RIJEKA – »Imam šezdeset godina. Zapravo, jako sam blizu 60 godina. Zastrašujuće blizu. Nikad se nisam udavala. Nikad nisam rodila, posvojila, abortirala. Nikad nisam ni željela djecu. Nikome se za to nisam ispričavala, a neću niti početi. Moj je život bio moj sa svim svojim odabirima; dobrim, neutralnim, lošim. I sad je moj. I sad, ovakva, bez ijedne isprike za mene i za druge, lutam po liječničkim čekaonicama i ulicama, i šoping centrima, i babinjacima, i uredima, i razgovaram sama sa sobom.« – uvodni je to dio u Filodrammatici nedavno izvedene kazališne predstave »Stidna« u izvedbi i režiji Denis Kirinčić, nastale prema tekstovima Envera Krivca, koja daje uvid u život jedne žene na prijelazu životne faze.

Nastala po motivima i elementima kratkih priča Envera Krivca iz njegove zbirke »Osamotne okolnosti« (VBZ, 2023.), ova britka monodrama nizom unutarnjih monologa prati ženu suočenu s promjenama tijela i svakodnevice, između supermarketa, čekaonica te doslovno nabujalih vlastitih misli. S obzirom na različite monologe, predstava zahvaća teme menopauze, društvenih očekivanja, seksualnosti i usamljenosti.

Predstava koja klinički precizno progovara o onome o čemu se često šuti, no na način koji istodobno nasmijava i provocira, nameće niz pitanja osobne i društvene prirode, koja mahom proizlaze iz iskustva protagonistice – tko je žena kad izgubi one društveno ključne uloge poput majčinstva ili pak seksualne poželjnosti, zatim s time povezano pitanje njezine vrijednosti u kontekstu mladosti, tijela i reprodukcije, pitanje tijela kao problemskoga žarišta (odnos između fizičkog i psihičkog stanja te koliko promjene tijela utječu na osjećaj vlastitog postojanja), pitanje izbora i posljedica odluka, pitanje usamljenosti i nužnosti održavanja socijalnih kontakata, te najprije ili naposlije, pitanje prihvaćanja starosti, prolaznosti kao faze života u kojoj se također može pronaći smisao.

Egzistencijalna provalija

Radnja ove jednosatne monodrame usmjerena je, dakle, na ženu koja se približava šezdesetoj godini i suočava se s menopauzom, osjećajem usamljenosti i neispunjenosti jer nikada nije imala obitelj ni djecu. Lutajući između trgovačkih centara i liječničkih čekaonica, protagonistica vodi unutarnji monolog kojime pokušava shvatiti novonastale promjene u vlastitome tijelu i životu. Kao da dijete može kupiti i tako nadoknaditi ono propušteno, protagonistica u supermarketu simbolično traži »odjel za djecu«, istovremeno, različitim susretima s prodavačicama, liječnicima te zamišljenim razgovorima s prijateljicom Saškom i partnerom, preispitujući svoje odluke, strah od starenja te gubitak identiteta. Njezina borba s tijelom, posebice briga oko gubitka seksualnosti, isprepliće se s osjećajem društvene nevidljivosti i egzistencijalne provalije u koju pada. Predstava tako prikazuje protagonističino vrludanje između stvarnosti i unutarnjeg svijeta, s ciljem traženja smisla, prihvaćanja te neke vrste znaka i(li) poruke koja bi joj pomogla da se pomiri sa životnom situacijom u kojoj je, naznačit će sama, »na društvenoj ljestvici percepcije ispod gay populacije, koja je u svojoj borbi pokupila sve simpatije«.

Unutarnji monolog te različiti razgovori koje protagonistica vodi razlog su zbog kojeg je struktura monodrame fragmentarna; umjesto kakvog početka, zapleta i raspleta, protagonističin monolog je ovdje u svojstvu njezina tijeka svijesti, pa se nizom povezanih, no nerijetko isprekidanih epizoda – između supermarketa, liječničkih čekaonica, unutarnjih previranja i zamišljenih razgovora – prelazi iz jedne situacije u drugu. Valja kazati kako se radi o monologu koji uključuje (i) (pseudo)dijaloške elemente; junakinja vodi razgovore s drugim likovima (prodavačicama, prijateljicom, partnerom, liječnicima, ljudima u čekaonici), a s obzirom na to da ti likovi često postoje samo kao projekcije njezina unutarnjeg svijeta, briše se granica između stvarnog i zamišljenog. Iako je struktura fragmentarna, s obzirom na repetitivnost motiva – potraga za djetetom, tijelo koje se mijenja, osjećaj neispunjenosti i usamljenosti – predstava nedvojbeno ima pečat cikličnosti.

Ono čemu recipijent svjedoči je niz tematskih blokova ili epizoda koje su povezani asocijativno, a ne uzročno-posljedičnim vezama. Tako i emocionalna krivulja ide u smjeru od ironije i humora prema sve izraženijoj tjeskobi, bijesu te egzistencijalnom preispitivanju. Sam kraj otvorene prirode prirodno se stoga nadovezuje na takvu strukturu te dodatno naglašava stanje unutarnje krize i protagonističine potrage za smislom. Njezin tok svijesti, asocijativni skokovi, kao i neki ponavljajući motivi (primjerice tijelo i njegova suhoća te usporedba sa zmijom) mogu funkcionirati i kao simptomi potisnutih strahova i želja, pa, lakanovski, motiv njezina neispunjenja sugerira onaj trajni nedostatak, manjak čega, koji se (nažalost) ne može u potpunosti zadovoljiti.

