Zašto su solitarne pčele važne za čovjeka? Većina ljudi za ovu vrstu pčele nije nikada čula, vjerojatno iz razloga što od nje ne vide direktnu korist – kao što je slučaj s medonosnom. Solitarne pčele nam ne daju med, no njihova je vrijednost u fantastičnoj sposobnosti oprašivanja. A upravo je to presudno za »utrku na duge staze« koja nam predstoji.

»Kad nestanu pčele, nestat će i ljudi«, rečenica je koju ne poimamo svi jednako, većina nas tada pred očima ima medonosnu ili, kako je neki nazivaju, pitomu pčelu. Đorđe Dokmanović, poljoprivrednik iz sela Vukelići u Gorskom kotaru, u tom trenutku pomišlja na solitarnu pčelu i bumabare, glavne oprašivače čije očuvanje je za svijet od iznimne važnosti.

– Šansu za preživljavanje ćemo im dati tako da im omogućimo što čišći okoliš, da ne trujemo prirodu kako bi i one mogle preživjeti, time i svi mi ostali, poručuje iskusan voćar koji se desetljećima unatrag bavi starim sortama.

NEZAMJENJIVE

Solitarne pčele ne žive u kolonijama kao medonosne, već se gnijezde u raznim pukotinama, šupljim stabljikama ili trsci. One su nezamjenjivi oprašivači, visoko produktivni posebno u oprašivanju voćnjaka. Najveća prednost je što su aktivne u rano proljeće pri temperaturi kada medonosna pčela još ne izlazi iz košnice, stoga ih poljoprivrednici sve češće koriste kao »suradnike« u ranom oprašivanju voćaka.

– Jedna solitarna pčela ili kornuta – Osmia Cornuta – poznata i kao divlja pčela, prilikom oprašivanja zamjenjuje stotinjak medonosnih, odnosno pitomih pčela. To je moguće zato što se na njenom tijelu nalazi milijun sitnih dlačica, dok ih na medonosnoj ima vrlo malo, otkriva Dokmanović.

Ističe još jednu veliku razliku između ovih dviju vrsta: ako medonosna pčela u vrijeme cvatnje kruške ima drugi izbor u blizini, primjerice samo običan maslačak, sletjet će na njega, ne na cvijet ove voćke. Razlog je što kruška sadrži enzim koji ovu pčelu odbija, dok kod solitarne to nije slučaj. Glavni oprašivači kruške su bumbari i solitarne pčele, nastavlja, apostrofirajući kako »nasad krušaka bez solitarki neće dati urod«. Stoga moderni voćari u svom voćnjaku jednostavno ispod krušaka pokose travu. Tako uklone maslačke pa pčela nema izbora.

Njihova najveća prednost u odnosu na medonosne pčele i druge oprašivače je ta što je vrlo hladno kada prve voćke krenu cvasti (trešnja, kruška i ostalo voće koje ranije cvjeta) i medonosne pčele tada još ne izlaze van, dok solitarna izlijeće već na plus četiri te oprašuje i na niskoj temperaturi.

U vrijeme našeg razgovora, u Vukelićima se jutarnja temperatura kretala oko minus jedan.

– Trenutno je pred cvatnju borovnica, što će je oprašiti na ovoj temperaturi? Kroz dan bude toplo, ali bit će još hladnih perioda. Gorski kotar bi trebao biti predodređen za bobičasto voće i tko god ga uzgaja, a nema u blizini solitarne pčele ili dovoljno bumbara, njegove sibirske i američke borovnice neće biti oprašene, doznajemo od poznatog goranskog voćara. Tko god je uložio ili planira uložiti u bobičasto voće, trebao bi ozbiljno razmisliti o brizi prema ovim vrijednim kukcima.

»Zašto nam dren rodi skoro svake godine? Zato što još uvijek imamo dovoljno ovih oprašivača. Dren je trenutno u punom cvatu«, govori dok stoji ispred hotela koji je u tom trenutku bio uvelike živ, iako je temperatura na suncu iznosila tek dva stupnja. »Stabla su puna pčela, ali nema niti jedne pitome«, dodaje istovremeno pogledom pretražujući krošnje.

No, zašto je to kod voćki toliko bitno? Jer dolaze kišni periodi.

– Imamo nekoliko lijepih sunčanih dana, ali nakon toga dođe deset kišnih i voće se ne stigne oprašiti. Bez solitarki će se teško poklopiti sve potrebno da bi došlo do oprašivanja, rezimira Dokmanović.

Pojašnjava i zašto je solitarna pčela zanimljiva za Primorje. Nekada su primorska mjesta bila puna trešnji, posebno je poznata lovranska črešnja.

– Ona već sada cvjeta, i zamislite, u ovom periodu imati solitarke u trešnjicima – zasigurno bi se mogao očekivati plod, apelira.

