Prije 15-ak dana, Češka (a zajedno s njom i Slovačka) obilježile su 80. godišnjicu smrti Tomaša G. Masaryka (14. rujna 1937.), državnika i intelektualca koji je nedvojbeno obilježio novodobnu povijest (srednje) Europe. U čast prvog čehoslovačkog predsjednika (od 1918. do 1935.) i ovog u svemu izuzetnog čovjeka, tijekom cijele godine diljem srednje Europe bile su tiskane brojne knjige i studije, snimljeni filmovi i priređeni znanstveni skupovi kako bi se javnost na reprezentativan način podsjetila na njegov život i djelo koji su i danas umnogočemu instruktivni i aktualni.

»Zakleti« demokrat, humanist, Europljanin, promotor slobode, dijaloga i tolerancije, ali i odlučne akcije u obrani civilizacijskih vrijednosti, bez sumnje zaslužio je da se i u nas na pravi način progovori o njemu. U tom bi smislu nedavno objavljena knjiga (kod agilnog praškog izdavača »XYZ«) publicista Vladimira Liške »Poznati i nepoznati Tomaš G. Masaryk« (dosad objavio preko 30-ak knjiga) bila najprimjerenija za prijevod, jer jasno i razgovijetno oslikava duhovni i politički portret novodobnog »apostola demokracije« sa svim njegovim impresivnim djelo(vanje)m, ali i propustima i manama.

Sve za što se Masaryk zalagao i što je mislio, za nacionaliste, antisemite, separatiste, oportuniste, mitomane i mistifikatore, dogmate, politikante i revizioniste svih »fela« bilo je bogohulno. A zašto: pa odgovor je jednostavan; temeljito ih je razobličavao u njihovoj svekolikoj duhovnoj bijedi i političkom licemjerju. Također, ne zaboravimo, Masaryk je svojim idejama i učenjem bitno utjecao i na našu političku, duhovnu i kulturnu scenu, tako da nije bez razloga 1930. godine, neposredno nakon uvođenja Šestojanuarske diktature, slobodoumni dio hrvatske političke elite inicirao da se jedna od središnjih zagrebačkih ulica (u povodu njegova 80. rođendana) nazove njegovim imenom, kako bi vladajuće Karađorđeviće upozorila i »podsjetila« da bi se u rješavanju međunacionalnih i socijalnih odnosa u kraljevini Jugoslaviji trebalo ugledati na »ideale humaniteta« i demokratske uzuse prvog češkog predsjednika koji je simbolizirao upravo ove vrijednosti.

Zamjerke

A danas u nas u Hrvatskoj »našim« ustašoidnim revizionistima, jednako kao ranije nacistima i staljinistima, smetaju vrijednosti za koje se Masaryk zalagao. U vrijeme Hitlerovog protektorata nad Češkom i nakon toga, u vrijeme komunističke diktature (od 1948. do 1989.), kada su češki staljinisti Masaryka označili kao lakeja buržoazije i izdajnika vlastitog naroda, spomen na njegovo ime bio je strogo zabranjen i kažnjiv. Jednako tako, tijekom Drugog svjetskog rata, u vrijeme NDH, ustaše su Masarykovu ulicu preimenovale u Šufflayevu, da bi po oslobođenju (1946.) bilo vraćeno staro ime koje je danas za radikalne desničare iznova problematično.

