Knjigom »Prisiljen da razmišljam« zagrebački dvojac Boris Perić i Tomislav Pletenac – već znani kao autori zajedničkih zanimljivih knjiga – privukli su krajem prošle godine pažnju mnogih.

Njihov originalan i duhovit pogled na hrvatsku rock i pop glazbu nasmijao je mnoge, a razgovor o toj njihovoj novoj knjizi počinjemo pitanjem o tome što su bili motivi koji su ih »natjerali« na rad.

– Pa, gledajte, obojica smo sudbinski vezana za rock and roll, a profesionalno, svatko na svoj način, nekako i za mišljenje. Uostalom, već smo se u nekoliko zajedničkih knjiga bili dotakli teme obuzdavanja mišljenja koja je, kako vidimo, izuzetno konjunkturna u popularnoj self-help literaturi.

Kako, opet, između self-helpa i recentne filozofije i ne postoji neka bitna strukturalna razlika (sjetimo se samo Petera Sloterdijka i njegova bestselera »Moraš živjet’ drukčije«), a rock and roll još uvijek smatramo odrazom određenih »životnih filozofija«, ma koliko u pravilu fenomenologiju pretpostavljao epistemološkom pristupu, nismo, još tamo od 1983., nikako mogli prečuti filozofem Prljavog kazališta »Prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam sve«, pa smo odlučili posvetiti knjigu nepobitnoj istini da nas logičko mišljenje obično zatječe kao kompulzivna radnja, odnosno prisila.

Uza sve divljenje prema tom besmrtnom stihu, nismo mogli a da ga ne pokušamo produbiti sve do samih korijena misaonosti kako ih je, recimo, vidio Martin Heidegger u svojem, mnogima moguće i teško razumljivom predavanju »Koji me kurac tjera misliti«, odnosno, u hrvatskom prijevodu, »Što znači mišljenje?«.

Hegel je bio roker

Zašto odluka da se tekstu pristupi na taj duhovit i nesvakidašnji način?

– Što ima duhovito u nesvakidašnjem? Ne bismo li duhovitost trebali onako hegelovski doživljavati u kontekstu njemačke riječi Geistesreichtum, odnosno, bogatstvo duhom, makar i apsolutnim?

Uostalom, Hegel, to bar znade svako dijete, u svojoj »Fenomenologiji duha« govori o »duhu koji se otuđio«, odnosno nije ozbiljio u potrazi za vlastitim identitetom »između dviju noći«, pa da bude po sebi i za sebe.

Prisila na razmišljanje u tom je kontekstu em duhovita, em nesvakidašnja, em na neki način širi krila »Minervinoj sovi« koja, kako znamo, polijeće u sumrak koji opet, u svakodnevnom govoru, tako rado dovodimo u vezu s umom, a što je umno, to je valjda zbiljsko, jer tako nas također uči G. W. F. H. Pojednostavljeno rečeno, kad se sovi smrkne, duhovitima svane.

Kakav je bio način rada s obzirom na to da je riječ o koautorstvu?

– Veoma veseo i plodonosan. S našom formulom koautorstva složili bi se kako Hegel, tako i većina rokera: Odemo u birtiju, naručimo pivo i pišemo, prisiljeni prethodno da napisano promislimo.

U redu, sad smo nehotice objasnili zašto je Hegel bio roker, ali ne i koautorstvo kao takvo, jer ono je u njemačkoj filozofiji zapravo na ovaj naš način započelo tek s »Dijalektikom prosvjetiteljstva« Theodora W. Adorna i Maxa Horkheimera, a u toj knjizi se lijepo kaže da se svaka prosvjećenost preko povrataka mitu voli laćati moći.

A moć se, neka nam Orwell oprosti, ne manifestira toliko u neznanju (to su mitovi za ministarstvo prosvjete), koliko u sebi samoj, dakle u nesmiljenoj prisili da se, onako platonistički, gostimo i razmišljamo, prisiljeni da iz gozbe nikako ne isključujemo i drugi koautorski tandem, a to su Gilles Deleuze i Felix Guattari koji bi, preko Antonina Artauda, također imali što reći o Prljavom kazalištu, ako ne i o rock and rollu per se.