Veliki problem vidi u činjenici što su danas i ruralna područja betonizirana te je sve manje mjesta za naseljavanje ovih kukaca. Postavlja se i pitanje razmnožavanja solitarnih pčela – u goranskim naseljima još uvijek ima dosta ruševina pa postoji veća šansa da nađu svoj kutak, međutim uz more je takvih lokacija sve manje.

Velika je šteta za lovransku trešnju, kaže kako je riječ o ogromnom promašaju struke i rasadničara. Umjesto da smo je čuvali kao suho zlato jer je to jedna od najboljih sortimenata u Hrvatskoj, mi danas u ponudi rasadnika nemamo sadnice. A to je identitet Lovrana, govori, kao i marun koji se trude spasiti. Doznajemo da za sadnice postoji ogroman interes. Naime, prilikom predavanja koja drži, učestalo dobiva takve upite jer je riječ o posebno mesnatom i ukusnom plodu.

BEZ GREŠKE

Đorđe Dokmanović je umirovljenik koji je radni vijek proveo na željeznici. Unatrag 35 godina u slobodno se vrijeme bavi uzgojem i očuvanjem starinskih sorti voća te ima kolekcijski voćnjak sa 160 vrsta starih sorti jabuka, krušaka, trešanja i ostaloga voća.

Solitarne pčele je »otkrio« prije nekoliko desetljeća, nakon čega je sam izradio priručne hotele, no nije bio zadovoljan pa je tome odlučio pristupiti profesionalno. U naumu mu je uvelike pomogao tada vrlo mladi Josip Popčević koji se bavi izradom hotela za solitarne pčele i razmnožavanjem kornuta (raogatih pčela) u čahurama – koje isporučuje zainteresiranim vlasnicima voćnjaka i plastenika. Njemu je prije nešto manje od dva desetljeća isporučio nekoliko hotela i tako je ozbiljnije ušao u tu priču. Znakovito je da je već prve godine u voćnjaku primijetio veliki pomak.

Kada su u pitanju goranski ili lički voćnjaci te oni u Hrvatskom primorju, vlasnici još uvijek ne znaju dovoljno o ovoj temi i premalo koriste prednosti solitarnih pčela. »To je velika greška jer je njihova moć oprašivanja toliko velika da i ono što vam ne bi rodilo, da plod. Vrlo je značajno i to što one lete u krugu 300 metara, dakle imate ciljano svoje radnike u krugu voćnjaka«, naglašava Dokmanović, navodeći kako one neće otići dalje od 300 m. Stoga se hoteli mogu postaviti u redove voćnjaka kako bi vlasnici imali »svoje radnike koji će oprašivati bez greške«.

Odlična je stvar što ostavljaju naraštaj za iduću godinu. Pčele koje ovu sezonu oprašuju voćnjak ugibaju, ali prije toga u šupljinama osiguraju novu generaciju koja nagodinu u rano proljeće izlazi van. Nameće se zaključak kako bi vlasnik hotela svake godine trebao pripremiti trske u koje se solitarne pčele mogu useliti i time osigurati da se iz godine u godinu ovaj ciklus nastavlja. Nažalost, one su za još uvijek ogroman broj ljudi velika nepoznanica.

SAMI SEBI PRESUĐUJEMO

Zašto je selo dobro za solitarnu pčelu? Iz razloga što one za svoj dom ne biraju samo hotele od trske koje izrađuje ljudska ruka, naći će mjesto za sebe u starom šajeru, šupljoj dasci ili cigli – gdje god otkrije neku rupicu od 6 do 10 mm promjera, tamo će se naseliti. A kada čovjek još doda hotel, generacija se utrostručuje.

– Sa svojim solitarnim pčelama pomažemo također susjedovom voćnjaku i drugim ljudima. Povećavajući broj, produžujemo njihov vijek, a svijetu dajemo šansu da ne ostane bez plodova koji su hrana i za ljude i za ostali živi svijet, navodi Dokmanović, implicirajući da sami sebi polako presuđujemo jer ne brinemo o očuvanju prirode.

Kemija, neznanje i pohlepa mogli bi nas skupo koštati.

– Ljudi jako neozbiljno shvaćaju ulogu pčele, danas nešto pročitamo i u najkraćem roku sve zaboravimo… Kada ćemo shvatiti njenu važnost? Kada nestane hrane, kada budemo na rubu propasti. Tada će se većina zapitati zašto to nitko nije spominjao na vrijeme. Činjenica je da govorimo o tome, iako ne dovoljno, upozorava uz opasku kako je žalosno da samo rijetki slušaju.

– Oko četrdeset posto Primorsko-goranske županije je ruralno, kuće imaju grunt, no on je zapušten, devastiran. Ljudi više ne sade voće i povrće. Kada bi svake godine posadili jednu voćku, već za deset godina imali bi voćnjak za svoju djecu, kasnije i unučad. Time i hranu za pčele. Ako solitarna pčela ne bude imala cvjetnih pupoljaka, neće preživjeti, neće moći nahraniti iduću generaciju. Tako ih gubimo, pojašnjava goranski čuvar starih sorti.