Oni Masaryku zamjeraju što je pružao potporu hrvatsko-srpskoj suradnji, a time i Jugoslaviji kao državi, a zaboravljaju povijesni i politički kontekst u kojem se to zbivalo. Kao što je posredovanjem ideje čehoslovakizma, svjestan okruženja i interesa velikih sila, pokušao osnažiti otpor i obraniti Čehe i Slovake od velikogermanskih ambicija, jednako je tako podržavao jugoslavensku ideju kao oblik zajedničke borbe za prava malih naroda u srednjoj Europi. Ali tu međunacionalnu povezanost pretpostavljao je na isključivo demokratskim, naglašavam, strogo demokratskim temeljima, bez političke prisile i ideološkog nasilja. Je li to bilo naivno, teško je prosuditi, ali smatrao je da se državotvorne koncepcije malih naroda mogu (os)misliti i (o)jačati samo demokratskim sredstvima. Uostalom na prigovore zašto je primio u privatni posjet Karađorđevića (kojeg mu nikad nije uzvratio), odgovorio je: »Ja razumijem srpski, ali to ne znači da srpski mislim«.

Konvertiranje

Knjiga Vladimira Liške o Masaryku vrijedan je prilog nastojanju da se njegov lik i djelo prikažu objektivno, a za nas je tim interesantnija što se fokusira upravo na afirmaciju svih onih vrijednosti koje mu danas, »naši« glasni revizionisti (drže se pravila: što manje znam, to žešće branim svoje stajalište), spočitavaju ili ih negiraju. Kroz jedanaest poglavlja knjige, a ujedno po autorovom mišljenju najvažnijih Masarykovih životnih poglavlja, možemo se upoznati na interesantan, pregledan, ali izuzetno stručan i upućen način s kronologijom političkog i duhovnog djelovanja kojim se oblikovao politički profil novodobne srednje Europe, kojoj bez sumnje i mi pripadamo. U poglavlju naslovljenom »Preludij mladosti« Liška je duhovito i argumentirano ismijao hipoteze kako je Masaryk zapravo izvanbračni sin cara Franje Josipa, a ujedno je i »raspetljao« njegovo navodno kontroverzno obiteljsko podrijetlo (iako mu je bez dvojbe otac bio Slovak, a majka moravska Čehinja). Jednako tako Liška se dotakao i njegova konvertiranja s rimokatoličanstva na protestantizam (Husovog tipa) i kasnijeg nastojanja za oblikovanjem, sukladno duhu vlastite filozofije, nekakvom novom, modernijem tipu religioznosti.

Nakon što je Masaryk postao profesor na Karlovom sveučilištu u Pragu našao se u središtu velike društvene i političke afere koja je izbila polovicom 19. stoljeća. Naime filolog i arhivar Vaclav Hanka je navodno slučajno (1816. odnosno 1817.) pronašao »originalne staročeške rukopise« (»Kralodvorski« i »Zelenohorski«) koji su svjedočili kako je češka kultura originalna i autohtona i ne izvire iz njemačkih korijena. U eri snažne germanizacije češkog življa, ovo je »otkriće« bitno pridonijelo jačanju i širenju češke nacionalne svijesti i antigermanskog raspoloženja. Istina, neposredno nakon nalaza rukopisa, slavni povjesničar Josef Dobrovsky posumnjao je u njihovu autentičnost, ali su ga oštro napale perjanice češke i slavenske kulture (F. Palacky, P. J. Šafarik, J. Jungman, F. Rieger i dr.) prigovarajući mu kako svojim sumnjama škodi nacionalnim interesima.

Heretik i rebel

Masaryk se u centru afere našao 1886. kada je u svom časopisu »Athenaeum« počeo objavljivati tekstove koji su potvrđivali opravdanost prigovora i sumnji J. Dobrovskog, odnosno da se radi o pukim falsifikatima čime je navukao gnjev i osudu »domoljubne javnosti«. Na sve te brojne prigovore Masaryk je odgovorio: »Čast naroda se brani istinom; daleko je moralnije i hrabrije priznati grešku, negoli braniti i opravdavati tu grešku, proglašavajući je istinom«. Stekao je glas heretika i rebela koji ga je pratio cijelog života, ali bez ogleda na sve, ostao je vjeran borbi za istinu i pravdu. Jednako tako, branio je (1899.) židovskog skitnicu Leopolda Hilsnera, kojeg su lažno optužili da je izvršio ritualno ubojstvo kršćana, što je naravno razgnjevilo brojne češke antisemite. Tijekom tzv. Friedjungovog procesa u Zagrebu (1909.) suprotstavio se političkim falsifikatima, a kao predsjednik Čehoslovačke (1926.) onemogućio je češke fašiste da uz pomoć ambicioznog generala Radola Gajde izvrše puč, eliminiraju demokraciju i preuzmu vlast.