Novi val

Novi val je u središtu pažnje. Je li zbog kvalitete, ili vlastitih simpatija prema tom dobu hrvatske rock glazbe?

– Ne. Novi val je u Hrvatskoj, koju u doba njegova proplamsaja ne smijemo svoditi isključivo na avnojevske granice, srećom bio promjenljive kvalitete, što nam ga je upravo i učinilo simpatičnim.

Osim toga, onako post-frojdovski rečeno, svaka melankolija je sjeta za vremenom kad je libido još služio svrsi, a nama je, s obzirom na godišta proizvodnje, doba novog vala to svakako bilo.

Znate, postoji neka čudna veza između onoga što je Heidegger nazivao »Sein und Zeit«, pri čemu ne mislimo na Hanu Arendt i druge studentice.

Tako gledano, u izboru novog vala kao »središta našeg zanimanja« ima štošta autobiografskog, ta sudjelovali smo u njemu, ako ne kao akteri, a onda svakako kao žrtve.

U krajnjoj liniji, novi je val u nas trebao, mogao ili bar htio predstavljati renesansu teksta unutar glazbe, a tu se naposljetku i krije klica naše mahom uzaludne potrage za lirskim subjektom i njegovim nedjelima.

Kako ste pristupili izboru pjesama koje ste analizirali?

– Moguće bismo ovdje uvodno trebali analizirati pojam same analize. Po Freudu ona je psiho i samim time izmiče trezvenim umnim definicijama.

S druge strane, sjetimo se kako se John Lydon, nesuđeni laureat ovogodišnje Eurovizije, na prvom albumu svog benda Public Image Limited, iz petnih žila derao »Annalisa«, misleći pritom na malodobnu Njemicu Annalisu Michel, prvu iole poznatu žrtvu egzorcističkog ludila.

S treće strane, mnogi će neuki danas u riječi »analiza« prepoznati prefiks »anal«, kao, recimo, u kovanici »anal-fabetizam«, pa još u sprezi s odrednicom »iza«…

U redu, analiza je onaj psihopat koji nam u svakodnevnom mentalnom egzorciranju pristupa straga, odnosno, zaskače nas neočekivano i – što je najgore – penetrira u naše misli i to, kao što Freud reče, vrlo pedantno.

E, sad nam još preostaje da analiziramo riječ »izbor«. Pa, onako seljački, izbor je borba, ali izbor je i branje, dakle, čitanje. I tako smo razigrano prebirali, da ne kažemo preludirali po tekstovima i otkrili ono što smo, zapravo, oduvijek znali, a objasnili smo u prethodnom odgovoru. Dakle, samo umno, zbiljsko i penetrantno!

Mišo, give us more

Otkud u izboru Mišo »Legenda« Kovač?

– Primijetili smo da se u svakodnevnom hrvatskom javnom, književnom, znanstvenom, medijskom i inom diskursu rado, premda počesto i bez pravog razumijevanja, koriste dvije riječi, a to su »transcendentnost« i »katalizator«.

Izvorno, prva riječ označava ono što bez obzira na odrednice ostaje isto, a druga – pa, zaboga, imamo automobile! – tvar koja izaziva kemijske reakcije, a da u njima ostaje nepromijenjena, odnosno, rječnikom kemičara, ne izgara.

A uzmemo li u obzir sve Mišine legendarne osobine, nećemo pretjerati reknemo li da je on također »transcendentni katalizator« hrvatske (a bome i šire) duhovnosti. I to ga čini novijim od samog vala, jer nije li i more koje oplakuje Dalmaciju u njegovom oku katkada uzburkano, da ne kažemo valovito?

Ako je J. L. Borges jednu svoju pripovijetku i engleski naslovio »There are more things«, što i mi ne bismo rekli »ima tu more stvari«? A kako reče drug Tito, »mi smo more krvi prolili za« itd.

Dakle, nema vala bez mora (osim kod svjetlosti, koja je također i čestica), pa onda valjda ni novog jer, kako otprilike reče Heraklit, u isto more ne možemo zagaziti dvaput, kad i ono nekamo teče. Ukratko, Mišo, give us more!

