Iz Salvadora smo isplovili u sunčano nedjeljno jutro, na vrhuncu plime kako bismo bez problema prešli preko pješčanog spruda na ulazu u zaljev Ribeira. Na poluotoku Ribeira nalazi se mala utvrda i velika crkva Seora de Bonfim, najznačajnije svetište u Salvadoru kojem hodočaste vjernici i zavjetuju se Gospi od sretnog završetka. Podsjetilo me to na sv. Anuncijatu na Čikatu, zavjetnu kapelicu Majke Božje od Navještenja, mjesto s kojeg su brojne Lošinjanke ispraćale muževe i sinove na more i dočekivale ih tamo. Koliko sam puta stajala pred kapelicom u zalazak sunca i pitala se hoću li i ja jednom nekog tako ispraćati, nikad mi nije palo na pamet da ću jednog dana ja biti na brodu i da će meni mahati s Anuncijate. Na početku trećeg prelaska Atlantika činilo se prigodnim pomoliti se Gospi od sretnog završetka da sretno stignemo doma, od Seore de Bonfim do Anuncijate na Čikatu, da se ova naša avantura sretno svrši.

Čim smo izašli iz našeg malog zaljeva u veliki Baia dos todos os Santos, dočekali su nas oštri valovi u pramac, preostali od jakog nevremena. Dižemo glavno jedro i motoriramo prema ulazu u zaljev, a ja se već ne osjećam dobro, pa se spuštam u horizontalu na klupici u kokpitu. Prognoza za idućih par dana je dobra, pa mi je žao staviti skopolaminski flaster jer me on uspava na tri dana. Umjesto toga popijem pola Dramine koja me blago umiri i nije mi zlo. Pored svjetionika Barra izlazimo na ocean pa dižemo i genovu, te gasimo motor. Taj zvuk, trenutak nakon gašenja motora, to je nešto najljepše na svijetu. Ne, nije tišina, jer se čuje vjetar u jedrima, pramac siječe površinu mora i valovi grgljaju uz bok – mnoštvo je zvukova, ali su nekako meki i prigušeni i doprinose posvemašnjem osjećaju mira. Volim taj trenutak i uživam u tom savršenom osjećaju mira i prepuštenosti vjetru. Nazdravljamo gutljajem ruma, malo moru, malo brodu, malo nama.

Jutro sviće sunčano. Tijekom noći je nekoliko puta padala kiša, na horizontu su još kišni oblaci, a ispod jednog od njih prekrasna je dvostruka duga intenzivnih boja. Vjetar je povoljan jugoistočni, valovi su podnošljivi i ja se osjećam dobro, pa preuzimam gvardiju da bi Saša malo odspavao. Grickam acerole, južnoameričke višnje koje izgledom podsjećaju na naše, ali okusom su bliže zelenim šljivićima koje smo kao djeca brali u ovo doba godine. Saša ne spava dugo, teško mu je spavati po danu, pa sjedimo u kokpitu i gledamo more. Čim smo obišli svjetionik Barra, ostali smo bez signala i bez interneta, pa opet ovisimo o prijatelju Anti koji nam šalje vijesti i novosti iz Hrvatske, uglavnom naslove s portala. Saša ih čita na glas i smijemo se dok pokušavamo odgonetnuti što stoji iza bombastičnih fraza, jer danas naslov više ne sadrži informaciju, nego samo udicu kako bi čovjek kliknuo da pročita više, a mi ne možemo kliknuti i tako ostajemo uskraćeni za informacije.
Nakon sutona je moja gvardija i Saša konačno odlazi spavati, ali nema sreće moram ga probuditi nakon par sati jer se navlače gusti crni oblaci i sprema se nevrijeme. Šalje me u krevet jer nema smisla da oboje kisnemo.

Ujutro je opet sunčano. Na dvadesetak milja od obale malo je prometa, ali u zoru susrećemo motornjak s ribičima usidren na jednoj pličini. Vjetar je u opadanju, puše 6-7 čv, ali iz povoljnog smjera, pa naš autopilot Mishko smjerno vozi, a Saša ide spavati. Gotovo da nema valova i čini mi se idealnom prilikom da napravim depilaciju bikinija. Kako zbog pandemije ne rade kozmetički saloni, a u trgovinama nisam našla nikakav prikladni vosak, osuđena sam na mukotrpno čupkanje suvišnih dlačica pincetom. Sjedim u hladu jedra i mučim se pincetom (da, to je čisti mazohizam!), no čujem kako jedra mlataraju iznad moje glave. Vjetar je pao ispod 5 čv i Mishko ima problema, zbunjuju ga valovi koji se križaju pod nama i ne uspijeva održati smjer, pa se jedra prazne i lupaju. Brzina nam je ispod 1 čv i možda bi trebalo upaliti motor? Žao mi je buditi Sašu, pa uzimam kormilo i tražim vjetar. Nakon desetak minuta pronalazim pravi kut pod kojim su jedra uglavnom puna i provjeravam Navionics, idemo točno u kursu prema Zelenortskim otocima i to brzinom preko 4 čv, a jedva da puše! Silno sam ponosna i guštam u kormilarenju, lovim svaki lahor u jedra i zaboravljam na depilaciju. Odlično napredujemo iako uz obalu Brazila teče jaka struja prema jugu, nas umjereni jugoistočni pasati i valovi nose vrlo brzo prema sjeveroistoku, pa dnevno prevalimo i preko 115 milja, bez imalo napora za brod i posadu.

Poslijepodne vjetar mrvicu pojača, tek toliko da Mishko može preuzeti. Sunčam se na palubi u sjeni jedara, idealni su uvjeti malo vjetra i bez valova, jurimo u pravom smjeru i nemamo nikakvih obaveza osim uživati u trenutku – u sedam mjeseci na brodu ne znam jesmo li imali sedam ovakvih dana? Može li bolje? Može, kad Saša odnekud iskopa donekle hladnu limenku i iznenadi me gin-tonicom. Idući dan sve je isto osim što je vjetar malo jači i napredujemo malo brže. Jako je vruće more je 25 stupnjeva, a zrak preko 30. Tuširamo se morem i po dvaput, da se malo osvježimo.
Nakon dva ležerna dana, pasati pojačavaju i plovidba postaje malo nemirnija, ali i dalje plovimo brzo u pravom smjeru. Za sad nas nosi povoljan vjetar, ali pred nama su doldrumi, područje bezvjetrice koje se proteže oko Ekvatora. Prošli put smo ih relativno brzo prošli, kako li će biti ovaj put?