Zabavljajući sebe, Boris Perić zabavlja i nas čitatelje. Ovo je jedna od mogućih odrednica njegovog novog romana »Trauma« kojim nas kroz 280 stranica vodi na zanimljivu i duhovitu vožnju suvremenom hrvatskom stvarnošću. Okvir oko kojeg je sagradio priču o jednoj epizodi koja je izazvala traumu za niz likova je ovaj – na parkiralištu u jednom dijelu Zagreba, nedaleko od manje trgovine, kafića i igrališta, iz kolica je mladoj majci oteto dijete, dvomjesečna beba. Očevidaca je nekoliko (filozof koji ispija kavicu, novinar koji prati rock glazbu, vlasnica trgovine, psihologinja koja je upravo kretala prema uredu u kojem obavlja praksu…) i svatko od njih u prvom će dijelu knjige prepričati što to (ni)je vidio, a u drugom ćemo dijelu pratiti policijsku istragu koju provodi iskusni policijski inspektor Vjekoslav Šikić.

Na prvi pogled pred nama je »krimić«. No, na drugi, treći i sve ostale poglede – rekao bi Perić – tome baš i nije tako. Jer, istraga o otmici pretvara se u šaroliki i krajnje otkvačeni karusel likova koji paradiraju stranicama romana nudeći svoje istine i svoje poglede na svijet što često baš i nema ama baš nikakve veze s istragom. Što je i logično. Jer Periću i nije cilj otkriti tko je oteo bebu (ne brinite, saznaje se i tko i kako i zašto!), već kroz likove i zbivanja pokazati, između ostalog, što je to trulo u državi… Danskoj, što bi rek’o ‘amlet!

Narcizam i egomanija

A puno je toga lošeg, otkriva poprilično nevoljko istražujući ovaj slučaj inspektor Šikić kojemu pomažu samostalni policajac Ključarić (on će, logično, biti ključan u istrazi) te kolegica Babić – Brezak – Grahovac (ona će sa svoja tri prezimena poslužiti za odlične dijaloge i verbalne sukobe s kolegama). Iskazi koje daju smušeni filozof Luka (61), još smušeniji rock novinar Marko (56), sociologinja i trgovkinja (!) Matea (48) te sumnjivo kvalitetna psihologinja Ivana (50) prepuni su kontroverzi i idealni ne za hvatanje otmičara, već za jačanje dojma kaotičnosti u okviru kojeg najvećom žrtvom potpuno nezasluženo postaje nesretna Marija, majka otete djevojčice na koju će se sručiti bijes polupismene i priglupe javnosti sjajno predstavljene u liku Markovog glavnog urednika kojeg ne brine istina i činjenice već samo broj klikova i tzv. čitanost.

»Narcizam i egomanija bez imalo uporišta u stvarnosti sukus su našeg društva«, kaže u jednom trenutku filozof Luka, a ta se tvrdnja potom potvrđuje kroz niz epizoda koje jasno svjedoče o brojnim nemoralnostima našeg društva, kulturi nasilja i diktaturi gluposti, strašno negativnom utjecaju medija i problemu medijske stvarnosti koja ne odgovara istini te, u konačnici, pasivnoj agresiji koja se, pod krinkom demokracije i prava na informacije pretvara u bolesno i opako nasilje nad onima koji se ne mogu ili ne znaju braniti. Ruglu je Perić uspješno izvrgnuo akademsku zajednicu i kvazi znanstvene radove, zatupljujuću stranu religije, tragikomične pokušaje bunta i borbe protiv svega toga (sjajan lik anarhista i »demonista« Emila Mučnjaka), podilaženje idiotizmu polupismenih čitatelja, krah svih profesionalnih vrijednosti u tzv. novinarstvu, a dotaknuo se i onoga čime se i sam bavi, književnosti, konstatiravši kako je »danas na cijeni literatura koja neometeno klizi strunama nultog otpora mozga«.

Brojne reference

Sve to Perić pripovijeda na rječit i dojmljiv način dozvoljavajući svojim likovima brojne digresije, komentare i osvrte zahvaljujući čemu se istraga pretvara u raspravu o današnjici. Neki su njegovi likovi itekako okrenuti svijetu umjetnosti pa su reference na knjige, filmove i rock pjesme brojne pri čemu se klatno u, primjerice, glazbi, kreće od Stonesa, Zeppellina, Cavea, Azre, Sisters of Mercy ili Joy Division do Novih fosila i Thompsona. Komentari njegovih likova, ako nisu tupavi, psovački i agresivni, najčešće su puni cinizma, ironije i sarkazma pri čemu u vrhunce svakako treba svrstati »postojanje« Hrvatske demonske zajednice (HDZ), kao i suludo komični policijski detektor laži utemeljen na umjetnoj inteligenciji.

Zna se Perić duhovito i s mjerom obratiti i čitatelju pojačavajući time činjenicu da mu u prvom planu nije priča o neuspješnoj otmici, već rasprave o nizu tema koje je opisani traumatični događaj potaknuo. A te su rasprave najčešće duhovite i s mjerom cinične da na lice čitatelja navuku barem blagi osmijeh što, ustvari, znači da je roman »Trauma« dobro čitati jer će, prihvatite li ga kako treba, zasigurno smanjiti količinu traume kojoj smo svakodnevno izloženi.

O autoru

Boris Perić rođen je 1966. u Varaždinu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je germanistiku i filozofiju. Bavi se književnošću, književnim i znanstvenim prevođenjem, te publicistikom i novinarstvom obrađujući teme iz kulture, znanosti, unutarnje i vanjske politike. Prozna djela i prijevode s njemačkog i engleskog te na njemački jezik objavljivao je u hrvatskim i inozemnim književnim časopisima. Uvršten je u više književnih antologija. Za književne prijevode i autorska djela više puta je nagrađivan. Član je Hrvatskog društva pisaca, Društva hrvatskih književnika te Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu kao samostalni umjetnik.