Tanja Smoje, riječka glumica koja je odnedavno članica Kerempuhova ansambla (ujedno je poznajemo kao umjetnicu scene koju bi si poželjeti mogla svaka naša repertorna kuća), pojavljuje se u predstavi »Mama se opila ko majka« u glavnoj ulozi majke Marine. Pedesetogodišnje žene koja se nikad nije napila, a ni rekla mnogima oko sebe što stvarno misli o njima. Odluka da se jednog dana stvarno »razbije« zapravo je pokušaj da konačno kaže svojim najbližima nešto istinito, odnosno da bude manje licemjerna. Smoje gradi ulogu pomoću precizno pogođenih anksioznih frekvencija, igrajući kritički iskorak svoje heroine tako da usput ulovi i potisnutu osobnost velikog broja žena koje zaista nikada ne skidaju masku, dok im toliko ne uraste u lice da postoji opasnost od skamenjenosti.

Autor Ivor Martinić izabrao je jedan dan u životu žene preplavljene zamjeranjima, kad ona svjesno i uz pomoć supruga (izvrsni Hrvoje Kečkeš: blag, koopreativan, empatičan, nimalo zbunjen ženinom odlukom da se preda alkoholu) konačno progovara. Redateljica Marina Pejnović je, pak, s mnogo sluha za socijalnu komediju, uspostavila »pakt« publike i glavne junakinje, u kojem svaki mamin otpušteni ventil izaziva i neko humorno prevrednovanje njezinih odnosa. Već prije početka izvedbe na displeju iznad pozornice projicira se didaskalija o tome što sve čini Marininu svakodnevicu, prepisanu iz medija kao tvornice ispraznih, apolitičnih skandala. Ova redateljska odluka u skladu je i s kasnijim tretmanom stana kao »organizma« koji grca zbog svoje smještenosti u društvenu nigdinu, postajući sve zasićeniji događajima zbog kojih oba scenska supruga (pojedinačno, ne zajedno) u jednom trenu skaču kroz prozor. I vrate se natrag, ipak je sve skupa farsa.

Susjedstvo

Marinini prvi susjedi su desničari koji joj se sretno pojavljuju na vratima da s njom proslave njezino prvo pijanstvo, ali umjesto toga saznaju da ih Marina godinama ne trpi, nikada nije glasala za HDZ i osobno prezire kleptokratsku Hrvatsku. Mia Anočić-Valentić bravuroznom komikom kao susjeda Klara igra najprije svoju privrženost susjedi koja joj godinama ljubazno kima glavom, a kad sazna da se iza toga zapravo skrivala antipatija, duboko potresna sasipa joj u lice što o njoj stvarno misli, nevezano uz političku orijentaciju koja ih dijeli. Na taj su način u predstavi konačno ismijane kvazinepremostive podjele na lijeve i desne, što je samo jedna od stalno forsiranih lažnih medijskih »podijeli pa vladaj« strategija, smišljenih zato da stvaraju ideologiju mržnje svega onoga što nije u »našem« taboru. Zdravo društvo naglašava ono što nam je zajedničko.

Foto Jasenko Rasol

Sjajan je komičar i Jakov Zovko u kratkoj, ali dojmljivoj roli dečka Marinine kćeri – dok ga mater kupa u uvredama, on ispuhuje balon za balonom žvakaće gume, odbijajući i na koji način reagirati. Malo je neobično da kći Tea u izvedbi Anice Kontić još uvijek ne izgovara točno vokale i trajanja hrvatskog jezičnog stadarda (što joj je profesionalni zadatak kao glumici), ali inače je to emocionalno snažna i prisutna glumica, koja u liku kćeri svojoj scenskoj mami zapravo oda poštovanje. Dobar je i Vedran Mlikota u vrlo teškoj roli »zdravog razuma« oko generacija i generacija alkoholičara u našim obiteljima, a i u roli susjeda koji svoju suprugu promatra kao prirodnu silu, kojoj se u nekim situacijama (uraganskih emocija) najbolje ne približavati. Branka Trlin s puno pogođene samozvane »kraljevskosti« igra baku Vesnu, kao čistu suprotnost svoje kćeri Marine (baka je samosvijesna i asertivna do te mjere da se daje naslutiti zašto kći to nije).

Afterparty

Autor duhovite glazbe »unutarnjih napetosti« i mikrouzbuna glavne junakinje je Vid Hribar, dok je suradnik za pokret koji u cijelosti izlazi iz same dramske situacije i tek blago, ali točno naglašava farsičnost – Pravdan Devlahović. Koreografija i glazba bitno doprinose ritmu čitave sedamdesetominutne predstave. Scenografija Librete Mišan dopušta mogućnost da se mami Marini povremeno od susprezanja »dimi glava« ili da predmeti građanskog stana (trikom) poskakuju od šoka ili lebde od užitka. Premda predstava ima naivnih momenata, u cjelini je riječ o vrlo uspjeloj komediji, koju mi je pokvarilo jedino puštanje grupe Magazin po izlasku u foaje nakon predstave: valjda isprika toj glazbenoj grupi jer je lik Marine u samoj drami ne podnosi. No, ne samo nepotrebna isprika, nego zagušenje publike muzikom koja u preglasnoj varijanti može kod osjetljivijih gledatelja izazvati glavobolju. Velika je stvar što su Ivor Martinić kao autor i Marina Pejnović kao redateljica uopće odlučili otvoriti poglavlje alkohola na sceni. Ipak je riječ o hrvatskom božanstvu, koje se od najnižih do najviših društvenih slojeva, od neukih do najobrazovanijih, tretira kao eliksir, a ne kao otrov. Tamo gdje i postoji svijest o opijanju kao neurozi, ona se brzo gura pod tepih ili samo rutinski vraća za šank. Svaka čast Kerempuhu što je otišao u suprotnom smjeru, pri čemu je »Mama se napila ko majka« ujedno i prvi uspjeli komediografski naslov ovog teatra u tekućoj sezoni.