Je li se javio Houra? Mislim zbog naslova knjige koji je motiviran stihom iz njegove pjesme »Heroj ulice«.

– Izravno ne, ali bilo je stidljivih naznaka. Izuzmemo li sve ostale, nijedan se filozof prema svojim spoznajama nije odnosio bez dužne skromnosti, pa tako ni Jasenko Houra svoju filozofičnost neće valjda stavljati na sva zvona samo zato što smo je mi, eto, razotkrili.

Da gospodin cijeni naše napore, razvidno je već iz činjenice da nas nijedan odvjetnik iz Dubrave još nije prijateljski kontaktirao radi sretne nagodbe.

Za sve ostalo vrijedi stih Bertolta Brechta: »Pokudi li gospodin tvoj rad, drži mjeru, u pravu je gad.« Uostalom, »prisiljen da razmišljam« i nije naslov njegove pjesme, jer taj još uvijek glasi »Heroj ulice«.

A mi, zajedno s Hourom, zapravo i ne radimo ništa drugo nego govorimo herojima u lice sve što ih ide. Ili, kako pjevahu Stranglersi, »no more heroes anymore«, ali to nas već vraća Miši: »Ni heroja, a ni more«.

Let 3

Je li bilo reakcija iz svijeta rokera o kojima pišete?

– O, kako da ne. Uglavnom od onih koji nisu uvršteni u knjigu, a takvih, hvala Bogu, ima. Iskreno, s obzirom na tradiciju Vaših novina i Frana Supila kao takvog, očekivali smo pitanje zašto u knjizi nema Parafa, Termita ili bar Leta 3.

Ali tu molim za malo strpljenja, svi će doći na red u ovom ili onom kontekstu. Što se tiče Leta 3, a to nas, eto, niste pitali, u sljedećoj knjizi imat ćemo svakako poglavlje o lirskoj estradizaciji Touretteova sindroma u druge svrhe, a i u uvodu ovoj smo, nadamo se, dostatno objasnili kakve se sve zbrke događaju u hrvatskom mozgu kad nehotice brkamo imenice »kurac« i »falus«.

»Pička kao čista duša« nam, priznajemo, još nije pala na pamet, što ne znači da neće jer, kako se ono lijepo kaže, vrijeme liječi svaki kurac. Šč!

Koji su vam osobno najdraži i najbolji autori hrvatskog rocka?

– Ovo je, priznajmo, malčice intimno pitanje. Ali što nas priječi odgovoriti? Dragi su nam svi autori, dokle god u svojim uratcima pokazivali umnost, koja sparena sa zbiljom daje, ako već ne poticaj, a onda bar prisilu da se nad njom zamislimo.

Uostalom, kako u knjizi već napisasmo u kontekstu Gorana Bareta, valja samo stajati na svjetlu, pa će i tami doći kraj. Kako je, pak, moguće ugasiti tamu, ako svjetlo već gori, to neka nam objasne pozvaniji.

Akribični čitatelji moguće su primijetili da u knjizi nedostaje i bend Bora Bora, s kojim smo povezani što prijateljski, što familijarno, a Boru (Radakovića) iz imena grupe još uvijek smatramo jednim od boljih tekstopisaca ubojite današnjice.

I to ne samo zbog tekstova što ih izvodi, već i zbog njegove besmrtne bedblubojsovske rečenice: »Koji će ti kurac pička?« Treba li uz to reći išta više osim da nam je upravo dao uključiti grijanje?

Koga volite na svjetskoj rock sceni?

– Riječima Davora Gopca, »samo sebe«. Uz to i mnoge druge, koje ovdje ne bismo poimence navodili da uredničke škare ne bi kraćenja radi nepotrebno stupale u akciju.

Ali, budući da je slučaj htio da ove odgovore dajemo na, kako prije koju godinu jedna tinejdžerica javno reče, »samo fucking Valentinovo«, reći ćemo da volimo svaku običnu ljubavnu pjesmu, ma o čemu se u njoj radilo.