Naravno, Liškina knjiga se najviše bavi (posebice poglavlja »Političari i disident«, »Za novu državu« i »Čehoslovakizam i njegove posljedice«) njegovim političkim djelovanjem; počevši od 1900. kada je Masaryk osnovao svoju tzv. Realističku stranku, preko njegove aktivnosti u Carevinskom vijeću (1907. – 1914.) i odlaska u egzil, pa do formiranja Čehoslovačkog narodnog vijeća (1916.) te osnivanja Čehoslovačke legije (vojne postrojbe sastavljene od zarobljenih Čeha i Slovaka) u Rusiji, koja mu je poslužila da se pridruži saveznicima i svoje sunarodnjake iz poražene Austro-Ugarske »prebaci« na stranu pobjedničke Antante.

Privatni život

Dakle veliki dio knjige bavi se njegovom ulogom u stvaranju samostalne i demokratske Čehoslovačke Republike (1918.), a u tom kontekstu lako se mogu iščitati razlozi zagovaranja međunacionalnih, državotvornih integracija. Interesantni su i prilozi koji govore o njegovom privatnom životu (ljubav i brak s bogatom Amerikankom Charlottom Garrigue), odnosu s djecom, posebice kćerkom Alice, koja je po majčinoj smrti (1923.) postala očev najbliži suradnik, nesporazumima sa sinom Janom (kasnije Beneševim ministrom inozemnih poslova u progonstvu, kojeg su po povratku u domovinu češki komunisti ubili 1948. inscenirajući njegovo samoubojstvo), kao i simpatijama koje je gajio nakon smrti supruge prema književnici Oldi Sedlmayer ili markizi Giuliani Benzoni itd.

U svakom slučaju, Liškina knjiga nam, prikazujući Masaryka kao čovjeka od krvi i mesa, portretira neponovljivu intelektualnu veličinu i političku osobnost naše epohe koja se nije plašila izazova i koja se na demokratski način nosila s najtežim, društvenim i političkim krizama. Masaryk je kao polihistor od formata inzistirao na logičkoj argumentaciji svih svojih pa i političkih stavova (politika, tvrdio je, mora korespondirati s istinom), nikada nije podilazio masama i uvijek se povodio za geslom Jana Husa kako pravda i istina moraju pobijediti. Taj ga optimizam nikada nije napuštao, a demokraciju, humanost, socijalnu osjetljivost i građansku i moralnu odgovornost smatrao je vrijednostima za koje se mora živjeti, želi li se biti čovjekom u punom smislu te riječi.

I na kraju podsjetimo samo na jedan od njegovih brojnih, često citiranih stavova: »Kada voliš svoju domovinu, ne moraš o tomu urlati, već učini nešto dobro za nju. Osobno uvijek sam imao problem, nekakav osjećaj stida kada bih izgovorio riječi ‘domovina’ ili ‘narod’, ne stoga što ja ne volim svoj narod ili domovinu, već upravo suprotno, jer te riječi držim krajnje odgovornim. Stoga ja ne vičem o tomu, ne uvjeravam druge u to i sve one koji mi to ne vjeruju ne proglašavam izdajnicima. Jedino trpeljivim, upornim, svakodnevnim radom možeš pokazati svoju ljubav na pravi način. Velike riječi mogu opijati, ali nas one ne mogu naučiti raditi. Oslobodili smo se despota i gospodara, ali se moramo osloboditi velikih despotskih, a praznih riječi koje nas ničemu ne vode, a samo nas zavode«.