Obilježenost jezika

Jezik monodrame kolokvijalan je i živ, blizak svakodnevnom govoru, no stilistički obilježen; riječ je o mješavini vulgarizama, ironije, metafora te različitih slika poetskog modusa, pa se u istom govoru mogu susresti oni sirovi, direktni, kao i upućivački izrazi simboličke naravi. Monolog protagonistice obilježen je različitim digresijama, u poveznici s time i asocijativnim skokovima, što dodatno podcrtava njezin tijek misli i naglašava onaj unutarnji nemir. Također, jezik je gdjekad obilježen (crnim) humorom i autoironijom, uz ponekad vrlo eksplicitne monološke linije kojima se opisuju tijelo/tjelesnost te ruše društveni tabui.

Taj i takav jezik monodrame generira i njezin oscilirajući ton, koji je je (autor)ioničan, stoga i mjestimično bolan, no i povremeno zadobiva i humorni obol. Naime, humor koji se javlja nerijetko je onaj crni, sarkastičan, koji služi dijelom kao protagonističin obrambeni mehanizam od onoga potencijalno prijetećeg i(li) nadolazećeg (starenje, bolest, smrt), no i kao način postavljanja vidljivog kritičkog uskličnika. Baš zato i u trenucima humornih iskri koje, doduše, ne uspijevaju nasmijasti uvijek i svakog, bubri ona potisnuta protagonističina tjeskoba i bijes zbog neispunjenosti.

S obzirom na protagonističinu životnu priču koja se postupno odmotava kao zamršeno klupko, ova slojevita monodrama nosi jak pečat društvene, ezgistencijalističke i feminističke kritike. Najprije predstava kritizira društveni položaj žene koji ovisi o njezinoj dobi, dakle mladosti, seksualnoj spremi i njezinoj majčinjskoj ulozi. Ova (anti)junakinja koja nerijetko pripovijeda o životnoj situaciji uz valove galgenhumora osjeća se nevidljivo jer ne odgovara ranije spomenutim društvenim normama, pa je kritika usmjerena na društvo koje suptilno marginalizira žene u određenoj dobi, posebice one stare divojke (rubešijanski, šifra: Beauvoir, Kristeva). S time je dakako povezano i pitanje zdravstvenog sustava te načina na koji se žena u takvoj dobi i takvoj životnoj situaciji tretira – kao nešto što je rekuperabilno. No, njezina neispunjenost i potraga za smislom (na posve naočekivanom mjestu, u supermarketu) upućuju na egzistencijalnu tjeskobu te svijest o životnoj prolaznosti.

Uz protagonističinu životnu situaciju vezano je i pitanje slobode i iluzije izbora, jer iako je protagonistica živjela prema vlastitim pravilima, to jest odlukama, sada se suočava s njihovim posljedicama, pa negdje u zraku visi i pitanje može li se govoriti uopće o slobodi vlastitoga izbora. Na kraju, tijelo protagonistice koje je simbolizirano biološkim satom koji otkucava rastvara i pitanje tijela kao identitetskog staništa; tijelo koje prolazi kroz prirodne mijene samô dovodi u pitanje sliku o sebi. S obzirom na strukturu predstave, u poveznici s time su, postdramski gledano, fragmenti, različita ponavljanja i prekidi tijeka svijesti koji gdjekad s novim problemskim rukavcem stvaraju osjećaj fragmentiranosti i samog identiteta.

Energija izgubljenosti

Ono što definitivno nadograđuje ovaj zanimljiv, prijemčiv i slojevit tekst predstave jest glazbena podloga klasične naravi (Bach se nametnuo kao izvrstan glazbeni odabir Envera Krivca), koja ukazuje na protagonističin životni raskorak s okolinom i dopušta onom značenjskom da opalescira, a i glumici Denis Kiričić da orkestrira. S obzirom na različite likove, mogla bi se potencijalna kritika glumačke izvedbe u dikcijskome smislu usmjeriti na to da je mogla biti više naznačena razlika među likovima, no pravo je pitanje kako bi jedan lik i jedan glumac mogao govorno interpretirati toliki broj likova koje protagonistica susreće, a da ne zapadne narativnoperformativni i(li) u neku grotesku. Baš zato režijska odluka da protagonistica o galeriji različitih likova raspreda interpretacijskiglasovno iz svoje vizure, opet s malim emotivnim katalizatorima koji sugeriraju promjene, čini se posve opravdanom, a njezina izvedba uspjelom i kvalitetnom. Štoviše, za one koji nisu gledali autoričinu prošlogodišnju monodramu »Minotauri«, koju također izvodi i koju je režirala, valja napomenuti da je ova usamljena žena Denis Kirinčić izvedbeno posve drukčija od žene iz spomenute prošlogodišnje predstave; koliko je ona žena u očaju, boli i tuzi, ovoj su ženi pridodani humorni i sarkastični slojevi, a ova stidna žena posjeduje i neku veću energiju (životne) izgubljenosti. Dakako, izgubljenosti u šoping centru koji uvjerljivo evocira zaista izvrsna, funkcionalna i upečatljiva, dijelom neonska, scenografija Eni Slosar, kao i njezina kostimografski, opet simbolično, (d)označena bjelina.

Kratak i jasan naziv predstave automatizmom upućuje na ono tjelesno intimno, odnosno naznačuje čime se predstava bavi, a također na simboličnoj razini sugerira protagonističin sram zbog tijela, starenja i promjena koja dolaze s time. S obzirom na sam ironičan ton predstave, u konačnici naziv može biti i kritika tog društveno nametnutog srama, pa ono »stidno« postaje itekako vidljivo, jasno artikulirano, problematizirano, a time i legitimizirano, što pak simbolično ironičnohijerarhijski signalizira protagonističin podignuti srednji prst za društvene imperative koji (i dalje) guše, potiskuju, marginaliziraju….