da je imao tipičnu biografiju američkog pisca – bio je raznositelj leda, prodavač novina, krijumčar oštriga, skitnica, tvornički radnik, mornar, tragač za zlatom na Aljaski…

Otac mu se bavio svim i svačim a najviše astrologijom, dok mu je majka bila spiritistkinja. Jack London bio je samouk i mnogo je putovao. Godine 1893. ukrcao se na jedan brod kao slijepi putnik i došao sve do Japana.

Bio je kopač zlata u Klondikeu, govornik na socijalističkim zborovima, ratni dopisnik u Rusko-japanskom ratu. Maštao je o revoluciji i čitao Darwina, Marxa i Nietzschea. Nazivaju ga pjesnikom prirode i bunta, koji slavi snažne i poduzetne ličnosti.

Tražio je junake koji se ne mire s okolnostima u kojima žive, već svladavaju prepreke borbom i snagom volje. Pisao je romane, pripovijetke i novele. U svojih 40 godina života objavio je gotovo 50 knjiga: 20 zbirki pripovjedaka, 20 romana, zbirke eseja i drame.

Istaknuo se romanima u kojima opisuje elementarnu borbu za opstanak – spomenuti »Zov divljine« i »Bijeli očnjak« o pripitomljavanju divljega psa. Radnja im se događa na Aljaski, kamo je smjestio i radnje više novela i romana, kao što su »Kći snijega« i »Zlato«.

Zaokupljenost prikazom ničeovskog nadčovjeka do vrhunca je doveo u »Morskome vuku«, likom okrutnog kapetana, simbolom iskonskoga zla. Izdvajaju se i autobiografski romani »Martin Eden« o sudbini samoukoga pisca, i »John Barleycorn« o borbi s alkoholizmom, potom djela kojima iskazuje socijalističke ideje – »Ljudi s dna« o londonskim siromasima, vizija totalitarizma i revolucije »Željezna peta« i »Mjesečeva dolina«, te djela s radnjom na pacifičkim otocima – zbirke novela »Priče s Južnog mora«, »Prema Makaloi« te romani »Jerry otočanin« i »Michael, Jerryjev brat«.

Kako je istaknuto u natuknici mrežnog izdanja Hrvatske enciklopedije, najuspjelija mu se ostvarenja odlikuju strukturno napetom dihotomijom optimističnoga kulta volje i pesimističnih uvida konkretiziranih opisima nasilja, okrutnosti i fizičke patnje. Jedan je od najčitanijih i najprevođenijih američkih pisaca prve polovine 20. stoljeća, a osobito veliku popularnost uživao je u nekadašnjem SSSR-u.

Suvremena kritika njegovim knjigama priznaje vješto fabuliranje, zanimljivu problematiku odnosa između čari divljine i civilizacije, kao i određenu vrijednost zapažanja o socijalnoj problematici i tragici samouka, pustolova, i njegova života nakon postignute slave.

Jack London je smatrao da je čovjek zlo biće te da samo najjači mogu uspostaviti pravdu. Između ostalog je kazao i ovo: »Dati psu kost nije dobročinstvo. Dobročinstvo je podijeliti kost sa psom kada si gladan poput njega.«

U kontekstu današnjeg sve prisutnijeg nasilja nad ženama, aktualna je i njegova misao: »Čovjek se razlikuje od ostalih životinja, jer je jedini koji zlostavlja svoju ženku.«