U prošlom stoljeću ekvadorska nogometna reprezentacija nikako se nije mogla probiti do Svjetskog prvenstva, jer su nekako korak ispred nje uvijek bili Argentina, Brazil, Urugvaj, Peru, Paragvaj, Čile i Kolumbija. No početkom milenija dolazi do renesanse.

– Hernán Darío Gómez, koji nas je vodio na SP-u 2002., potpuno je promijenio mentalitet ekvadorskih igrača. Imao je moto „Mi to možemo“, a to su ponavljali i igrači i navijači. Stadion u Quitu u tim je kvalifikacijama postao prava utvrda; pobijedili smo i Brazil, a osvajali smo i važne bodove u gostima. No prave temelje udario je Crnogorac Dušan Drašković, koji još živi u Guayaquilu. On je uočio potencijal koji imaju ekvadorski igrači, no taktički smo dosta kasnili za ostalima. Kao izbornik promijenio je način razmišljanja – znao je staviti napadača u obranu, a braniča u napad, što je u to vrijeme bila prava avangarda. Njegovim putem nastavio je Francisco Maturana, a potom i Gómez, objasnio nam je nedavno cijenjeni ekvadorski novinar Luigi Marchelle.

Kroz šumu nedaća CONMEBOL kvalifikacija prolazio je i Álex Aguinaga, koji je s ekvadorskom reprezentacijom proveo 17 godina, odigravši 109 utakmica od 1987. do 2004. Kao jedan od oslonaca Hernána Daría Gómeza, Aguinaga je putovao i na povijesni prvi ekvadorski Mundijal, gdje je zaigrao u sve tri utakmice – protiv Italije, Meksika i Hrvatske. Jednom je bio starter (protiv Italije), a dvaput je ušao s klupe (protiv Meksika i Hrvatske). Za naš list podcrtao je važnost samog plasmana Ekvadora u Japan i Južnu Koreju.

– Momčad koja se kvalificirala 2002. imala je talentirane igrače, želju i glad za pobjedom… Riješili smo se kompleksa manje vrijednosti, a imali smo i dodatni motiv – prvi put se plasirati na Mundijal. Znali smo da to možemo, ali nije lako izboriti kartu za Mundijal u zoni u kojoj imamo tri svjetska prvaka. U to vrijeme bilo je samo pet mjesta – četiri izravna i jedno za doigravanje – no uspjeli smo osvojiti drugo mjesto – kaže Aguinaga.

Meč s Hrvatskom

Ekvador je Mundijal otvorio dvama porazima, protiv Italije i Meksika, no nije dopustio da turnir napusti pognute glave. Nažalost, deblji kraj izvukla je Hrvatska, koju su Južnoamerikanci pobijedili 1:0 golom Edisona Méndeza, a Aguinaga je u toj utakmici ušao s klupe u 40. minuti.

– Utakmica s Hrvatskom bila je odlučujuća za nas – htjeli smo se kvalificirati u nokaut fazu. Izgubili smo prve dvije utakmice, od Italije i Meksika, no za prolazak dalje bila nam je potrebna pobjeda nad Hrvatskom, uz pomoć Meksika koji je trebao pobijediti Italiju. To se na kraju nije dogodilo, ali nama je samo pobjeda bila u mislima. Ozlijedio sam se protiv Italije u prvom susretu, zbog čega sam protiv Meksika odigrao tridesetak minuta, a protiv Hrvatske ponovno krenuo s klupe. Moj Mundijal bio je praktički rehabilitacija – proveo sam nekoliko dana u rehabilitacijskim sobama pokušavajući se oporaviti od ozljede zadobivene protiv Italije. Što se tiče posljednje utakmice, htjeli smo pobijediti reprezentaciju koja je bila treća u Francuskoj i uspjeli smo u tome – govori Aguinaga.

Najdraža utakmica

Ekvador teži nečemu više na skorašnjem Mundijalu, a skupina s Njemačkom, Curaçaom i Obalom Bjelokosti trebala bi biti zagrijavanje za nokaut fazu, a tamo – što bude.

– Ova ekvadorska generacija jedna je od naših najboljih ikad. Imamo igrače svjetske klase poput Williama Pacha, Moisésa Caiceda i Piera Hincapiéa. Drugim riječima, ne nedostaje kvalitete – na visokoj su razini i općenito ovi dečki imaju vrlo dobre karakteristike, zato su i očekivanja veća. Naš najbolji dosadašnji nastup bio je 2006., kada smo se plasirali u sljedeći krug i na kraju izgubili u osmini finala od Engleske. Sada se nadam da će ova generacija ispisati još veću povijest – ističe Aguinaga, koji je kao plemeniti veznjak zabijao poput Franka Lamparda.

Za Deportivo Quito, Necaxu, Cruz Azul i LDU Quito zabio je više od 130 golova, dok je za reprezentaciju 23 puta bio strijelac. Dakako, u Necaxi je ostavio najdublji trag, a za kraj nam je morao izdvojiti najdraži gol ili utakmicu.

– Moja najdraža utakmica, ili ona kojom sam se uvijek volio hvaliti, jest susret protiv Real Madrida za treće mjesto na Svjetskom klupskom prvenstvu na stadionu Maracanã. Zbog atmosfere, protivnika i samog trenutka, to mi je najdraža utakmica. A gol kojeg se najviše sjećam, odnosno onaj koji mi je najdraži, jest onaj koji sam postigao protiv Brazila na stadionu Morumbi u São Paulu. Iako smo tu utakmicu izgubili 3:2, ja sam zabio za 1:0. Moram spomenuti i asistenciju Ivánu Kaviedesu protiv Urugvaja, kojom smo osigurali plasman na Mundijal 2002. – zaključio je Aguinaga.