Topla, drvena radionica koja miriše na lak, smolu i svježe rezano drvo. Veliki radni stol u sredini prostorije, masivan, izgreban od noževa i dlijeta obasjan svjetlom iz velikog prozora.

Nije bilo rada tijekom noći, samo danje svjetlo omogućavalo je majstoru da točno vidi teksturu i svaki god drveta, da lakše kontrolira debljinu i krivulje komada kojega upravo izrađuje. Dok su na zidovima bila obješena dlijeta, alati i kalupi, sa stropa i greda visjeli su polugotovi instrumenti i komadi drveta na sušenju…

Prikaz je ovo radionice violina Antonija Stradivarija s početka 1700-tih godina, radionice u talijanskoj Cremoni gdje su stvorene danas najskuplje i najcjenjenije violine čija se vrijednost mjeri desecima milijuna dolara. A jedna od tih volina, koja je godinama bila »izgubljena«, upravo se nenadano pojavila na malom, nenametljivom kušanju vina s recitalima i klasičnom glazbom održanom u Unterlinden muzeju francuskog grada Colmara.

IZGUBLJEN TRAG

Dok je sommelier točio vina biranoj publici, francuski je violinist Emmanuel Copey izvukao prelijepu staru violinu i na njoj izveo Sibeliusov koncert. Bila je to predivna, profinjena večer, gastronomske i glazbene kritike bile su pune hvalospjeva, a specijalizirane su novine objavljivale fotografije s tog događaja. I upravo je fotografija objavljena u francuskom regionalnom dnevnom listu Dernieres Nouvelles d’Alsace sasvim slučajno privukla pažnju Pascale Bernheim, osnivačice organizacije Musique et Spoliations, organizacije koja pokušava ući u trag ukradenim i nestalim glazbenim instrumentima.

– To je Lauterbach! Stradivari iz 1719. kojeg su tijekom Drugog svjetskog rata iz Varšave opljačkali nacisti, a koji je potom, nakon rata, tko zna na koji način završio u nekim riznicama istočnog Berlina. Violina je, navodno, zadnji puta viđena u Parizu netom nakon pada Berlinskog zida, no od tada joj se gubi svaki trag. Ovo je najvrjedniji opljačkani instrument koji je lociran u posljednjih 80 godina, i mora biti vraćen vlasnicima, kaže Bernheim koja je najavila pokretanje potrage za violinom koja je, u međuvremenu ponovo nestala bez ikakvog traga.

AI

Violinist Copey tvrdi kako njegova violina nije Stradivari za kojim se traga, no, zbog osjetljivosti instrumenta, nije spreman prepustiti ga na analizu neovisnim stručnjacima. Organizator koncerta u Colmaru, Emmanuel Jaeger također podupire violinista tvrdeći kako ne vjeruje da je riječ o spornom Stradivariju.

SVETI GRAL

Lauterbach je inače gotovo mitski primjerak violine iz zlatnog Stradivariusova doba, oko 1700. i 1720. godine, razdoblja iz kojeg je danas ostalo samo devet violina, a dvije od njih, Lauterbach te Lautenschlager i danas su izgubljene. Ne zna se njihova lokacija niti u čijem se vlasništvu nalaze. A svaki od ovih devet instrumenata vrijedan je više od 10 milijuna dolara.

Ovaj specifičan primjerak, violinu Lauterbach koja predstavlja svojevrstan sveti gral, Stradivari je izradio u apsolutnom vrhuncu svoga stvaralaštva. Načinjena od alpske smreke i javora, posebnim tehnikama koje se ni danas ne mogu reproducirati, violina ima vrlo specifičan, poseban zvuk.

Kroz povijest su ju posjedovali vrhunski violinisti, od virtuoza Charlesa Phillipe Lafonta, preko Jean-Baptista Vuillaumea do njemačkog violinista Johanna Christoph Lauterbacha po kojemu je kasnije i dobila ime. Violinu početkom 20. stoljeća kupuje poljski industrijalac Henryk Grohman, a njegova kolekcija 1939. završava u Nacionalnom muzeju u Varšavi. No samo nekoliko mjeseci kasnije, nacistička Njemačka i SSSR napadaju i dijele Poljsku, a Varšava ostaje pod kontrolom Hitlerovih postrojbi.

Prije ulaska njemačkih »specijalista« koji su, po izričitoj Hitlerovoj i Göringovoj zapovjedi, »češljali« muzeje i privatne kolekcije okupiranih zemalja te odnosili pokradene umjetnine u kolekcije nacističkih lidera, kustos je sakrio Lauterbacha u posebnu prostoriju muzeja. Violina tamo ostaje punih pet godina, no 1944. u jednoj od iznenadnih inspekcija njemački vojnici ju pronalaze. Lauterbacha iz muzeja odnosi njemački časnik Theodor Blank kada počinje misterij koji traje već desetljećima.

