Jedan od najlegendarnijih likova kultne »Audicije« ponovno izlazi pred publiku – Željko Ninčić stiže u Rijeku s hit-predstavom »Ero s ovoga svijeta« koja će se održati 4. ožujka u 20 sati u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. Ninčić je jedan od najdugovječnijih komičara u regiji, a predstave »Audicija«, »Nova Audicija« i »Najnovija Audicija«, koje je kreirao i u kojima je glumio, pogledalo je više od dva milijuna gledatelja, dok je broj izvedbi odavno prešao tri tisuće.

Njegova popularnost mjeri se i impresivnim kazališnim rekordima: 2002. godine u riječkom Teatru Fenice odigrao je čak devet predstava u dva vikenda i pred gotovo 5.000 gledatelja. I danas ističe kako ga je to zdanje oduševljavalo te žali što više nije u funkciji. U zagrebačkoj dvorani Lisinski nastupio je 45 puta, jednako kao i u beogradskom Domu sindikata, što su rekordne brojke.

U razgovoru koji slijedi Ninčić govori o kazalištu, slobodi, politici, stand-upu, kulturi i odgovornosti umjetnika, temama koje su obilježile njegovu karijeru i koje i danas jednako snažno odjekuju među publikom.

NAJPRAKTIČNIJE RJEŠENJE

Krenula bih od vaše nove predstave s kojom nam gostujete u Rijeci – po čemu se »Ero s ovoga svijeta« razlikuje od svima vrlo poznate »Audicije«?

– To je nastavak mog autorsko-izvođačkog rada. Nitko se ne odriče svog minulog rada, pa tako ni ja, pogotovo u domeni kulture, gdje ostanu tragovi poput Audicije. Kao autor i izvođač, odnosno glumac koji je s »Audicijom« odigrao više od 3.000 predstava, prirodno sam evoluirao u drugačiji scenski oblik.

Životne okolnosti i način rada su se promijenili, pa sam odlučio napraviti solo-varijantu onoga što sam nekada radio, ali i onoga što danas radim i što ću ubuduće razvijati. To je, ujedno, i najpraktičnije rješenje. Danas je rad s većom ekipom znatno otežan, posebno u složenim okolnostima u kojima nije lako okupiti pouzdane i posvećene ljude, bez obzira na profesiju. Brojne su prepreke koje utječu i na poslovni i na kreativni život, pa se ovaj format pokazao kao najbolje rješenje. Predstava je koncipirana kroz dva lika koja su već prepoznatljiva na prostoru na kojem sam radio s »Audicijom«. To su Hercegovac Marinko Ćutuk i Veseli, poznat po uzrečici »Primi me«. Jedan je Bosanac, drugi Hercegovac – likovi proizašli iz podneblja u kojem sam živio i iz kojeg sam crpio inspiraciju, ne samo iz Bosne i Hercegovine već i s prostora cijele bivše države.

»Audicija« je više puta obišla prostor bivše Jugoslavije, a imao sam i turneju nakon ratnih događanja, što je, vjerojatno, bio jedinstven pothvat u tom periodu. Izveo sam oko 1.000 predstava novije verzije, takozvane »Primi me«. Konkretno, u Srbiji oko 400 predstava, u Bosni i Hercegovini 250, u Hrvatskoj oko 400, u Sloveniji oko 100, u Sjevernoj Makedoniji više od 20, kao i oko stotinu predstava u Crnoj Gori.

Rekli ste da ste dosad odigrali više od 3.000 predstava »Audicije«. Zanima me, je li vam u nekom trenutku dosadilo, odnosno što ste radili da vam to toliki dugi niz godina i nastupanja ostane zanimljivo i vama i publici?

– Kazalište je jedina umjetnost koja se stalno obnavlja i ostaje živa. Njegova suština počiva na stvaranju života na sceni – svaki put iznova. Svaka izvedba je novo rađanje istog komada, nova interpretacija i novi susret s publikom. Danas se, nažalost, mnogi scenski sadržaji oslanjaju na kratkotrajan efekt – na viceve i brze štosove. Međutim, gluma nosi mnogo dublju čar. Ona ne podrazumijeva samo izgovaranje teksta, već kreativno oblikovanje lika, unutrašnju igru i puninu scenskog izraza.

Upravo zato sam u ovoj formi zadržao dva prepoznatljiva lika iz »Audicija«. Predstava se može svrstati u stand-up formu, ali sam nastojao sačuvati snažan glumački element – razradu karaktera, situaciju i interpretaciju. Tekst je djelomično prilagođen, dopunjen novim segmentima koji su bliski današnjoj publici, ali suština glumačkog izraza ostala je ista. Monološka forma ima vlastite zakonitosti koje se razlikuju od klasične partnerske igre. Jedno je kada na sceni imate partnera, a sasvim drugo kada ste sami i nosite cijelu energiju predstave. Upravo u tome je bio izazov, koji se pokazao uspješnim – do sada sam odigrao između 150 i 200 predstava u ovoj formi. To je, na neki način, i kuriozitet i novi izazov, ali i prilika da svi oni koji su voljeli ili pamte »Audiciju« ponovo susretnu te likove u drugačijem, suvremenijem scenskom izrazu.

