Panel »Susjed je rekao da je bio fin i pristojan« / Foto WOMEN'S WEEKEND
Una Zečević Šeparović istaknula je da žrtve nemaju interes od dobro napisanog slova na papiru kad u stvarnom životu nisu zaštićene, dok je Anica Tomić napomenula da ako imamo zakone koji se ne provode, nemamo pravnu državu
povezane vijesti
RIJEKA – U Rijeci je, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, održana četvrta po redu konferencija Women’s Weekend čija je direktorica i organizatorica, Nevena Rendeli Vejzović, još na otvorenju kazala da promovira važne i relevantne teme koje se ne tiču samo žena, već čitavoga društva, stvarajući siguran prostor dijaloga.
Ne senzacionalizmu
Upravo o takvim temama raspravljalo se na panelu »Susjed je rekao da je bio fin i pristojan«, na kojem su sudjelovale Ema Branica, reporterka i voditeljica, Tamara Stojanović, reporterka iz Srbije, Jelena Veljača, urednica i aktivistica te Karla Pudar, izvršna direktorica Zaklade Solidarna.
Sudionice su se bavile iznimno važnim pitanjima s fokusom na medijsko izvještavanje o nasilju nad ženama, te doprinose li mediji – svjesno ili nesvjesno – normalizaciji nasilja.
Sudionice su se složile da prvenstveno nedostaje izvještavanja o nasilju nad ženama, poglavito zato što svaka treća žena doživi nasilje u nekom obliku.
Kazale su da izvještavanje o samom nasilju djeluje preventivno, ali treba imati na umu da senzacionalistički naslovi mogu retraumatizirati žrtve, preispitujući motiv umjesto da se fokusiraju na odgovornost nasilnika.
Ljudski kontaktMnogi paneli dotaknuli su sve relevantnije teme umjetne inteligencije, a jedan od njih bio je “Leadership u doba AI: The Future of Work from Women Leaders’ Perspectives”. Sudjelovale su Ivana Marković iz A1, Ivana Mrkonjić iz Hrvatske pošte i Tamara Perko iz Hrvatske udruge banaka, a razgovor je moderirao Hrvoje Krešić. Raspravljalo se o tome hoće li umjetna inteligencija posebno utjecati na zanimanja u kojima danas prevladavaju žene. Sudionice su istaknule da umjetna inteligencija može biti koristan alat, ali ne može zamijeniti ljudski faktor. Naglasile su važnost komunikacije i međuljudskih odnosa u poslu, upozorivši da pretjerana digitalizacija može dovesti do društvene izolacije. Zaključeno je da je suživot leadershipa i umjetne inteligencije moguć, ali da ljudski kontakt i odgovornost u donošenju odluka moraju ostati u središtu poslovanja. |
Stojanović je istaknula da mediji trebaju biti primjer kako pristupiti osjetljivoj temi kao što je femicid, dok se Branica složila da fokus treba staviti na sustav koji bi trebao raditi na prevenciji, umjesto na »trančiranju« žrtve.
Pudar je napomenula da mediji ne mogu spriječiti femicid, ali da mogu dići svijest o važnosti odgovornog izvještavanja, a Veljača je istaknula da u tome važnu ulogu igra pravodobna i adekvatna edukacija novinara, što je odgovornost vlasnika medija.
Pudar je komentirala da senzacionalistički naslovi često ukazuju na temeljno nerazumijevanju dinamike rodno uvjetovanog nasilja zbog čega su edukacije potrebne, a Stojanović je napomenula da su često i korektno napisani tekstovi naslovljeni senzacionalistički, djelomično kao nuspojava hiperprodukcije, zbog čega je velika odgovornost i na urednicima.
Sugovornice su se, naposljetku, složile da je nekritički prenesenim izjavama i naslovima veći uzrok neznanje nego želja za klikovima, apelirajući na rastuću važnost educiranja o društveno relevantnim temama poput femicida.

Veliki interes za panele / Foto: WOMEN’S WEEKEND
Kultura trpljenja
Odmah potom, uslijedio je panel »Zakazali smo! Femicid: gdje smo zakazali i što društvo treba učiniti«, na kojem su sudjelovale odvjetnica Una Zečević Šeparović, kazališna redateljica i profesorica Anica Tomić te terapeutkinja, aktivistica i autorica Ana Pecotić.
Jedno od pitanja odnosilo se na to jesu li zakoni sami po sebi loši ili se jednostavno ne provode efektivno. Zečević Šeparović je istaknula da žrtve nemaju interes od dobro napisanog slova na papiru kad u stvarnom životu nisu zaštićene, dok je Pecotić napomenula da ako imamo zakone koji se ne provode, nemamo pravnu državu.
Sugovornici su se dotakli tzv. »kulture trpljenja«, odnosno načina na koje se žene uvjerava da je društveno prihvatljivo biti u ulozi žrtve. Pecotić je naglasila da je potrebno puno generacija da nestane narativ o tome da je žena bolja što više trpi, jer se taj narativ kreirao i normalizirao generacijama.
Skrenula je pozornost i na to da je zbog te kulture žrtvama potrebno puno vremena da uopće shvate da se nalaze u nasilnom odnosu, naglasivši da »svako nasilje počinje kao najljepša ljubavna priča.«
Govoreći o prevenciji tih obrazaca, Tomić je istaknula da trebamo početi jednako razgovarati sa dječacima i djevojčicama, pritom ih ne odgajajući tako da imaju drukčije uloge, bilo svjesno ili nesvjesno.
– Ne da se ne smije ubiti više nijedna žena, nego se ne smije ubiti više nijedan čovjek, i zato se trebamo vratiti na humanističke teme i razmisliti kako u našim životima promijeniti barem nešto na bolje, zaključila je Tomić.
Pecotić je kao ključne probleme istaknula pravosudni i socijalni sustav, dodavši da svo nasilje treba staviti u kaznenu sferu jer ono nikada nije »incident«.