Ljubavno pismo Osijeku i Slavoniji može se napisati i tako da izmisliš jedan lik pa onda njegovu životnu sudbinu vežeš uz pojedine dijelove povijesti voljenog ti zavičaja.

Baš je taj »recept« u svom svake pažnje vrijednom romanu »Zadnja pošta Osijek« primijenio Nenad Rizvanović koji svoju 184 stranice veliku knjigu počinje cjelinom »Osijek, Jugoslawien 1896. – 1941« u kojoj nam donosi autorski i osobni prikaz povijesti tog grada na Dravi, da bi već u drugoj cjelini »Rođen u donjogradskom firtlu« upoznali Lavoslava Krausa, osječkog Židova čiji ćemo put pratiti od rođenja krajem 19. stoljeća pa sve tamo do šezdesetih godina prošlog stoljeća.

Nakon gimnazije Kraus mora, silom povijesnih ratnih prilika, završiti vojno školovanje u Ogulinu i Rijeci, nakon čega je već 1916. godine upućen na ratište u istočnu Galiciju gdje će se itekako istaknuti pa će mu vrata vojne karijere biti širom otvorena.

No, umjesto toga on bira studij medicine u Beču po završetku kojeg se vraća u Osijek i radi po različitim dijelovima Slavonije sve do početka Drugog svjetskog rata, kad se priključuje partizanskim jedinicama. Po završetku rata kao dio pobjedničke strane uspijeva dodatno razviti svoju liječničku karijeru koja praktično traje do kraja njegova života.

Jovo Čaruga

Ovi osnovni biografski podaci Rizvanoviću služe da svog Lavoslava smjesti u različite povijesno znane situacije pa, primjerice, svjedočimo pomalo nevinoj ljepoti slavonskog gradića i njegovih stanovnika na početku dvadesetog stoljeća, ali i mučnim scenama iz Prvog svjetskog rata, kao i isto tako vrlo zanimljivom međuratnom razdoblju u kojem je Kraus poprilično okrenut umjetnosti pa nas upoznaje s nastupom dadaista 1922. godine u Osijeku, druženjem sa slikarom Filakovićem, predavanjima Miroslava Krleže i kontroverzama oko izvedbe njegove drame »Gospoda Glembajevi« u Osijeku, ali i upoznavanjem s Jovicom Stanisavljevićem Čarugom, kultnim slavonskim hajdukom i kriminalcem.

Sve su te epizode – ukupno je u knjizi 14 cjelina – isprične na različite načine pa tako, primjerice, u uvodnom dijelu svjedočimo jednom emocionalnom povijesno-esejističkom pristupu, da bismo potom u epizodi vezanoj uz nastup dadaista čitali iz različitih novinskih izvora oglede o tom nastupu, odnosno kasnije Krležine rečenice vezane uz njegova iskustva s Osijekom.

Uz Krležu, citirani su i drugi autori, ponajprije oni slavonski (Reljković, Divković, Kozarac…), pri čemu je uz standardni književni jezik najčešće korištena prava slavonska ikavica koja je najdojmljivija u zaista iznimnoj ispovijesti Jove Čaruge koji u svom izrazu vrlo duhovito i životno spaja baš sve – srpski, hrvatski, ikavicu, ekavicu, germanizme, hungarizme…

Čest je kod Rizvanovića i humor pa je teško ne osjetiti simpatiju prema babi Nani koja ga je čuvala i odgajala pričajući mu sve i svašta što je, čak i kad je bila komična laž, vjerojatno utjecalo i na njegovu maštovost i kreativnost, a uz taj česti pristup blagom humoru Rizvanović zna povremeno biti i oštriji i ciničniji pa u riječima dr. Jagića »Locirati, identificrati, uhititi i transferirati« lako prepoznajemo ne tako davno izrečenu istu formulaciju koju je stvorio također jedan Slavonac, svojedobno vrlo znan i uspješan političar.

Odličan je Rizvanović i u komentarima vezanim uz umjetnost, posebno književnost, pri čemu se zaista izdvaja urnebesna epizoda s dadaistima, a maestralno je dobar u dijelu kad »riječ daje« Jovi Čarugi koji i jezikom i razmišljanjem sjajno prezentira onu agresivniju i nemirniju dušu Panonije.