UNIVERZALNE TEME

Ćutuk i Veseli su postali kultni likovi i ušli su u žargon i kolektivni razgovor publike. Što, po vašem mišljenju, ti likovi simboliziraju i kako ih publika doživljava?

– Likovi imaju svoje komične karaktere, ali i jasne međusobne razlike. Ćutuk Marinko, dakle Hercegovac, odnosno Ero, govori o našem regionalnom podneblju i problemima koji ga prate, dok Veseli iznosi iskustva osobe koja je otišla u svijet kao izbjeglica. On sagledava svjetske događaje i daje perspektivu našeg čovjeka izvan ovih prostora.

Sučeljavanje lokalnog i vanjskog svijeta, to je suština Veselog. Lik ima i autobiografske crte: bio sam u Kanadi tijekom rata oko tri i pol godine, i tamo sam razvijao njegov karakter kroz iskustvo života u stranoj sredini. Jedno je pratiti Europu i svijet preko televizije iz domaće perspektive, a drugo je doživjeti to iskustvo osobno.

Isto se može primijeniti na demokraciju – jedno je kako ona funkcionira u Europi, a drugo je kod nas. Tek kada odeš, upoznaš ljude iz tog »vanjskog« svijeta, onog zapadnog, kako mi često zovemo. Za Veselog, te razlike postaju osnova njegovog sagledavanja svijeta.

Oba lika, i Veseli i Ćutuk, obrađuju ozbiljne teme. Iako je izvedba komična i smiješna, poruke su ozbiljne. Nikada se nisam libio dotaknuti probleme našeg podneblja, istovremeno ističući ono pozitivno. Smatrao sam da umjetničko djelovanje glumca nije samo zabava, već i sredstvo da ukaže na važne društvene aspekte. Predstava je, u suštini, istovremeno smiješna i tužna. Mentalitet i povijest naših prostora oblikuju živote ljudi, ponekad toliko teške da jedini način olakšanja bude smijeh. Danas je teško na sceni stvoriti atrakciju jer je život i tragičniji i smješniji od onoga što se može prikazati. Nevjerojatne stvari se događaju oko nas. Ja danas živim u Beogradu, a uglavnom radim u Hrvatskoj, i ta je situacija istovremeno smiješna i tragična.

Zbog čega je tako, možda se promijenila publika, vrsta humora?

– Moje teme su univerzalne. Poruke koje prenosim razumjet će otac, majka, kćer ili sin, bilo da se nalaze u Beogradu ili u Zagrebu. Tekst nikada ne mijenjam, sve se odvija instinktivno, bez ikakvog dodvoravanja publici. Idealno bi bilo da uglavnom radim u Srbiji, a povremeno dolazim u Hrvatsku. Nažalost, kod mene situacija nije takva, i postoje razlozi zašto je tako. Danas je scena znatno siromašnija od stvarnog života, jer u svakodnevici doživljavamo događaje koji su dramatičniji i smješniji nego što ih scenski prikaz može dočarati. To je ono »vjerovali ili ne«.

Na našim prostorima posljednjih desetak godina bilježimo intenzivan rast stand-up komedije, s nastupima gotovo svakodnevno u većim gradovima. Kao glumac koji povremeno koristi elemente stand-upa, ali ne u potpunosti, kako gledate na ovu formu nastupanja u regiji?

– Kao i mnoge stvari sa Zapada, i stand-up smo uvezli. Iako je nastao u Americi, stand-up rijetko nosi dubinu i gotovo da nema glumačkog izraza. Zato mi je teško pristupiti toj formi – trudim se da zadržim glumački moment i iskrenu scensku igru.

Problem je što stand-up brzo prolazi. Na Instagramu ili TikToku trivijalni sadržaji prolaze bolje od ozbiljnijih i značajnijih poruka. Nažalost, mnogi kolege su se prilagodili tim okolnostima, a sve se svodi na zaradu. Svako od nas ima svoje motive: neko se bavi glumom zbog novca, neko zbog popularnosti, neko zbog ličnog zadovoljstva.

Danas je često tako da stand-up komičari, koliko god ih različito nazivali, u nekoliko svojih verzija nemaju ni tri ozbiljne rečenice. Kulturni nivo u našim prostorima je devalvirao, što se vidi po filmovima koji prolaze i proizvodnji uopće. Jasan pokazatelj stanja kulture je i koliko države i vlade izdvajaju za nju – financijska podrška najbolje govori o stvarnom položaju umjetnosti u društvu.

VLASTITI GLAS

Spomenuli ste različite namjere i ciljeve ljudi koji nastupaju, uključujući stand-up komičare i glumce. Kada ste vi počeli s ovim, još kao student, koja vam je tada bila namjera i cilj? Kako su se ti ciljevi promijenili tijekom godina i što vam je danas najvažnije u radu?

