RIJEKA – U knjižari VBZ održano je predstavljanje romana »Pisma iz Pekinga« autora Vida Barića.

Razgovor s autorom vodio je književni kritičar i novinar Davor Mandić, a večer je protekla u razgovoru o književnosti, autofikciji, novinarstvu i okolnostima koje su oblikovale nastanak romana.

Na početku predstavljanja Mandić je podsjetio na svoje prvo upoznavanje s Barićevim radom, još iz vremena kada su obojica djelovali u novinarstvu, a govoreći o Barićevoj karijeri, Mandić je spomenuo i njegov profesionalni put kroz različite redakcije, kao i prelazak iz novinarstva u odnose s javnošću.

Podsjetio je i na ranije knjige autora – »Fiumanski, opet lažeš« te »Vrabac protiv dabrova i ostale novinske priče« – koje su, kako je istaknuo, već tada pokazale sklonost autofikcijskom pristupu i snažnom autorskom glasu.

Riječka scena

Razgovor se dotaknuo – ili točnije, njome je započeo – jedne epizode iz riječke književne scene koja se pojavljuje i u romanu.

Riječ je o predstavljanju romana »Psi« autorice Dore Šustić i romana »Dok prelaziš rijeku« autora Zorana Ferića, održanom na festivalu Vrisak.

Na toj je tribini, uz pisca i sveučilišnog profesora Nikolu Petkovića, moderator bio i Barić, a razgovor o knjigama koje tematiziraju odnos mlađe žene i starijeg muškarca ubrzo je prerastao u raspravu o širim društvenim pitanjima.

Nakon događaja dio javnosti reagirao je na pojedine izjave i ton rasprave, što je potaknulo niz tekstova i polemika u medijima i na društvenim mrežama.

Govoreći o toj epizodi na predstavljanju vlastite knjige, Barić je istaknuo da polemiku smatra legitimnim dijelom kulturnog života te da različita tumačenja takvih događaja vidi kao prirodan dio javne rasprave o književnosti i društvenim temama. Međutim, i dalje stoji pri svojem prvotnom stajalištu da seksizma na tom predstavljanju – nije bilo.

Središnji dio večeri bio je posvećen samom romanu i njegovoj formi. Barić je objasnio da su »Pisma iz Pekinga« nastala na temelju autobiografskih elemenata, ali da se ipak radi o književnoj fikciji. Likovi u romanu, rekao je, inspirirani su stvarnim osobama iz njegova profesionalnog i privatnog okruženja, ponajprije iz novinarskog svijeta, no njihova imena su promijenjena, a događaji literarno oblikovani. Time je želio izbjeći dokumentaristički pristup i stvoriti samostalan književni svijet.

»Roman nije stvarni život. Likovi jesu temeljeni na ljudima koje poznajem, ali u knjizi postaju nešto drugo – književni likovi«, objasnio je autor.

Autofikcija i autobiografija

U tom kontekstu Mandić je publici pojasnio razliku između autobiografije i autofikcije. Autobiografija, rekao je, nastoji prikazati autorov život kao niz stvarnih događaja, dok autofikcija polazi od osobnog iskustva, ali ga slobodno preoblikuje kroz fikcionalne elemente.

Barić je pak nadodao da u autofikciji važnu ulogu ima i ono što ostaje neizrečeno, odnosno prostor između autobiografskog iskustva i književne imaginacije.

Autor se osvrnuo i na dosadašnje reakcije na roman, koje je ocijenio pozitivnima, a istaknuo je kako mu je bilo važno da osobe koje su poslužile kao polazište za pojedine likove knjigu prepoznaju prvenstveno kao književno djelo, a ne kao osobni obračun.

»Važno mi je bilo da likovi budu napisani s određenom dozom empatije. Nisam želio nikoga izravno izložiti ili povrijediti«, rekao je Barić.