U Teatru &TD pozvani smo pogledati dvije predstave u jednoj, postavljene tako da pojedini likovi sudjeluju u obje, spojene čvrstom temom mladenačkog stanodavstva i siromaštva. Režiraju ih Toma Serdarević i Patrik Sečen, prema tekstovima Vida Leža i Filipa Rutića (pri čemu potonji par ujedno potpisuje i dramaturgiju). Nije, dakle, naročito čudno da u tom muškom autorskom univerzumu ženski likovi imaju sapunički okvir posvemašnje naivnosti (lik prostodušne Marte, unatoč tankom tekstu, uvjerljivo glumi Anja Jogunica) ili, pak, karikaturalne ekscentričnosti (velovima i zvjezdicama ukrašenu Lunu duhovito i spretno igra Lucija Rukavina). Srećom, glumice iz plitko napisanih likova izvlače šarmantne životne sokove (posebno Lucija Rukavina briljira kao alternativna boho-djevojka), ali muški su protagonisti definitivno mnogo upečatljivije napisani. »Zeitnot« je drama njihova međusobnog odmjeravanja, u kojem pratimo kako borba za minimalnu zaradu svodi čovjeka na maksimalni emocionalni slom.

Konobari i dostavljači

Publika bira hoće li prvo pogledati predstavu »u stanu« ili »u kafiću«, odnosno hoće li pratiti fokus dostavljača hrane (izvrsni Luka Slišković u roli duboko ogorčenog i razočaranog, ali i borbenog Ivana), koji jedva uspijeva skucati svoj dio stanarine za garsonijeru koju dijeli s curom – ili ćemo gledati dramu u kafiću (gdje bezimenog konobara nijansiranim podtonovima nemoćnog bijesa odlično igra glumac Bruno Vršćak). Na taj je način režijski naglašena situacija »lažnog izbora«, jer u svakom slučaju svi ćemo pogledati sve: nakon pauze, prizorišta se zamijene i publika koja je bila u kafiću prelazi u stan – ili obrnuto. I dostavljač (Slišković) i konobar (Vršćak) osmišljeni su kao trpeljivi, pošteni i strpljivi mladi muškarci koji se nastoje prilagoditi sustavu ekspolatacije. Nema veze ako završiš studij geografije kao Ivan: ako se traži dostavljač, sjedaš na bicikl i voziš ljudima hranu. Nije važno ni ako si cijeli dan gladan dok radiš za šankom kao Konobar: cilj je nešto zaraditi, a ne žaliti se na uvjete rada. Što je dakle zabilježeno najsitnijim slovima? Nema revolucionarnog impulsa. Novac je definitivno glavna tema ove predstave, u smislu uvjerenosti svih likova da čovjeka čini njegova platežna moć i da si »bez novca« jednostavno nula (kapitalizam je progutan kao neupitna udica). Novac je i uzrok apatije protagonista, točnije njihovog implicitnog ideologijskog stava da mu svi robujemo, nema drugih ideala i postoji tobože samo jedan ispravan scenarij stjecanja »poželjnog statusa«. On glasi: što prije brak, što prije vlastiti stan. Drugim riječima, novac je gospodar konformizma i konformizam je put do novca.

Foto Luka Dubroja

Tek na samom kraju izvedbe, kad glumci iskorače iz svojih likova i progovore u prvom licu jednine vlastitog iskustva, saznajmo da mladi ljudi danas ipak nisu u potpunosti prepušteni zgrtanju para, a bome ni samima sebi. U ovom dijelu izvedbe glumci tematiziraju razne oblike obiteljskih solidarnosti koji također oblikuju njihove živote i činjenicu da nitko od njih zapravo nije usamljeni kapitalistički kotačić na »nezaustavljivom« putu u zlatni kavez. Slišković i Vršćak glumački cijelo vrijeme rade s pobunom koja je na samom rubu izbijanja, ali ipak mora biti ugušena ili radi mira u kući ili radi mira u kafiću. Slišković otvara zanimljivu dimenziju svog dostavljačkog protagonista kao nezadovoljnog, dapače impotentnog ljubavnog partnera, koji sa samim sobom stalno igra igru gužvanja papirića. Tim sitnim lopticama nastoji pogoditi pepeljaru (loptice stalno padaju mimo cilja), kao što ne uspijeva ni uspostaviti emocionalnu bliskost sa svojom djevojkom, da bi zatim u prostoru kafića naglo otvorio dostavljačku torbu iz koje također ispada gomila grudvica papira. Ove bijele grudvice kao da su istovremeno protagonistov jedini odušak i točan trag malih nemoći koje svuda nosi sa sobom. Vršćak također igra »izgubljenost« kroz lik konobara, komunicirajući licem, raznovrsnim izrazima srama i tihog poniženja, ali i pobunjenički bijesnih pogleda koje baca prema razmetljivim i nametljivim gostima. Oba glumca uspješno nose sizifovsku težinu svojih likova.

