Prije svega čestitamo Svjetski dan osoba s Down sindromom koji se obilježava na današnji dan, 21. ožujka.

Promjene koje sustavno, godinama bilježimo svakako bude optimizam jer učinjeno je niz velikih pomaka, istina najviše zahvaljujući njihovom roditeljima kao i ostalim ljudima koji su involvirani u rad pojedinih njihovih udruga.

Osvrnemo li se na rad Udruge Rijeka 21, iskoraci koji se čine značajni nadilaze samo potrebu za druženjem i međusobnim razmjenama iskustava.

Iskoraci koji se čine prvenstveno zahvaljujući osoba angažiranih na radu te udruge, su velik, ali problem koji on teško mogu riješiti sami nastaje u trenutku kad se maknemo od sportskih i kulturnih aktivnosti unutar cjeline društva. Koliko god bili  zadovoljni navedenim aktivnostima koje su dakako potrebne, one kao i inače u životu predstavljaju nadgradnju.

I kod “njih” je kao i kod “nas” u osnovi svega ipak – posao, rad koji se obavlja za novac.

Državne institucije i općenito društvo su na jedan zadovoljavajući, koliko bi god uvijek moglo i bolje, način senzibilizirani i organiziran za život djece s Down sindromom u fazi predškolskog odgoja i kasnijeg obrazovanja do okončanja srednjoškolske dobi.

Onog trenutka kad dođu na prag na  kojem većina mladih postaju radno aktivnim osobama, ljudi s Down sindromom doživljavaju puni krug – unazad.

U Hrvatskoj je prema službenim brojkama oko 1,7 tisuća osoba s Down sindromom.

Jasno je da je među ima mnogo onih koji još idu u školu, no odraslih je daleko više. Koliko ih je u radnom odnosu?

Vrlo malo, svega nekoliko postotaka što je poražavajuće za društvo kao cjelinu, bolno ponižavajuće za njih same i njihove obitelji.

Ne, nisu uzalud ni razumijevanje, emocije, ljubav koji se silno jako javljaju u dodiru s njima, ali ne dođe li na pragu punoljetnosti posao, priča je na jedan bolni način nedovršena.

Kako je naprosto moguće da u državi kojoj kronično nedostaje radne snage te ju se u desecima tisuća uvozi nema mjesta za osobe s Down sindromom?

Apsolutno nitko od nas “običnih” se nije rodio sa znanjem. Jednako tako nitko od nas nije nakon srednje škole i mature došao na neki posao a da je znao kako ga obavljati. Sposobnost rada na bilo kojim poslovima se stječe – iskustvom.

Bezbroj je poslova u turističkoj industriji, od čije je aktivnosti ovisna čitava Hrvatska, poslova u kojima bi svoje radno mjesto pod suncem mogli pronaći i ljudi s Down sindromom. Da o birokraciji koja je u Hrvatskoj ekstremno  “nabildana” ni ne govorimo.

Riječka gradska uprava broji više od 400 zaposlenih – nitko s Down sindromom.

Sramotno je da u jednoj takvoj državi, s toliko poslova koje bi i ono mogli obavljati, nije zaposleno na stotine osoba čiji međunarodni dan danas obilježavamo.

Aplaudiramo im na svakoj lijepoj predstavi, sportskim nastupima, umjetničkim iskoracima ali prije svega dajmo si zadatak pokazati inkluzivnost u osiguranju  mogućnosti stvaranje njihove ekonomske neovisnosti.

Od članova Rijeke 21 danas je zaposleno svega nekoliko osoba. Dajmo si naprosto kao društvo zadatak da ih dogodine 21. ožujka bude barem – nekoliko desetaka.

Učinimo li to kao društvo i institucije sistema, bit ćemo znatno iskreniji kad im dogodine budemo čestitali njihova dan.

Dan koji i sve nas “ostale” čini boljim ljudima.