– Danas je već kasno da se sumira je li se nešto isplatilo ili ne. Ja sam iz provincije – rodom iz Nevesinja, istočna Hercegovina. Živio sam u Širokom Brijegu, a preko Sarajeva, gdje sam završio Akademiju, došao sam u Beograd. Specifična sam kombinacija iskustava i podneblja. Kao provincijalac, želio sam se istaknuti – bilo kroz nogomet, pjevanje ili glumu. U srednjoj školi počeo sam ozbiljnije da se bavim glumom, ali tek kada sam došao u Sarajevo i upisao Akademiju, shvatio sam što znači biti glumac. Moj profesor bio je Emir Kusturica, i iako nisam stekao posebnu slavu u tom student-profesor odnosu, skrenuo sam pažnju već 1985. godine, na drugoj godini, kada smo postali popularna studentska ekipa. Ono što sam radio postalo je velika i značajna cjelina predstave, a ja sam tim putem nastavio.

Gluma mi je otvorila mnoga vrata, ali sam uvijek tražio nešto više – ozbiljnije. Znao sam da mi »Audicija« može pružiti ono što mnoge institucije, bilo kazalište ili film, nisu: priliku da kao autor određujem sadržaj, kreiram likove i priču, da govorim o sebi i drugima, da imam svoj glas, ne samo kao glumac.

»Audicija« mi je omogućila slobodu koju kazalište često ograničava – tekstove bira neko drugi, režiju vodi neko drugi, a ovdje sam imao kontrolu nad cijelim procesom. Mislio sam da će uspjeh donijeti i slobodu, ali sam se djelomično preračunao. Na našim prostorima sloboda još uvijek nije dovoljno definirana.

Što mislite pod time?

– Ha, što je sloboda? To je veliki upitnik. Živjeli smo u jednom sistemu koji su mnogi smatrali boljim u određenim aspektima, a zatim se sve promijenilo, pa sada živimo u drukčijem sistemu koji mnogi smatraju boljim u nekim drugim aspektima. Danas možeš govoriti i raditi što želiš, ali događaju se stvari koje u prethodnom sistemu nisu bile moguće. Gdje je veća sloboda – tada ili sada? Neke stvari nisu funkcionirale ni tada ni sada.

Kao autor i stvaralac ne mogu se pohvaliti potpunom slobodom. Uvijek sam bio uskraćen za određene mogućnosti, i tada i danas. Uspjeh bi trebao donijeti i druge kategorije priznanja, ali ovdje to često nije slučaj. Nažalost, politika je ovdje prva i posljednja odrednica, i to se ne izbjegava ni u mojim tekstovima. Upravo o tim problemima govorim. Uvijek sam pokušavao progovoriti u interesu većine. A istina? Nedavno sam s prijateljem došao do zaključka: istina je najskuplja kategorija koja često nema stvarnu vrijednost i ne mijenja mnogo. Čak i kada se otkrije istina o mnogim događajima u svijetu, to rijetko donosi stvarnu promjenu.

Taj politički moment, ta nota koju imate u izvođenju, gdje se osvrćete na aktualnost i dijelom kritizirate razna događanja – mislite li da to više privuče ili odbije publiku? Mislite li da toga nedostaje u kulturi?

– Toga nedostaje – to je kao začin dobrom jelu, bez kojeg ne može. Mi živimo u politici i stalnom kaosu, gdje nas često odvode trivijalne teme. Kultura na našim prostorima često balansira između dvije kategorije: lažnog patriotizma i kulture »da se Vlasi ne dosjete«. Uvijek se govori o svemu, samo ne o najvažnijim pitanjima. Suština je pravna država, ali umjetnici ponekad mogu biti licemjerni i manipulirati. Zato kultura »da se Vlasi ne dosjete« može biti opasna. Previše zabave ponekad skupo košta – iskustvo iz Sarajeva to je potvrdilo, i ne daj Bože da se ponovi.

U mojim predstavama, političke ličnosti koje su značajne za naše podneblje spominjem namjerno. To sam radio i prije rata, i nastavljam i danas, a nastup ne doživljavam samo kao zabavu, već kao oblik izražavanja kojim nastojim svoj posao raditi časno i pošteno.

UVIJEK UZ MLADE LJUDE

Već dugo živite u Beogradu, ali pratite li situaciju u Sarajevu, gdje nakon nesreće s tramvajem u kojoj je poginuo jedan mladić, studenti već danima prosvjeduju i traže odgovornost…?

– Duša me boli zbog tog dečka. To je užasno. Poslije takvih događaja vidi se koliko je život postao proizvoljan i jeftin. Takve stvari se ne smiju događati. Ovdje nadstrešnica, tamo tramvaj, pokazuju jednu proizvoljnost života koji je postao jeftin. Što se tiče studenata, uvijek sam uz mlade ljude. Ipak, generalno, malo smo upitni – centri moći su previše jaki da bismo se sami suprotstavili. Danas, da bi se nešto postiglo, izgleda moraš biti dio sistema. Mogu reći da ja nisam te sreće, ili jesam te sreće što nisam dio sistema. Moje dijete studira da bude doktor nauka iz molekularne biologije, a takvi ovdje ne uspijevaju, nisu tolerirani. U svom mikro svijetu trudim se opstati. To je više borba za opstanak nego za djelovanje.