Stanodavci i gastarbajteri

Važni su i protagonisti za koje se u prvi mah čini da »imaju moć« ili barem imaju čime platiti piće: to su sirovi, grubi Stanodavac u interpretaciji Nikole Nedića te pomalo manični Stranac Jakova Zovka. Nedić majstorski hvata frekvenciju »starog gastarbajtera« koji je u međuvremenu postao dio građevinske mafije, dok Zovko igra mladog povratnika iz pečalbe kojem pod svaku cijenu i brzo treba bar neki osjećaj da nije Pale sam na svijetu. Osobno, zanimljivija mi je izvedba u kafiću od izvedbe u stanu, jer je i redateljski i glumački postavljena s puno više unutarnjih kontradikcija, životnih paradoksa i finih socijalnih nijansi. Nikola Nedić igra Stanodavca koji nije samo gad koji samo vreba zaradu (u pretijesnim trapericama koje ga neprestano smetaju, ali valjda signaliziraju potrebu lika da se doima mlađim i atletskijim no što jest), nego i čovjek koji u kafiću oplakuje svoje bližnje, ima potrebu saslušati ljude oko sebe, a očajan je i zbog izgubljenog ručnog sata koji je za njega predstavljao uspomenu na vezu s obitelji.

Jakov Zovko ostavlja možda i najdublji glumački dojam u čitavom uprizorenju jer ne radi sa socijalnim tipovima, nego s originalno neurotičnim protagonistom čiji se nemir i potištenost maskiraju frenetičnom srdačnošću, ali svako malo fasadu probije i neobično žalosno lice čovjeka bez korijena, bez svojstava, bez prijatelja, bez ikakvog socijalnog oslonca. Nomadizam kao da je prebrisao čitave kontinente ove dramske ličnosti. Jedna od odličnih tema predstave je kako prisilne migracije, bilo ekonomske, bilo edukacijske, svode ljude na razne oblike dugotrajnog robovanja ideji »zelenije trave«. Naziv predstave, prevodiv kao »vremenska stiska«, signalizira i do koje mjere današnja generacija ne vidi pred sobom otvoreni horizont vremena, nego prijetnju raznih vrsta apokalipse. Umjesto one velike, globalne, ekološke, likovi tonu u smakove svijeta koje kontrolira surovo tržište rada. Iluzija da vremena »nema« jedna je od opresivnijih rešetki današnje političke demagogije.

Finale bez maski

U posljednjem dijelu ove režijski i izvođački odlično postavljene predstave, svi se glumci penju na improviziranu pozornicu dugog stola ispred garderobe na ulazu u Teatar &TD i ispovjedno govore – izvan uloga – o tome na koje su sve načine stanarski povezani s drugim ljudima, prvenstveno svojim obiteljima. Tu postaje vidljivo da možda najvažnija stvar u životu nije »kupiti stan« ni »imati stalan posao«, nego njegovati ekologije međusobnih skrbi i privrženosti, koje NEMAJU cijenu. Isto tako dolazi do izražaja koliko je implicitni društveni pritisak tobože »imperativne« mladenačke samostalnosti usmjeren na kidanje veza sa članovima obitelji, što dugoročno oštećuje i čini usamljenijima i mlađu i stariju generaciju. Taj je dio predstave najhrabriji i najkritičniji prema čitavoj demagogiji kapitalizma kao sistemskog sebičluka. Zbog tog trećeg dijela mijenja se i odnos publike prema prva dva segmenta izvedbe, odnosno čitava se tematika stanovanja i porobljavanja mladih ljudi kreditima (za stan) pokazuje kao zamka koju je djelomice moguće izbjeći. U cjelini, riječ je o predstavi koja još jednom potvrđuje Teatar &TD kao trenutno umjetnički najživlje mjesto u gradu, čiji repertoar valja pratiti kao pravi melem snažnih, suverenih i lucidnih mladih glasova. Jer već i samo dijagnosticiranje pravih razloga apatije našeg doba prebacuje nas iz slijepe ulice na javni trg moguće promjene.