Krležin tekst

Nedbvojbeno, »Zadnja pošta Osijek« svojevrsna je romansirana povijest nekih dijelova prošlosti Osijeka i Slavonije, a logično je da su kroz te priče i zbivanja dotaknuti i dijelovi povijesti tadašnjih država kojih je Osijek bio, od Austro-Ugarske Monarhije, preko Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca pa do Titove socijalističke Jugoslavije.

Štoviše, iako udaljena od današnjice, zbivanja ovog romana itekako korespondiraju i s našom današnjicom o čemu, primjerice, sjajno svjedoči jedan Krležin tekst nastao tridesetih godina prošlog stoljeća i prezentiran u knjizi kao dio jednog Krležinog predavanja u Osijeku.

Tom je prigodom Krleža rekao: »Ludilo za obogaćivanjem, neprekidna zlatna groznica, slijepa i kobna rotacija profita i hiperprofita, robe i hiperprodukcije, neprozirne magle političkih i ekonomskih kriza, kolonijalna osvajanja, ratovi, revolucije i katarze, sve to postaje sve sablasnijom i sve mračnijom prijetnjom naše civilizacije, kao dim vulkana prije provale.

Milijarde profita stvaraju sve novije i proždrljivije milijarde…«. Tako je govorio Krleža pred devedesetak godina, misleći i na Hrvatsku i na svijet. Je li se štogod promijenilo?

O autoru

Nenad Rizvanović (Osijek, 1968.) završio je studij hrvatskog jezika i književnost i južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te doktorski studij Društvo znanja i prijenos informacija na Filozofskom fakultetu u Zadru. Književnu kritiku i prozu objavljuje od 1985.

Uređivao je novine i časopise, tribinu Književni petak i Festival A. književnosti. Danas radi kao urednik u nakladničkoj kući. Dosada je objavio sljedeće autorske knjige: »Trg Lava Mirskog« (2001.), »Dan i još jedan« (2003.), »Zemlja pleše« (2006.), »Sat pjevanja« (2009.), »Valceri iz Translatanije« (2018.), »Longplej« (2019.), »Stvaranje čitatelja« (2020.), »Trg slobode« (2022.), »Brodovi nad gradom« (2023.), »Plan grada« (2023.) i »Gravitacija« (2025.).

Izdavač o romanu

Najveća vrijednost ovoga romana leži u njegovom stilu i njegovom posebnom elementu: sasvim neusiljenom jeziku. Ova proza od početka, pogotovo u usporedbi s opterećenošću pravilima sintakse i rječnika domaćih pisaca, stvara osjećaj pripovjedača i likova koji govore prirodno i slobodno.

Iako je ta prirodnost iluzija, vještina pisca u tome je da učini pripovijedanje i govor likova prirodnim i nesputanim – od dijaloga, unutarnjih monologa preko svjedočanstava koja su na granici kakvog zapisa ili transkripta govora poludjelog kazivača i modernističke groteske, do misli junakinje i reminiscencije o bitkama u Prvom svjetskom ratu na bojišnicama europskog Istoka.

Autor uzima mnoge slobode u stilskim izborima, pogotovo onima vezanima za jezik i rječnik, slobode kakve se rijetko vide u domaćoj književnosti. Njegovi Slavonci zvuče uvjerljivo upravo radi toga što autor skida i dokida ograničenja u jeziku, ona leksička i sintaktička iznad svega, redukcije koje je najvećim dijelom nametnula ideologija.

Jezični standard drugoga vremena, dijalektalizmi, »švapski«, »šokački«, »istočni«, idiomatski izrazi, slavonska ikavica i ekavica, posuđenice, govor grada, kolokvijalizmi, sve se to miješa u točki u kojoj pripovjedač pokušava objediniti i svoj jezik, diskurs, stavove, misli i vlastitu povijest, koja se odvija kroz onu opću, političku i, nažalost, povijest sukoba, ratova, mržnji i nesporazuma bliskih.