Puno radno vrijeme u Hrvatskoj iznosi 40 sati tjedno, najčešće raspoređenih na osam sati dnevno tijekom pet radnih dana, navodi Zakon o radu. Po broju stvarno odrađenih sati, Hrvatska se redovito svrstava u sam vrh Europske unije, no pojedine države bilježe još ekstremnije pokazatelje. Analiza Randstad Researcha svrstava Portugal među zemlje s najvećim udjelom zaposlenih koji rade gotovo 50 sati tjedno. Ondje čak 9,1 posto radnika redovito radi 49 ili više sati, što je znatno iznad europskog prosjeka od 6,5 posto. Veći udio imaju samo Grčka, Cipar i Francuska, dok su velika gospodarstva poput Njemačke i Španjolske ispod prosjeka Unije.

Podaci Eurostata za 2025. godinu pokazuju da 10,8 posto zaposlenih u EU radi više od 45 sati tjedno, dok većina (72,3 posto) radi između 20 i 44 sata. Prosječno tjedno radno vrijeme iznosi oko 36 sati. Istodobno, sve su učestalije rasprave o skraćenju radnog tjedna, potaknute potrebom za boljom ravnotežom privatnog i poslovnog života te rastom produktivnosti uslijed primjene umjetne inteligencije. Također, istraživanja Eurofounda pokazuju da gotovo polovica zaposlenih želi raditi od kuće nekoliko dana tjedno, dok je mentalno zdravlje i dalje izazov, s čak 57 posto ispitanika u riziku od depresije. Unatoč stabilnom tržištu rada, mnogi građani i dalje osjećaju financijski pritisak, a Hrvatska unatoč rastu plaća i produktivnosti i dalje zaostaje u poboljšanju radnih uvjeta. Je li moguće rješenje skraćivanje radnog tjedna?

Suprotan učinak

Ekonomist i sveučilišni profesor Ernest Vlačić upozorava da dulji radni tjedan ne znači veću produktivnost. U praksi često ima suprotan učinak jer dovodi do umora i pada koncentracije, osobito u poslovima koji zahtijevaju kreativnost i donošenje odluka. Produktivnost ovisi o organizaciji rada, kvaliteti upravljanja, razini digitalizacije i strukturi gospodarstva, a ne o samom broju sati. Važnu ulogu imaju i znanja radne snage, motivacija te zdravlje, koje može činiti značajan dio ukupne radne učinkovitosti. Ako pogledamo razvijenije europske ekonomije, vidimo jasan obrazac, odnosno zemlje koje rade manje sati po zaposlenom često ostvaruju višu produktivnost po satu i viši životni standard. To nam govori da produktivnost danas nije funkcija količine uloženog vremena, nego kvalitete i učinkovitosti tog vremena. Više sati ne znači nužno više vrijednosti.

Dakle, Vlačić ističe da ključnu ulogu ima organizacija rada i kvaliteta upravljanja jer loš menadžment može poništiti i snažan individualni i timski doprinos. Naglašava i da tehnologija, osobito umjetna inteligencija i digitalizacija, značajno povećavaju učinkovitost, dok gospodarstva koja se oslanjaju na sektore visoke dodane vrijednosti ostvaruju veću produktivnost po satu. Važni su i znanje, kontinuirano učenje te prilagodljivost radne snage, kao i motivacija zaposlenika i ravnoteža između posla i privatnog života. Uz to, ističe zdravlje kao ključan faktor produktivnosti.

– U analizama OECD-a, Svjetske banke i drugim često se procjenjuje da zdravlje sudjeluje sa značajnih 20 do 40 posto u ukupnoj radnoj produktivnosti pojedinca, što direktno ili indirektno. U tom smislu upravo i aktivno zastupam koncept evergreen economy ili aktivnog angažiranja zrelijih ljudi koji moraju postati vrijedan resurs, a ne ekonomski trošak, kaže Vlačić.

Rast produktivnosti

Kad je riječ o mogućem skraćivanju radnog tjedna, profesor smatra da Hrvatska tu opciju može razmatrati isključivo uz preduvjet rasta produktivnosti. Smanjenje radnog vremena bez prethodnog povećanja učinkovitosti stvara izravan rizik za konkurentnost gospodarstva. Trenutačna produktivnost u Hrvatskoj, mjerena kao BDP po satu rada, iznosi između 70 i 75 posto prosjeka razvijenih zemalja OECD-a. Konkretno, u 2023. godini ona je iznosila oko 46 američkih dolara po satu, što je otprilike 71 posto prosjeka OECD-a. To Hrvatsku pozicionira uz bok zemljama srednje i istočne Europe, poput Mađarske ili Estonije, no još uvijek znatno ispod zapadnoeuropskog standarda, dodaje stručnjak. Dodatan izazov predstavlja javni sektor, gdje bi prelazak na kraći radni tjedan mogao biti posebno zahtjevan.

– Javna uprava u Hrvatskoj, kao i u većem dijelu regije, još uvijek ima značajan prostor za unapređenje u tim segmentima. Tek kad se osigura veća razina operativne učinkovitosti i jasno mjerenje učinka, može se ozbiljno razgovarati o skraćenju radnog tjedna kao održivoj opciji, smatra Vlačić. Zaključuje da ključno pitanje za Hrvatsku, ali i za ostatak Europe, nije koliko radimo, nego kako radimo.

– U suvremenom svijetu pobjednici neće biti oni koji rade najduže, već oni koji uspijevaju iz svakog radnog sata izvući najveću vrijednost, učinkovito kombinirajući znanje, tehnologiju i organizaciju, dodao je.