RIJEKA Nekadašnja hrvatska reprezentativka Mia Mašić zaokružila je svoju košarkašku priču. Sve je počelo u Riječanki, a završilo se nakon 10 inozemnih sezona u FSV-u svečanim oproštajem poslije posljednje domaće premijerligaške utakmice sezone s KAŽL-om.

Doduše, Mia će vjerojatno zaigrati i u zadnjem kolu kod Trešnjevke, ali klub je svojoj kapetanici organizirao sjajan oproštaj pred tristotinjak gledatelja u dvorani na Kantridi. Došla je i gradonačelnica Rijeke Iva Rinčić, koja je Miji uručila buket i medaljon Grada Rijeke. Bila je tu i torta, darovi njezina kluba te suigračica…

– Znala sam da će doći taj dan, ali nisam očekivala da će oproštaj biti na ovoj razini. Toliko ljudi je došlo, toliko darova sam dobila, ha, ha. Svi su se stvarno potrudili. Trener Davor Tadej me odlučio izvaditi iz igre minutu prije kraja da bih dobila pljesak. Bilo je fenomenalno.

Gradonačelnica je došla općenito zbog rezultata koje smo napravili ove sezone kao klub, a meni je uručila medaljon Grada Rijeke za sve godine koje sam dala u košarku i na neki način promovirala riječki sport, posebno kroz reprezentaciju. Stvarno je bilo emotivno i prekrasno – kaže Mia Mašić, koja je nedavno proslavila 33. rođendan, ali o kraju karijere je već polako počela razmišljati na ljeto 2024. godine kada se vratila u rodni grad.

Selidbe

Nakon Riječanke, Pletera i Šibenika, Mašić je košarka vodila u Italiju (Muggia, Cagliari, Elite Roma, Magnolia Campobasso, Broni, Rovigo), Francusku (Le Havre), Njemačku (Hannover), Španjolsku (Perfumerias Avenida), Češku (Slovanka), Rumunjsku (Olimpia Brasov) te na kraju Tursku (Bursa). Deset godina kasnije, vrijeme je bilo za povratak kući, ali i start neke nove karijere jer Mia i dalje ostaje u FSV-u. Samo na jednoj drugoj poziciji.

– Sve je krenulo iz Riječanke, gdje mi je Tomislav Švec bio prvi trener i upravo on mi je uručio moj stari dres iz Riječanke. Prebacila sam se zatim s 18 godina u Pleter s kojime smo osvojili naslov i ušli u Prvu ligu te je tako krenuo moj profesionalni put. Potom sam otišla u Šibenik i iz Šibenika u Italiju. Deset godina sam igrala u inozemstvu i onda jednostavno osjetila da je vrijeme za povratak. Došlo je prirodno i radim na tome da tu tranziciju što manje osjetim. Nije jednostavno od svijeta igrača ući u neki drugi svijet. Emil Baltić kao sportski direktor mi jako puno pomaže da to što manje osjetim. Imam puno podrške od svih u klubu i zahvalna sam na tome.

Kada je potrebno sumirati otprilike 15 profesionalnih sezona riječke bek-šuterice, na vrhu je ipak potrebno istaknuti reprezentativne nastupe, a posebno onaj na Europskom prvenstvu 2021. godine. Također, tu su i euroligaške utakmice u Španjolskoj, EuroCup s Bursom…

– Doživjela sam da sam odigrala euroligaške utakmice s Avenidom što je ipak najviši rang europske klupske košarke. Naravno, tu je i reprezentacija i Europsko prvenstvo te bih to izdvojila kao najvažnije uspjehe koje sam imala u svojoj karijeri. Ipak se boriš za svoju zemlju. Kada čuješ himnu… Nema veće stvari od toga. Također, imam divna sjećanja i na Italiju i Campobasso. Imala sam odličnu sezonu, ali nažalost nas je zeznula korona.

No, proglašene smo prvakinjama i ušle u Serie A. Nekoliko tisuća ljudi je dolazilo na utakmice i to je bilo predivno. Ljudi su najbitniji. Kako mi se karijera gradila, krenula sam od manjih klubova dok nisam došla do neke veće razine i zbog toga sam ponosna na sebe jer sam to ostvarila bez nečije pomoći ili »guranja«.

Teža ozljeda

Mia je imala na neki način i sreću što je uspjela zaključiti igračku karijeru u rodnom gradu. I to u najuspješnijoj sezoni za FSV otkako se osnovao. Riječanke su ove sezone došle do polufinala Kupa »Ružica Meglaj-Rimac«. Kapetanicu ekipe je još prošle godine na polovici sezone zaustavila teža ozljeda gležnja pa se polako počela vraćati i svoje najbolje utakmice igrati zapravo taman uoči oproštaja.

– Ponosna sam na cijelu ekipu. Nije bilo jednostavno spojiti iskusne igračice od preko 30 i cure od 15, 16 godina. Taj miks je bio izazovan, ali na kraju svega, baš zato što su sve cure kvalitetne osobe, uspjele smo se povezati. Mi starije smo dosta mentorirale mlađe i pohvale tu idu i trenerima, kojima nije bilo jednostavno sve to držati u balansu.

Meni osobno je sezona krenula klimavo zbog ozljede i dosta me to mučilo. Cijelu polusezonu nisam bila svoja i često smo se krpale na terenu. Onda krajem sezone sam se krenula vraćati sebi. Zadnja tri mjeseca igram svoju košarku i taman se sada opraštam, ha, ha.

Mašić sada kreće u neke nove sportske izazove. Emil Baltić ju je već počeo mentorirati kao njegovu desnu ruku.

– Bacili su me od ove godine u vatru s papirologijom, administrácijskom stranom kluba. Nastavit ću dalje s time, nalazim se u tome. Završavam i Kineziološki fakultet u Splitu za kondicijsku spremu te ću se vjerojatno posvetiti i tome. Vidjet ćemo u budućnosti, ali svakako ću i dalje biti s curama na treninzima – zaključuje Mia Mašić.