Dakako, i Lydona, kad tvrdi da »ovo nije ljubavna pjesma«, i Nicka Cavea, što ga polovica nas već godinama uspješno prepjevava na kajkavski, kad kaže da (u jednom drugom prijevodu) »ljubav treba pustit’ uć«, i Residentse kad pjevaju kako bi »život bio predivan, samo kad bi«…

Ukratko, ljubav nas, što reče Ian Curtis, zauvijek »rasturi u paramparčad« i ne treba joj pridavati prevelik značaj. Ljubav treba samo voljeti.

Inače, to smo se sad sjetili, a tiče se Hegela kao njemačkog idealističkog rokera, sav duh ostaje samo ruševna novogradnja, pa neka nas shvati tko može.

Kakve su reakcije na pojavu vaše knjige izvan okvira rock i pop glazbenika?

– Pa sad, mediji su je zamijetili, nije da nisu. U manjoj mjeri zamijetili su je i čitatelji kojih, usudili bismo se s Mišom reći, također ima more, samo što na tom moru vlada bonaca.

Dobre vibracije osjetili smo, međutim, iz samog Ministarstva kulture i medija, ali to neka ostane među nama. Inače ne znamo što bi se još moglo nalaziti »izvan okvira roka i popa«, jer ovo se društvo očito još uvijek nije vinulo do socijalističke mantre »roku rok, a popu pop«.

Ujedno, koristimo ovu priliku da od srca pozdravimo sve naše čitatelje, posebice one koje osobno ne poznajemo, i pozovemo ih na zajednički brainstorming u prisustvu najboljih preživjelih bardova osamdesetih.

Tu se, dakako, nameću brojna pitanja, primjerice zašto u knjigu nismo uvrstili Bou, ali jebiga sad. Nismo uvrstili ni sebe, pa smo ipak, kako rekosmo, kolateralne žrtve novog vala.

Turbofolk

Nekako mi se čini da biste briljirali, čak i više no u ovoj knjizi, kad biste se prihvatili narodnjaka. Ima li bilo kakva mogućnost da se to dogodi?

– Ako nas već pitate za Let 3, valja reći da je jedna od strukturalnih komponenti Touretteova sindroma tzv. koprolalija, odnosno prisilan govor o probavnim senzacijama.

A nismo primijetili da bi itko koprolalio o digestivnim enzimima ili crijevnim bakterijama, ma bila to mnogima i jedina kultura, pa onda, evo nas u šarenom sivilu turbofolka. Iskreno, ne znamo je li taj žanr baš posve vrijedan naše pažnje u zadanom kontekstu, ali iskreno mislimo da jest.

Međutim, kako smo društvu naprosto dužni pružiti naputke za određenu vrstu emancipacije, nismo sigurni može li se ona doista detektirati u stihovima tipa »napravi mi sina pod svetlima kasina« ili »pusti Miću, žestok je u piću«, jer tu se ipak uočava suptilni nedostatak elementarne korektnosti.

A ono što – neka nam Let 3 oprosti – valja parodirati, premda ni mi ne parodiramo, jer parodija je po Deleuzeu ionako samo oblik sadističke ironije, trebalo bi biti u najblažu ruku rodno neutralno, ako ne i trans, kao, primjerice, transsibirska željeznica, koja će se u određenim turbofolk-napjevima sigurno još pojaviti.

Recimo, da neka pevaljka zaista otpiči: »Podatna sam tebi skroz, ti si meni kao Broz, transsibirski brzi voz«. E, ta bi žena svakako bila naš čovjek na neistraženom terenu uma.

Za život treba biti rođen

Planirate li neki novi zajednički rad?

– U nekom metajeziku planiranje znači otprilike isto što i taracanje, a mi bismo rado burkali. Dakle, pripremamo novi zajednički uradak pod naslovom »Za život treba biti rođen«, pa kako kome drago.

Mislimo da nam je ovih pregršt (molimo naklonjenog čitatelja da u rječniku potraži tu riječ, pa da vidi da ovdje ironiziramo medijski govor) zajedničkih knjiga priskrbilo dovoljno nehotične čitateljske pažnje da tu plodonosnu suradnju sad ne prekinemo.

Knjiga će, to sad već možemo ponosno najaviti, biti krcata mudrim životnim napucima i istinama, recimo, da je »jedina televizija bez reklama još uvijek kolonoskopija«.