Osim vojnog, odnosno ratnog aspekta, materijalnih i ljudskih žrtava, zasad su glavne posljedice aktualnog američko-izraelskog rata s Iranom energetske naravi, odnosno prekid opskrbe naftom i plinom, što se očekivano reflektira na rast cijena goriva… Ako sukob potraje duže vrijeme, koje bi i kakve bile štete za globalnu energetsku stabilnost – pitali smo Damira Novotnyja, ekonomista, konzultanta i političko-gospodarskog analitičara, profesora stručnih studija sa Sveučilišta Algebra Bernays u Zagrebu.

– Prvi i najsnažniji naftni šok u povijesti bio je rast cijena sirove nafte izazvan tzv. Jomkipurskim ratom, između arapskih zemalja, predvođenih Egiptom i Sirijom, i Izraela u listopadu 1973. Nakon desetljetne stagnacije cijena nafte. Kao odgovor na podršku Izraelu, arapske zemlje, proizvođači nafte, smanjile su proizvodnju i time izazvale snažan rast cijena. U roku od nekoliko mjeseci cijena barela nafte porasla je s 3 na 12 američkih dolara. Cijene su nastavile rasti te su u 1975. dosegnule 40 dolara za barel, dakle više od trinaest puta nego prije listopada 1973. godine. Iranska revolucija i iračko-iranski rat u početku 1980-ih bili su novi naftni šok, koji je cijene nafte podigao na dotad nezamislivu razinu od 70 dolara. Ako bismo tu cijenu korigirali inflacijom, u ožujku 2026. godine cijena nafte trebala je iznositi više od 300 dolara! To se ipak nije dogodilo, te se rast cijena nafte koji se dogodio kao posljedica rata između SAD-a i Irana nikako ne može nazvati najvećom naftnom krizom.

Stabilnost banaka

Kad je naftna kriza iz 1970-ih okončana, ušlo se u novo, stabilnije razdoblje, no sad je sve poremetio novi bliskoistočni rat. Kakve će biti posljedice?

– Višegodišnje razdoblje visoke inflacije i ekonomske stagnacije (nazvane stagflacijom), koje je započelo prvim naftnim šokom iz listopada 1972. godine, ali nije bilo samo posljedica rasta cijena energije već i neracionalnog trošenja energije, te neučinkovitih keynezijanskih politika, završilo je 1982. godine promjenama u ekonomskim politikama razvijenih zemalja. Washingtonskim suglasjem MMF-a, Svjetske banke i Vlade SAD-a u pogledu potrebe za fiskalnom disciplinom i liberalizacijom tržišta, stagflacija je zaustavljena te je, uz primjenu neoklasičnih ekonomskih politika, otvoreno novo razdoblje prosperiteta. Globalna ekonomija navikla se na političke nestabilnosti i učestale ratove na Bliskom istoku, koji su kratkoročno utjecali na cijene, ali nisu više imali znatnijeg utjecaja na globalnu ekonomiju i njezin rast.

11.09.2025., Zagreb – Konferencija HUP-a Ekonomska kava. Damir Novotny Photo: Matija Habljak/PIXSELL

Aktualni rat u Perzijskom zaljevu zasigurno će imati znatne negativne posljedice i kratkoročno utjecati na rast inflacije, ali ipak nema potencijal za dugoročne učinke. Visoke cijene nafte u proteklih 50 godina motivirale su naftne kompanije na ulaganja u istraživanje novih naftnih rezervi, koje su uistinu i otkrivene. Rezerve nafte su mnogo veće nego što se vjerovalo u 1980-ima. S druge strane, potražnja za naftom je opadala, uz kratkotrajne uzlete, kao posljedica razvoja štedljivih tehnologija i ulaganja u proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Dakle, dugoročni rast cijena nafte ne bismo trebali očekivati, dok je rast proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, uključujući i nuklearnu energiju, i nastavak racionalizacije potrošnje vrlo vjerojatan scenarij.

Svi govore o energetskim problemima, no koji su drugi, ili je sve povezano? Frederic Schneider, viši suradnik Vijeća za globalna pitanja Bliskog istoka, upozorava da bi najgori scenarij bio ekonomski pad u kombinaciji s povećanjem kamatnih stopa kako bi se obuzdala inflacija…

