Main Headline:
Prokleta mogućnost izbora

Subtitle:
S JEDNE STRANE DABRO, S DRUGE JOHANNES HØSFLOT KLÆBO. OK, NE DA SE TO NI USPOREDITI…

Lines of Text:
Siniša PAVIĆ

Sve je, kažu, stvar izbora. I kažu još da izbora uvijek ima. Ako je tome tako, onda je posve jasno da nam se unatrag koji dan izbor sveo na ono što nam je ponudio Josip Dabro, i to pjevajući, i Johannes Høsflot Klæbo trčeći na skijama.

Ovaj prvi je naš čovjek, saborski zastupnik, do jučer i ministar. Ovaj drugi je Norvežanin, skijaš trkač, mladić koji je već sada legenda svega olimpijskog. Izbor se čini lagan, logičan, jedini moguć, jedini zdrav. I bio bi da nema u ljudskom biću te neke sklonosti da se samokažnjava i muči taman toliko da se poslije pita: “Što mi bi!? I jel’ to meni treba!?”

Valja, međutim, biti realan, gospodina Dabru nije se dalo izbjeći sve da se i htjelo. Mogle su Lelek djevojke, što biglišu a la Thompson, spominjati “Andromedu” još milijun puta na svom putu do Beča, ma Dabro je zapjevao pjesmu koja, nažalost, daleko veći domet ima.

Sulud izlet dičnog DP-ovca u glazbene vode istjerao je na vidjelo kojekoga, liberala Hrebaka ponajprije, taman da se “divi” puki promatrač svoj toj raskoši hrvatske političke scene. Zoran Šprajc ima zašto trljati ruke, materijala za njegovo viđenje “Stanja nacije” ima koliko mu drago. Mi ostali možemo tući glavom o zid, jer “program” je to po svemu negledljiv, a gledati ga se mora. I još ispada da smo ga sami birali.

Da bar jesmo i da je sav na daljinski, pa da se dade mijenjati kad zaglibi u loše. Ali tu daljinski radi svake četiri godine. A opet, aj’ ti ne voli Hrvatsku. Recimo onako kako je vole svi akteri neuništiva zabavna formata “Volim Hrvatsku”. Ima neke rodoljubne draži nakon dužeg vremena se vratiti tamo gdje tim Navojec boj bije kontra tima Bućan.

A tek voditelj Mirko Fodor i njegov plesni korak, onaj što mira nema ni da Gelo na balkoniću s glazbenicima sentiš svira. Pa lijepe hostese koje su itekako važan dio slagalice, pri čemu treba pohvaliti scenariste i njihovu odluku da se i hostese na početku imenom predstavi. Tu je i novi sponzor i njegovi darovi koji, da ne otkrivamo previše, kralježnicu ravnaju.

Svega mu ako se tu ne radi o Hrvatskoj koja je jača od Las Vegasa. Zato su, garant, scenografi i okitili studio onim antičkim prozorčićima, morem što se giba, crveno-bijelim “kockicama”, stepeništem ovijenim lozom na kojoj je plastično grožđe rodilo… Ništa življe nema na našem programu od kviza “Volim Hrvatsku”! Tko je ovakvu ne bi i volio. Sve što je bijeg od Dabro televizije, mora se voljeti.

Kad se već bježi od Dabre, onda je red svratiti i tamo gdje su telenovele. Dugo je potpisniku ovog teksta trebalo da shvati kako je turska uspješnica “Osveta na štiklama” zapravo ono po čemu se radila naša uspješnica “Sjene prošlosti”, i nije da se time diči. Za one koji se već ne sjećaju, “Sjene prošlosti” su po mišljenju predsjednika Hrvatskog Sabora Jandrokovića gotovo najbolje nešto što nam se ikada dogodilo, televizijski dakako.

Sada imamo priliku vidjeti i otkud je to sve krenulo. I bome, onako ovlaš i na prvu, turski original je nekako obojen vedrijim bojama, a i glazba je manje turobna negoli je to bilo u hrvatskoj verziji. Zato je scenaristički sve to gotovo isto, pri čemu je osobito teško vidjeti onog inspektora koji marno prima svjedoke u sobičku za davanje iskaza. Tako iz epizode u epizodu, a rezultata nema i nema.

S druge pak strane, “Divlje pčele” su ušle u fazu posvemašnje romantike. Kako je krenulo, tu će svi likovi razmijeniti bolje polovice, bilo da je legalno ili nelegalno. Nema tu one znane filmske koja kaže “svatko sa svakim, nitko ni s kim više od dva puta”. Tu se ljubav troši nemilice, jedino što se pritom čedno pazi da se ne skidaju potkošulje dok se ljubuje. I bome ne samo da se gleda već oni koji se makar malo sjećaju tih godina kada su “Divlje pčele” zujale, tvrde da je tako nekako i bilo, ma su svi činili fintu da nitko ništa ne zna.

Nego, vratimo se mi toj prokletoj mogućnosti izbora. S jedne strane Dabro, s druge Johannes Høsflot Klæbo. OK, ne da se to ni usporediti, jer Norvežanin je oličenje svega onoga što mi ili nismo, ili ne znamo, ili ne želimo biti. Za kraj Zimskih olimpijskih igara ide tako utrka na 50 kilometara. Tri Norvežanina vode sve vrijeme, Klæbo je što drugi, što treći. A onda eto ti one zadnje uzbrdice što je treba pretrčati i čovjek, nakon skoro 50 kilometara, ubaci u neku nestvarnu brzinu i odšprinta daleko naprijed, taman da sa smiješkom, dok pozdravlja publiku, uđe u onaj cilj. Red, rad, disciplina, sportska kultura, ili “samo” kultura!? Tko će ga znati. Nije ni važno, samo je veliko.