S opadanjem populacije solitarnih pčela, padat će i rod, no ljudi će se nastaviti čuditi kako nemamo ni jabuka ni krušaka, zaboravljajući da je u prirodi sve povezano.

– Prestanimo uništavati prirodu kemikalijama, pokušajmo nahraniti voćku pravim gnojivom pa će se ona moći sama braniti. Ima izvrsnih bioloških insekticida kojima se voćke mogu više puta tretirati. Postoje i table s feromonima na koje se hvataju samo loši insekti, dakle nemaju utjecaja na pčele, vapaj je koji pršti iz svake pore ovog velikog štovatelja prirode.

Kako se razgovor nastavlja, u jednome trenutku dotičemo se reklama koje se vrte prije početka nedjeljne televizijske poljoprivredne emisije, što naziva »bombardiranje kemijom«. To su ogromni igrači koji upravljaju svime, monopolisti opasni po društvo, samo ćemo to prekasno shvatiti, beznadno zaključuje. Iako nije želio ulaziti u detalje, nije niti propustio upozoriti da je naša poljoprivreda općenito na jako klimavim nogama.

POTPUNO NEOPASNE

A na pitanje zašto ne proizvodimo hranu u vlastitom vrtu, odgovara kako se ljudi pravdaju da nemaju vremena. No, on vidi da imaju za sve, samo ne za pametne stvari.

– Drugi kažu da nisu sposobni… Treba se jednostavno primiti posla. Eto, ja sam invalid, vagon mi je odsjekao lijevu šaku i na ogromnom gospodarstvu sve radim jednom rukom. Pa kad ja mogu takav, da ne može jedan ispravan mlad i zdrav čovjek u punoj snazi? Čast izuzecima, iskreno će Dokmanović, zadovoljno što ipak ima divnih mlađih ljudi koji znaju što rade.

Primjer koji rado spominje je Josip Popčević, među poljoprivrednicima poznat po tome što iznajmljuje solitarne pčele diljem Hrvatske. Naš je sugovornik iskreno sretan što postoji netko tko je duboko u toj temi – i netko mlad, jer je na takvima budućnost.

– Bez mladih poljoprivrednika sve pada u vodu. Ako sve ostane na umirovljenicima, budućnost će nam biti kratka, rezolutan je.

Za kraj smo se ponovo dotaknuli teme solitarnih pčela. »Važno je ljude educirati, ja to radim sa školskom djecom koja me posjećuju na gospodarstvu. Prije svega želim da znaju kako one nemaju žalac te su potpuno neopasne«, naglašava.

Priča nam dalje kako su im najveća prijetnja stršljenovi, ali i da imaju fantastičan obrambeni sustav kojim tog uljeza efikasno neutraliziraju. To rade tako da ga okruže u ogromnom broju, vibriranjem stvore visoku temperaturu i toplinom ga unište. S ciljem da stršljen ili neka druga mala životinja ne može ući u hotel za pčele, postavio je mrežice. One također sprečavaju ptice da iskopaju kokone u kojima su ličinke.

I kako se razgovor neplanirano poprilično oduljio, pitali smo još samo postoji li nešto što bi htio poručiti čitateljima, a da se prije nismo toga dotakli. »Vrijeme je da shvatimo koliko solitarke daju prirodi i čovjeku, a s druge strane za sebe ne uzimaju ništa«, kratko je odgovorio Đorđe Dokmanović, strastveni borac za očuvanje solitarnih pčela, prirode i starih sorti voćaka.

PODIGNUO OKO 35 VOĆNJAKA

Mnogo mladih doseljava u Gorski kotar i druge ruralne sredine, pobjegli su iz gradova i pomalo dižu voćnjake. Obnavljaju stara gospodarstva, primjećuje, i kreću ovdje graditi život.

– Pametni ljudi su shvatili što se događa. Gorska područja će u budućnosti biti iznimno atraktivna za život jer će imati povoljnu klimu. Čak se i vinska granica pomiče, ušla je u Gorski kotar, što je prije 50-ak godina bilo nemoguće, opisuje obrazlažući kako šume omogućuju dovoljno vlage, a to će u budućnosti imati veliki značaj jer će voda postati iznimno vrijedan resurs.

Danas se u Gorskom kotaru vrlo teško može kupiti staru kuću ili građevinsko zemljište. Sve je prodano, kaže, ljudi se vraćaju, a struktura doseljenih je uglavnom visokoškolovana. Često su to osobe koje imaju priliku raditi na daljinu, potreban im je samo internet, dok njihovi uredi mogu biti u Rijeci, Zagrebu ili nekom još udaljenijem gradu. On je za takve do sada podignuo oko 35 voćnjaka i upravo na dan našeg razgovora spremao se u održavanje jednog od njih.