– Za sada najvažnije središnje banke, američki FED i europska ECB, ne predviđaju rast kamatnih stopa. Vodeći ekonomski instituti u Njemačkoj očekuju znatnije učinke rasta cijena nafte i transportnih troškova na rast inflacije, ali ipak ne pretjerane. U pesimističnom scenariju, trajnijoj eskalaciji ratnih operacija, koja je ipak manje vjerojatna, stopa inflacije bi u europodručju dosegnula 2,5 – 2,8 posto. Ovakva stopa inflacije ne samo da nije katastrofična nego je i poticajna za anemične zapadnoeuropske ekonomije. U ovom trenutku ne vidimo signale koji bi upućivali na nagli pad ekonomskih aktivnosti, kakav smo vidjeli 2009. ili 2020. godine. Ako bi stopa inflacije ubrzano porasla, središnje banke mogle bi podići kamatne stope u kratkom roku, usporiti rast potražnje i tako spustiti stopu inflacije na ciljanu razinu od 2 posto godišnje. Međutim, niti takav scenarij nije nešto što već nismo vidjeli i preživjeli. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata do pada ekonomskih aktivnosti (recesija) došlo je petnaestak puta. Recesije su trajale relativno kratko, tek nekoliko mjeseci, i nakon toga je uslijedio oporavak i snažniji ekonomski rast. U vrijeme recesije bitno je da su banke likvidne i stabilne, a štednja kućanstava sigurna. Zahvaljujući politikama ECB-a nakon velike financijske krize iz 2009. banke su imale velike rezerve i razvile otpornost na cikličke šokove. Banke koje posluju u Hrvatskoj također su vrlo stabilne i visoko likvidne te tako i vrlo otporne na recesiju. Utoliko su novi pokušaji destabilizacije banaka u Hrvatskoj od strane udruga korisnika kredita u švicarskim francima, koji unatoč konverziji traže dodatnu odštetu, za otpornost bankarskog sustava na krizu izrazito štetni.

Sigurna zona

Chris Williamson, viši ekonomist u agenciji S&P, kaže da je rat imao izrazito negativan učinak na gospodarstvo eurozone. Rast proizvodnje u 21 zemlji koje koriste euro u ožujku se »usporio gotovo do stagnacije«, ponajviše zbog pada poslovnog povjerenja… Trebamo li strahovati od recesije?

– Mislim da Williamson upozorava na opasnost od »stagflacije«, odnosno visokih stopa inflacije uz niske stope ekonomskog rasta. Takva opasnost uistinu postoji. Međutim, glede povjerenja, u proteklim mjesecima vidimo znatan rast eura u odnosu prema američkom dolaru te snažan priljev kapitala na europska tržišta. Vrijednost eura u prošloj je godini narasla za oko 13 posto u odnosu prema dolaru. Kapital je tijekom 2025. počeo napuštati američke u korist europskih dionica. Eurozona se sve više smatra »sigurnom zonom«, u usporedbi s nesigurnim i nestabilnim američkim i azijskim tržištima. To je povećalo direktna strana ulaganja u europodručje tijekom 2025. za 43 posto. Snažnija recesija ipak nije izgledna u doglednom vremenu. Od recesije, međutim, nije potrebno strahovati jer se ekonomije kreću u ciklusima, tako da će se pad ekonomskih aktivnosti zasigurno dogoditi i ekonomije ponovo oporaviti. Glavni je problem u tome što ni ekonomska znanost ne može dati pouzdan odgovor kada će se to dogoditi.

Foto iStock

Gledajući širu i dublju sliku, kakva je globalna, ali i lokalna, ekonomska i gospodarska perspektiva svijeta, hoće li i dokle nafta biti ključan čimbenik koji diktira interese velikih sila, energetske i ekonomske odnose? Čini se da, kad kriza eskalira, sve te silne »zelene agende« još uvijek nemaju moć kakvu ima nafta…

– Fosilna goriva, nafta i zemni plin, još uvijek su važan izvor energije, ali nikako više onoliko značajan kao što je bio u 1970-im i 1980-im godinama. U međuvremenu je, s jedne strane, proizvodnja nafte udvostručena, od 45 milijuna barela dnevno u 1970. godini na 102 milijuna barela dnevno u 2023. godini. Nova značajna nalazišta nafte otkrivena su u Sjevernom moru, Meksičkom zaljevu i SAD-u. Na drugoj su strani vidljivi snažni trendovi smanjivanja potrošnje u razvijenim zemljama, zbog postindustrijske transformacije, širenja novih tehnologija kojima se povećava energetska učinkovitost i povećane proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Opskrba energijom će od globalne teme u sljedećim godinama sve izraženije postajati lokalna tema, osobito pod pritiskom stalnih nestabilnosti na kritičnim područjima iz kojih se svjetska ekonomija opskrbljuje naftom, poput Perzijskog zaljeva ili Rusije.

Austrijska pokrajina Burgenland (Gradišće), primjerice, započela je energetsku tranziciju prije dvadesetak godina. Danas je ta regija energetski potpuno nezavisna od globalnih izvora. Proizvodnja energije iz obnovljivih izvora dosegnula je 130 posto lokalnih potreba za energijom. Vrlo slične potencijale imaju gotovo sve hrvatske pokrajine. Energija više nije, i u budućnosti će biti sve manje, globalno pitanje koje će biti područje geopolitičkih igara velikih sila.