Američka vojna policija violinu pronalazi 1948. u Njemačkoj. Postoji zapis da je trebala biti vraćena Poljskoj, no to se nikada nije dogodilo već se violina u jednome trenutku pojavila u Istočnoj Njemačkoj. Na svjetlo dana gotovo i nije iznošena, a javno se pojavila neposredno nakon pada Berlinskog zida da bi potom ponovo potonula u tajnost.

Prije dvije godine, na jednome od koncerata u Francuskoj prikazana je violina za koju se posumnjalo kako je riječ upravo u čuvenom Stradivariju, no ta sumnja nikada nije dokazana, a violina je ponovo završila na skrivenom mjestu. Sve do nedavnog koncerta u Colmaru.

REMEK-DJELA

Stradivarijevi instrumenti i danas, tri stoljeća nakon njihova nastanka fasciniraju svojim zvukom i kvalitetom, što ih čini remek-djelima u svijetu glazbe i umjetnosti. Puna tajna njihovog nastanka i danas je ispunjena zagonetkama, no Stradivari je svakom detalju izrade glazbala posvećivao izvanrednu pažnju.

Drvo od kojeg je oblikovao svoje violine posebno je pažljivo birao. Koristio je smreku za gornju ploču violine, dok je dno i stranice izrađivao od javora. No ovo drvo raslo je u Alpama tijekom »malog ledenog doba«, perioda ekstremno hladnih zima u Europi. To je drvo raslo sporo, imalo je izuzetno guste godove i visoku gustoću, što je instrumentima davalo jedinstvenu akustičnu rezonanciju. Birao je stabla s vrlo pravilnim godovima i nije uzimao bilo što, već je Stradivari bio vrlo selektivan.

Ujedno, pri izradi je radio na unutarnjoj drvenoj formi instrumenta, savijajući bočne stranice zagrijavanjem nad vatrom. Gornja i donja ploča nisu bile ravne, već su imale precizno i vrlo pomno proračunata zakrivljenja, a pojedine zone violine imale su i različitu debljinu drvenih ploča.

Unio je promjene i na »f« otvore na violinama. Ovi su rezovi, koji utječu na protok zraka i projekciju zvuka, bili nešto duži i znatno elegantniji nego li je to bilo uobičajeno kod ostalih violina. Promijenio je i kut vrata instrumenta. No posebna priča i razlog zbog čega su instrumenti iz Stradivarijeve radionice iskakali iznad svih ostalih bili su u laku kojim su violine premazivane. Prema posebnom receptu, kojega ni danas nitko ne zna, miješao je ulja, smole i pigmente kako bi dobio višeslojni lak bogatih crveno-zlatnih tonova. Ovaj premaz nije samo štitio instrument već je davao i poseban utjecaj na vibraciju, stvarajući vrlo specifičan zvuk.

DISCIPLINIRANI RADOHOLIČAR

Unatoč svemu, Stradivarijeve violine u vrijeme njegova života nisu bile skupe kao danas, cjenovno su bile u rangu violina ostalih majstora ili tek nešto malo skuplje. No bile su cijenjene. Stradivari nije bio genijalni zanatlija i stvaratelj, bio je vrlo discipliniran poslovni čovjek. Njegova radionica bila je vrlo precizno organizirana, a svaki instrument kojega je stvorio pratila je i dokumentacija što je za početak 18. stoljeća bilo apsolutno neuobičajeno. Ujedno, Stradivari je po još nečemu bio drugačiji od prosječnih zanatlija, graditelja violina. Bio je vrlo bogat, posjedovao je vlastitu kuću i radionicu, a bio je toliko bogat i uspješan da se u Cremoni koristio izraz »bogatiji od Stradivarija«. Kao radoholičar, stvorio je tijekom svog radnog vijeka preko 1.100 instrumenata.

Građani u Cremoni rijetko su viđali Stradivarija izvan njegove radionice koja se nalazila u središtu grada. Gotovo uvijek nosio je bijelu pregaču, čak i zimi, a radio je do posljednjeg dana, umrijevši u 93. godini što je, za to doba, bilo vrlo neobično.

Uz Antonija Stradivarija radili su i njegovi sinovi, no oni nikada nisu dosegli tu kvalitetu proizvodnje instrumenata pa je radionica nakon nekog vremena ugašena.

