Elemental je objavio novi studijski album »Dobra djeca«, izdanje koje donosi presjek osobnih i društvenih priča generacije odrasle u vrijeme tranzicije i ekonomskih kriza. Kroz prepoznatljivi spoj rapa, melodičnih refrena i introspektivnih tekstova, bend na albumu istražuje teme mentalnog zdravlja, identiteta, slobode i empatije, zadržavajući pritom oštrinu društvenog komentara po kojoj je Elemental prepoznatljiv već više od dva desetljeća. Tim smo povodom razgovarali s Mirelom Priselac Remi i Lukom Tralićem Shotom.

Album »Dobra djeca« opisujete kao presjek osobnih i društvenih priča jedne generacije. Kako je nastajala ta ideja i u kojem trenutku ste shvatili da imate temu koja povezuje cijeli album?

Remi: Mi zapravo rijetko kad radimo albume tako da unaprijed dogovorimo koncept, pa ga onda slijedimo. To može biti vrlo ograničavajuće, a ako ovaj bend nešto ne podnosi, onda su to granice, ograničenja i »moranja«. I ovaj put smo radili, onako, da se samo prepustimo onome što »izađe« iz nas. A koncept smo uvidjeli tek kad smo prikupili dovoljno pjesama i malo se udaljili da jasnije vidimo sliku. Prepoznali smo paterne, neke inklinacije u zvuku i tekstu, i shvatili da se sintagma »dobra djeca« poprilično često provlači. Imali smo još par ideja za naslov, ali ova je prevagnula. Interesantno je, kad pričamo o tome kako Elemental radi, da imamo potpunu kreativnu autonomiju jedni od drugih, ali sve prolazi kroz zajednički filter. Valjda zato i funkcioniramo dobro zajedno – svatko ima slobodu biti ono što jest, a zajedno plivamo prema zajedničkom cilju. Slični smo ljudi, sa sličnim vrijednostima, i to se osjeti i prepozna.

Naslov albuma nosi određenu generacijsku simboliku. Tko su zapravo »dobra djeca« iz vaše perspektive?

Remi: Neka publika sama odluči što su za njih, ponaosob, dobra djeca. Za mene su dobra djeca ona koja su prgava, svojeglava, koja postavljaju pitanja i nisu dresirana da mirno sjede u kutu. Generacija naših roditelja dobrom je djecom smatrala one koje se vidjelo, ali ne i čulo. E, za mene vrijedi suprotno. Dobro dijete je ono koje će ti pružiti ruku i kad si seronja, jer zna da drugome treba pomoći, ali te poslije neće držati uza sebe jer zna što je toksično, a što ne.

Dali maksimum sebe

Koliko je ovaj album autobiografski u odnosu na prethodne? Osjećate li da je zreliji ili možda ranjiviji album od vaših prijašnjih izdanja?

Shot: Za pravi odgovor možda moramo pustiti da se u nama slegne ovaj album, da ga doživimo i kroz koncertne izvedbe i kroz objektivno slušanje. Sad još nismo objektivni. Ovo nam je najbolji album. Skoro dobar kao onaj sljedeći! Na njemu smo dali maksimum sebe i dozvolili mu da iz nas iščupa svakakva emotivna stanja. Je li zreliji – pa nadam se! Jer to bi značilo da smo i mi malo zreliji.

Pojedine pjesme tematiziraju anksioznost i mentalno zdravlje. Primjećujete li ako publika danas otvorenije reagira na takve teme nego prije desetak ili dvadeset godina?

Remi: Na sreću, imamo Gen Z koji su napokon normalizirali razgovor o unutarnjim stanjima bez stigmatizacije! I hvala im na tome. Milenijalnci još uvijek imaju problem pričati o svojim velikim emocijama, stanjima, nesnalaženju kad »zapuše« emotivna bura. S Gen X, boomerima ili starijima uopće ne možeš o tome pričati, jer su naučeni da gutaju emocije i prikrivaju pravo stanje, s onim nezdravim »ma dobro sam, što mi fali«. Meni je teško odrediti koja sam generacija, ne kalendarski, nego psihološki, jer sam na analizi i razgovoru o emocijama izgradila sve što me čini umjetnicom. Meni je posao da promišljam, izazivam sebe, izazivam druge, a srećom, ovaj mikrofon u ruci mi daje supermoć da o tome otvoreno progovaram u javnom prostoru.

Neke pak druge pjesme na albumu, poput »Kuća« i »Ovo je moje tijelo« nose snažne poruke o slobodi i solidarnosti. Koliko vam je važno da glazba ima i društvenu funkciju?

Shot: Mi smo uvijek po malo koketirali s tim »ozbiljnim« društvenim temama, jer to je bio dio nekog hip-hop habitusa koji smo Remi i ja donijeli u bend još davno, kad je bend nastajao. To je nekako dio nas, takvi smo kao osobe i tako onda pišemo pjesme. I svjesni smo da nas takvima dio publike percipira, samo kroz te društvene tematike. Zapravo je samo manji dio pjesama na svakom albumu bio društveno usmjeren, ali to je uvijek kritika izvlačila u prvi plan. A smatramo li da sva glazba treba biti takva – apsolutno ne. Glazba može biti i potpuno neobavezna, glupa, mutava ili bez poruke instrumentalna. Glazba je odraz svake emocije koju normalan čovjek proživi u 24 sata!

Teme razgovora

Shot, potpisujete produkciju, miks i mastering. Koliko je važno to što produkcija ostaje »unutar« benda?

Shot: Ispast će možda iznenađujuće, ali mislim da to i nije toliko važno. Važno je da produkcija prati ideju koju bend ima i da može tu ideju još pogurati dalje i dati joj neko dodatno ruho. To je ono kad kažemo da je nešto »produkcijski dignuto na viši nivo«. Tu je uloga producenta da sve to shvati i s tim se uhvati u koštac, bio on član benda ili netko sasvim izvana. Ali bitno da se skuže nekako i da to klikne. A eto imam tu privilegiju da me ovi moji još uvijek trpe i daju mi povjerenje, da taj posao obavim na ovom i svim dosadašnjim albumima.

Što biste voljeli da slušatelji ponesu sa sobom nakon slušanja albuma »Dobra djeca«?

Remi: Voljela bih, možda najviše od svega, da album otvori teme razgovora. Prvo onog unutarnjeg, sami sa sobom, a onda s prijateljima, možda i u nekoj debati… Onda bih voljela da album dopre do onih skrivenih dijelova slušatelja, da se tijelo naježi kad ga slušaju, jer tijelo nikada ne laže. Voljela bih da album dopre do ušiju koje su spremne da ga čuju, da te pjesme prokopaju put nekom novom stanju u našim društvima. Naučili su me da sanjam malene snove, a sama sam se naučila da sanjam velike. Želim da želimo veliko, i želim velike stvari za pjesme koje stvaramo. Previše sam se puta smanjivala da bi drugima bilo lakše.

Može li empatija, o kojoj također govorite na albumu, zaista biti oblik društvenog otpora?

Shot: Ha, odlično pitanje! To najviše ovisi o tome prema kome je ta empatija usmjerena. Možda ako smo empatični prema nekom trećem time utječemo na drugoga i kritiziramo ga. Ili ako empatija postane istovremeno i kritičar tuđeg stanja ona je nužno otpor. Onaj najslađi otpor – jer istovremeno kudi i grli svog sugovornika.