Četrdeset i više godina kasnije, pitanje koje se nameće nije samo nostalgično: bi li danas ljudi podržali takvu ideju?
povezane vijesti
U ožujku 1980. jedna je kratka novinska bilješka podsjetila na gotovo zaboravljen riječki običaj: mladi parovi, djeca i zaljubljeni sadili su svoja stabla po gradskim ulicama, parkovima i okolici. Ta stabla nisu bila samo hortikulturni zahvati – bila su osobni tragovi, tihi svjedoci nečije mladosti, ljubavi i pripadnosti gradu.
Četrdeset i više godina kasnije, pitanje koje se nameće nije samo nostalgično: bi li danas ljudi podržali takvu ideju?
Na prvi pogled, odgovor bi mogao biti – da, možda više nego ikad. U vremenu klimatskih promjena, sve veće urbanizacije i nedostatka zelenih površina, svijest o važnosti sadnje drveća nikada nije bila izraženija. Građanske inicijative, akcije pošumljavanja i urbani vrtovi pokazuju da postoji želja za aktivnim sudjelovanjem u oblikovanju prostora. Sadnja stabla danas ima i dodatnu dimenziju – postaje čin odgovornosti prema budućnosti.
No, postoji i druga strana. Današnji život ubrzan je, fragmentiran, često lišen dugoročnih rituala. Ideja da netko posadi stablo i godinama ga obilazi, doživljava kao dio vlastite priče, traži vrijeme, strpljenje i emocionalnu vezu s prostorom – a upravo toga često nedostaje. Grad više nije samo mjesto pripadanja, nego i prolazna stanica.
Ipak, možda upravo zato takva ideja ima potencijal. Ne kao puko oživljavanje starog običaja, nego kao suvremeni društveni projekt. Zamislimo „Drvo mladosti” danas – ne nužno vezano samo uz mladenke i mladence, nego uz sve važne životne trenutke: rođenja, dolaske, nove početke…
Bilješka iz 1980. završava gotovo apelom – da se o lijepim idejama ne govori samo, nego da se one i ostvare. Danas taj apel zvuči još aktualnije.