Danas se na »slijepim testovima« violina provjerava specifičnost zvuka i pokazuje se kako neki od suvremenih instrumenata mogu zvučati vrlo slično originalnim Stradivarijevim violinama. No instrumenti starog majstora iz Cremone, koji danas postižu milijunske vrijednosti i koje, u posljednjih pedesetak godova čak kupuju i investicijski fondovi znajući da vrijednost Stradivarija ne pada, nisu samo glazbala. To je spoj znanosti, zanata, vremena i reputacije, spoj kojeg nije moguće replicirati.

Je li violina na kojoj je odsviran koncert u francuskom muzeju od prije nekoliko dana doista Stradivarijev Lauterbach, za sada još uvijek nitko ne može reći. Nema sumnje kako će se uskoro povesti pravna bitka za dokazivanje statusa violine, bitka kojom se piše novo poglavlje u povijesti legendarnog instrumenta.

INICIJATIVA MUSIQUE ET SPOLIATIONS

Musique et Spoliations je francuska inicijativa posvećena istraživanju i dokumentiranju glazbenih instrumenata, rukopisa i druge glazbene imovine koja je opljačkana tijekom razdoblja nacističke okupacije u Drugom svjetskom ratu. Projekt okuplja povjesničare, muzikologe i pravne stručnjake s ciljem da identificiraju porijeklo spornih predmeta, rekonstruiraju njihove vlasničke puteve i, gdje je moguće, pomognu u njihovom povratu zakonitim vlasnicima ili njihovim nasljednicima.

Poseban fokus stavlja se na violine i druge vrijedne instrumente koji su pripadali židovskim glazbenicima i kolekcionarima, a koji su tijekom rata konfiscirani, prodani ili nestali. U tom kontekstu, inicijativa igra važnu ulogu u slučajevima poput violine Lauterbach, gdje se isprepliću pitanja autentičnosti, vlasništva i povijesne pravde. Djelovanje ove platforme dio je šireg međunarodnog napora za restituciju kulturnih dobara opljačkanih u ratovima 20. stoljeća.

TRI NAJPOZNATIJE STRADIVARIJEVE VIOLINE

1. Messiah (Le Messie)

Izrađena 1716. godine, smatra se najočuvanijom Stradivarijevom violinom. Gotovo nikada nije bila u aktivnoj upotrebi, zbog čega je ostala u gotovo savršenom stanju.

2. Lady Blunt

Violina iz 1721. godine poznata po rekordnoj prodajnoj cijeni na aukciji. Iznimno je očuvana i smatra se jednim od najvrjednijih instrumenata na svijetu.

3. Soil

Iz 1714. godine, jedna od najpoznatijih koncertnih violina. Proslavila se zahvaljujući vrhunskim violinistima koji su je koristili na najvećim svjetskim pozornicama.

RESTITUCIJE OPLJAČKANIH UMJETNINA

Slučaj violine Lauterbach prerastao je okvire priče o rijetkom i iznimno vrijednom instrumentu te postao primjer složenih sporova oko restitucije umjetnina opljačkanih u ratovima. Instrument, koji je nestao tijekom Drugog svjetskog rata, desetljećima se smatrao izgubljenim, a njegovo moguće ponovno pojavljivanje otvorilo je niz pravnih i etičkih pitanja. U središtu problema nalazi se dilema o zakonitom vlasništvu – pripada li takav predmet državi iz koje je otuđen, nasljednicima ili sadašnjem posjedniku. Ovakvi slučajevi redovito uključuju dugotrajne procese utvrđivanja autentičnosti, podrijetla i vlasničkog kontinuiteta. Istodobno, riječ je o predmetima iznimne tržišne vrijednosti, što dodatno komplicira postupke. Lauterbach tako simbolizira sudar povijesti, prava i tržišta umjetnina, ali i šire pitanje ispravljanja nepravdi iz prošlosti koje i danas imaju konkretne posljedice.

REPUTACIJA KOJA NADILAZI VRIJEME

Antonio Stradivari rođen je 1644. godine u talijanskom gradu Cremoni, u tadašnjoj Lombardiji. O njegovu ranom životu nema mnogo pouzdanih podataka, no pretpostavlja se da je odrastao u obitelji srednjeg staleža te rano stupio u kontakt s obrtničkim krugovima grada. Tijekom života izgradio je ugled kao jedan od najcjenjenijih majstora svoga vremena, a njegov rad bio je tražen među europskim plemstvom i imućnim građanstvom.

Bio je dvaput oženjen i imao više djece, od kojih su neki nastavili obiteljsku tradiciju. Veći dio života proveo je u rodnom gradu, gdje je i preminuo 1737. godine u dubokoj starosti. Njegovo ime ostalo je trajno povezano s vrhunskim umijećem, preciznošću i dugotrajnom reputacijom koja nadilazi njegovo vrijeme.